Fotografije čitateljki, Lazara Marinković
Fotografije čitateljki, Lazara Marinković

U intervjuu Politici od četvrtka, 26. marta 2015, ministar prosvete dva puta izričito tvrdi da umanjenje plata zaposlenima u prosveti koji su ostali u štrajku „apsolutno jeste po zakonu“ (str. 8), to jest da u Zakonu o štrajku i Zakonu o osnovnoj i srednjoj školi „eksplicitno piše da nastavnici u štrajku imaju sva prava, osim prava na zaradu za ono vreme koje nisu radili“ (naslovna strana).

To nije tačno. U Zakonu o osnovnom obrazovanju i vaspitanju stoje sledeće odredbe:

„VIII. ШТРАЈК ЗАПОСЛЕНИХ

Члан 78.

Запослени у школи остварују право на штрајк у складу са Законом, овим законом и законом којим се уређује штрајк.

Штрајкачки одбор и запослени који учествују у штрајку дужни су да штрајк организују и воде на начин којим се не угрожава безбедност запослених и ученика, имовине и омогућава наставак рада по окончању штрајка.

Члан 79.

Наставници, односно стручни сарадници у школи остварују прaво на штрајк, под условом да обезбеде минимум процеса рада школе, у остваривању права грађана од општег интереса у основном образовању и васпитању.

Минимум процеса рада за наставника је извођење наставе у трајању од 30 минута по часу у оквиру дневног распореда и обављање испита, а за стручног сарадника 20 часова рада недељно.

Ако наставници, односно стучни сарадници школе учествују у штрајку не обезбеђујући минимум процеса рада из става 2. овог члана, директор школе покреће дисциплински поступак.

Наставнику, односно стручном сараднику за повреду обавезе из става 2. овог члана изриче се мера престанка радног односа.

Директор школе за време штрајка организованог противно одредби става 2. овог члана, дужан је да обезбеди остваривање наставе и обављање испита док траје штрајк.“

Dakle ni u 78. ni u 79. članu nigde eksplicitno ne piše niti se podrazumeva da su nastavnici u štrajku lišeni prava na zaradu za ono vreme koje nisu radili. Tumačenje iza koga je stao ministar moguće je isključivo na osnovu Zakona o štrajku iz 1996. godine. U članu 14. tog zakona stoji:

„Запослени који учествује у штрајку остварује основна права из радног односа, осим права на зараду, а права из социјалног осигурања – у складу с прописима о социјалном осигурању.“

Kako je ovde to već objašnjeno, ministar i savetnici vode se sledećom logikom: svakog školskog časa nastavnici rade 30 minuta, a 15 minuta su u štrajku. Za tih 15 minuta oni dakle, po mišljenju ministarstva prosvete, gube pravo na zaradu i zato im se moraju smanjiti plate za trećinu. Već smo rekli da je Zakon o štrajku manjkav upravo u onim odredbama koje se tiču obaveze minimuma rada. Ni u Zakonu o štrajku nigde se eksplicitno ne kaže kako će se obračunavati zarade u slučaju održavanja obaveznog minimuma rada. Naprotiv, u članovima 9, 10, 11, 12. i 13. tog zakona, koji se tiču obaveznog minimuma rada, jasno se vidi namera autora zakona da se prava i obaveze radnika i poslodavca u takvim slučajevima dodatno preciziraju posebnim ugovorima. Tako u članu 10. stoji:

„При утврђивању минимума процеса рада у смислу става 2. овог члана, оснивач, односно директор обавезан је да узме у обзир мишљење, примедбе и предлоге синдиката.

