Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Predizborno je vreme u Beogradu pa mnoge partije, pokreti i inicijative izlaze sa svojim planom i programom kako bi se priključili političkoj utakmici. Vrlo često, taj program se svodi na jednu ideju ili na jednog čoveka, po uzoru na vladajuću stranku, čiji se program sažima u rečima „Aleksandar“ i „vlast“. AV. To je ujedno i najširi mogući program sa najvećim koalicionim potencijalom, što su satelitske stranke prepoznale još 2012. Vulinova stranka, recimo, bez Vučićevog kišobrana ne bi imala ništa, niti ideju pa ni ličnost koja bi je reprezentovala. Takve su gotovo sve stranke koje čine vladajući konglomerat. Pa opet, baš takve stranke, nakon izborne pobede, koja je osvojena medijskim spinovanjem, agresijom i krađom, dobijaju znatan deo kolača, vrlo često ministarska mesta, pozicije u telima Vlade Republike Srbije, direktorske funkcije, ambasadorska i konzularna nameštenja. URS, DSS, SPO i LDP su prvaci takvog sporta. Čitavi ešaloni kadrova regrutuju se iz satelitskih stranaka. Međutim, ovde neće biti reči o njima, već o drugom ešalonu stranaka, koje za sada imaju status kandidata za integracije u Vučićevo jato. Budući da su izbori u Srbiji, a naročito lokalni, bez ikakvog demokratskog kapaciteta i procedure, preostaje samo ova svrha, koja nije ni tako malo za većinu kandidata.

Dva politička pokreta, koja su se u ovoj predizbornoj kampanji istakla svojim akcijama, predstavljaju duboko integrisane političke strukture sa vlašću, i to u idejnom, političkom a verovatno i finansijskom smislu. Njihov nastup u javnosti, drama oko predaje potpisa, te kašnjenje zbog jednog dokumenta koji „nije bio mlađi od šest meseci“, samo su deo pozorišne predstave koja se igra na margini velike Vučićeve scene, u kojoj se „srpski Prometej“ suočava sa „lancima prepreka“. (Inače, ova nezgrapna Vučićeva metafora, karakteristična za sve njegove poetsko-dramatske uzlete, ne znači ništa u prenesenom smislu, osim što zveči kao verige i unosi konfuziju.) Unošenje besmisla u politički život Beograda glavna je intencija i satelita koji teže ka SNS-u. U pitanju su dva politička pokreta: Srpski sabor Zavetnici i Pokret za obnovu Kraljevine Srbije (POKS). Oba pokreta su osnovana u vreme vladavine Aleksandra Vučića, prvi 2012. a drugi nedavno, u leto 2017. Zavetnici se, poput mnogih stranaka, oslanjaju na lukrativnu ideologiju kosovskog zaveta, dok POKS baštini ideologiju salonskog buržoaskog života bliskog Dvoru. U krajnjoj intenciji, oni sebe mogu videti kao udružene političke struje, što bi se moglo i dogoditi u okviru Vučićeve postizborne koalicije.

U svojoj suštini, oba ova pokreta su potpuno anahrona i konzervativna ali u Srbiji nisu bez budućnosti, jer predstavljaju isturene balone same vlasti, koja nastaje u fuzionisanju sa najrazličitijim interesnim, finansijskim i političkim grupama. Tokom ove kampanje, oba pokreta su izašla sa po jednim geslom: Zavetnici sa odbranom ćirilice, a POKS sa obnovom kraljevine. Politički koncepti nisu novi i mogu se pratiti u političkom životu Srbije decenijama unazad. Ali ako se malo bolje istraži geneza obe ideje, neminovno se dolazi do Ministarstva kulture, koje je odavno postalo ekspozitura Dvora, preko Krunskog saveta, čiji su predstavnici u dva maha obavljali funkciju ministra, ili su bili u raznim savetodavnim telima ili su na čelu najvažnijih festivala, kao što je recimo Kustendorf. Vladan Vukosavljević je upravo eksponent ove interesne grupe i njenih političkih ideja, što se može lako detektovati u svim akcijama koje je sproveo od početka svog obavljanja javnih funkcija, a naročito u enormnom odlivu novca iz bužeta za kulturu, koji je preusmeren za potrebe održavanja Dvorskog kompleksa. Samo u 2017. ovaj iznos je dupliran u odnosu na prethodnu godinu. Pre njega je na tom mestu bio još jedan čovek iz Krunskog saveta; u pitanju je Predrag Marković, koji je svojevremeno obavljao neke od najviših funkcija u parlamentu Srbije. Danas je on nosilac liste POKS i njen glasnogovornik, zagovornik ideje o sakupljanju „kraljevskih glasova“, koji će omogućiti „rekonstrukciju svega što su komunisti uništili“. Njegov pokret nastao je kao fuzija jednog krila SPO-a, naslednika Draže Mihailovića i Krunskog saveta. Predsednik POKS-a je Žika Gojković, poslanik u Skupštini Srbije (izabran kao kandidat SPO), koji se hvali činjenicom da je „kraljevska porodica Karađorđević već treći put bila na Molitvenom doručku u društvu predsednika Trampa i njegove supruge Melanije“, što čeka i Srbiju ako POKS pobedi.

Istovremeno, Zavetnici su svoje prigodno dizajnirane zahvalnice delili onim beogradskim radnjama koje imaju firme ispisane na ćirilici. Ova akcija je prepisana iz agende ministra Vukosavljevića, odnosno iz njegove Strategije razvoja kulture. Tako je svojevremeno i Vukosavljević, tada kao gradski sekretar, obilazio knjižare i nudio im apanažu ukoliko prihvate da ponesu ime jednog srpskog pisca i ispišu svoju firmu na ćirilici. Prvi na listi Zavetnika je filmski i kulturni radnik Božidar Zečević, koji je svoje knjige štampao uglavnom na latinici, ali je trenutno potpuno posvećen odbrani ćirilice. Stefan Stamenkovski, predsednik Zavetnika, objasnio je u više navrata politiku svoje organizacije. Pre svega ona je za odbranu KiM, ne izdržava se iz fonda „stranih ambasada“, zalaže se za ukidanje „antisrpskih NVO“ i predstavlja konstruktivnu i kreativnu korekciju vlasti. Ni predsednik Vučić ovome ništa ne bi mogao da doda ili oduzme. Nije ni čudo da ova organizacija, koja je takođe proistekla iz Srpske radikalne stranke, gravitira ka SNS-u.

Kada se sve institucije unište, potroše svi resursi, ruinira ionako neznatan demokratski potencijal, poslednji udarac zadaje se samoj Republici. Kulturna politika koju vodi Ministarstvo kulture odavno je usmerena u tom pravcu. Trojanski konj dinastije Karađorđević ubačen je u srbijansku političku javnost upravo preko kulture, što je godinama predstavljano kao briga za restauracija spomeničkog nasleđa, da bi u međuvremenu postalo otvoreni zahtev za konstitucionalno preuređenje države.

Peščanik.net, 10.02.2018.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)