Начин обезбеђивања минимума процеса рада, у смислу ст. 1. и 2. овог члана, утврђује се општим актом послодавца, у складу са колективним уговором.“

Praktično u članovima od 10. do 13. Zakona insistira se na stalnoj komunikaciji između radnika u štrajku i poslodavca, te na pregovaranju kao jedinom načinu da se iz štrajka izađe. Ako se tako pročitaju ti članovi, onda bi se čak moglo tvrditi da je Zakon o štrajku prekršila svojim odlukama tekuća vlast koja na svaki način hoće da se obračuna sa prosvetnim radnicima koji su i dalje u štrajku. Prvo, protivno Ustavu Srbije početkom 2015. prema novom Zakonu o radu stavljeni su van snage svi postojeći posebni kolektivni ugovori. Videli smo, pak, da odredbe Zakona o štrajku u vezi sa obaveznim minimumom rada podrazumevaju postojanje posebnih kolektivnih ugovora i posebna rešenja iz tih ugovora u vezi sa obezbeđivanjem minimuma procesa rada. Mimo zakona, ministarstvo uslovljava potpisivanje novih posebnih kolektivnih ugovora prekidom štrajka, iako se u Zakonu o štrajku izričito kaže da moraju postojati posebni kolektivni ugovori kojima se preciziraju ponašanja radnika i poslodavca u štrajku. Povrh toga, iako odredbe Zakona o štrajku insistiraju na pregovorima, ministarstvo je jednostrano odlučilo da prekine razgovore sa sindikatima koji su i dalje u štrajku, te je i tako, dakle, takođe povredilo zakon.

Ali, hajde da za trenutak ostavimo prostor da su tumači zakona iz ministarstva prosvete barem delimično u pravu kada kažu da se nastavnicima u štrajku moraju smanjiti plate zato što Zakon o štrajku izričito kaže da štrajkači zadržavaju sva prava, izuzev prava na zaradu. Kako su ministar prosvete i njegovi pravnici došli do smanjenja zarada od 30 odsto? Po svemu bi se reklo da su sledili istu naopaku logiku koja ih je dovela i do izvoda da se plate uopšte moraju smanjiti. Čas traje 45 minuta, nastavnici rade 30 minuta, a petnaest minuta štrajkuju, dakle plate im se moraju smanjiti za trećinu. I o tome smo ovde već govorili, pa da ponovimo: otkud ministru i njegovim savetnicima ideja da se rad nastavnika u školama svodi samo na držanje školskog časa? Sam ministar prosvete zgrozio se javno juče nad tim što su neki nastavnici zapretili da neće pripremati đake za malu maturu. Jednostavno pitanje za ministra glasi: kojim delom priprema đaka za malu maturu ulazi u obračun zarade nastavnika? Ako je nastavnik plaćen samo za redovni školski čas od 45 minuta – kako to izgleda misli ministar – ispada da je priprema učenika za malu maturu dobrovoljni rad nastavnika.

Stoga nije jasno nad čim se ministar zgraža. Ako je nešto stvar dobre volje, onda svaki nastavnik ponaosob ima pravo da izabere da li će to raditi ili ne. Dobra volja nastavnika izvan je domena rada i moralnih prosuda ministra prosvete. Ako je pak ta priprema obaveza koju nastavnici moraju da ispune, i ako je to deo posla koji oni obavljaju za zaradu, onda je sam ministar prosvete pogrešio jer upravo on to nije uračunao u rad nastavnika odlučivši da im se plate smanje za trećinu. Iz toga sledi da bi ministar zapravo morao da se zgrozi nad svojom odlukom o smanjenju plata, kojom je isprovocirao nastavnike da obustave sve druge aktivnosti koje ne spadaju u držanje redovnih školskih časova.

Ali, ni to nije sve. Odlukom da se plate smanje za trećinu, ministar je praktično prekršio još jedan zakon – Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. U odeljku „Norma neposrednog rada nastavnika, vaspitača i stručnog saradnika sa decom i učenicima” tog zakona, u članu 136. stoji:

“У оквиру пуног радног времена у току радне недеље:

1) наставник изводи наставу 20 часова и четири часа других облика непосредног образовно-васпитног рада са ученицима (допунски, додатни, индивидуализовани, припремни рад и други облици рада, у складу са посебним законом) – 60 одсто радног времена, а наставник практичне наставе 26 часова;…”

To praktično znači da držanje redovnog školskog časa, te dopunske, dodatne ili pripremne nastave čini 60 odsto radnog vremena. Unutar tih 60 odsto, nastavnici su skratili za 15 minuta samo one redovne školske časove. Ni na jedan način to ne može biti osnova za odluku da im se smanje plate za trećinu. Za koliko bi zaista trebalo da im se smanje plate, ako se bukvalno i na prilično sporan način primeni odredba iz Zakona o štrajku – vrlo je komplikovana računica i sasvim je sigurno da ministar i njegovi savetnici nisu ni pokušali da je izvedu. Jer, njima na kraju nije ni stalo do poštovanja zakona: zakoni su im ovde poslužili samo kao krinka za nasilan obračun sa radnicima u prosveti. To konačno potvrđuje i činjenica o selektivnoj – a ne samo spornoj – primeni Zakona o štrajku. Ministarstvo traži da se plate smanje samo onim nastavnicima koji su i dalje u štrajku; iako su držali skraćene časove, plate po istom pravnom osnovu nisu smanjene nastavnicima koji su prekinuli štrajk.

Već više od nedelju dana nastavnici pokušavaju da objasne ministru prosvete da se ponaša nerazborito i mimo zakona. Ministar, međutim, ne haje i uporno ponavlja da zakon mora da se poštuje iako ga on sam krši. U tom smislu, nastavnici u štrajku se pokazuju kao odlučni zaštitnici pravnog poretka i svojim đacima daju odličan primer kako se brane zakon i red u zemlji. Tim istim đacima, ministar je poslao jednu sasvim drugačiju poruku. Na simpatično pitanje novinarke Sandre Gucijan: „Kako mislite da privučete mlade da se školuju za učitelje?“ – ministar odgovara:

„Imamo sve manje učenika, a znamo koliko ima nezaposlenih sa diplomom nastavničkog fakulteta. Nažalost, neko vreme nam neće biti potrebna nova radna snaga.“

Šta je ministar hteo da poruči svojim odgovorom, nije do kraja jasno. Pošto nam neko vreme neće biti potrebna „radna snaga“ u toj oblasti, da li to znači da će u skladu sa merama štednje za to vreme biti zatvorene sve škole i katedre koje obrazuju nastavnike? Ili će profesori na tim mestima i dalje raditi, ali se neće upisivati novi studenti? Ili će profesori zadržati svoja radna mesta, ali tako što neće dobijati zaradu jer nemaju studente? Nadalje, da li će to važiti samo za profile vezane za prosvetu? Recimo, u Srbiji danas nema novca ni za ozbiljan naučni rad. Da li to znači da više ne treba upisivati studente na odseke za fiziku, hemiju, biologiju, jer oni posle studija mogu ili u škole ili u laboratorije? Ako su ti putevi zatvoreni, zašto bismo izdržavali te fakultete i katedre? Pošto u Srbiji više nema ni industrije, možda bismo mogli da razmišljamo i o ukidanju mašinskih fakulteta? Nebo je granica za uštede koje sugeriše ministar prosvete (i nauke).

Naravno, moguće je razmišljati i drugačije. Moguće je, na primer, reorganizovati škole tako da se radi u odeljenjima sa manje đaka, čime bi se znatno povećali individualni rad i pažnja usmereni ka svakom detetu ponaosob. Neko bi sad mogao da kaže da je to skupo i da Srbija nema resurse za takav prosvetni rad. To nije tačno. Takav rad bi se mogao organizovati sa postojećim resursima. Odluka je ove vlade, međutim, da se ti resursi drastično smanje i ograniče. I upravo će to na duge staze skupo koštati Srbiju, kao što već košta neke druge zemlje u kojima su sprovedene slične reforme – racionalizacije i kvantifikovanja prosvetnog rada. Umesto što se nerazumno preganja sa nastavnicima koji su u pravu, ministar bi trebalo da potroši vreme da se obavesti o učincima tih reformi i racionalizacija u drugim zemljama. On, naprotiv, slepo sledi upute predsednika vlade i sa strepnjom očekuje njegov konačni sud. Sasvim naopako, na kraju intervjua, na pitanje kako ocenjuje svoj rad, ministar prosvete kaže: „Nije u redu da sam sebe ocenjujem. Tu ocenu će dati predsednik vlade Srbije.“ Ministar bi morao biti svestan da će ocenu o njegovom radu, na kraju, ipak dati neko drugi – nastavnici, đaci i njihovi roditelji.

Peščanik.net, 26.03.2015.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)