Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić + prva izložba IDEM I GLEDAM

Bilo je potrebno samo tri godine pa da nam tobože promenjeni radikali na vlasti zaprete ratom. To je njima kao politički refleks – čim se unezvere jer ne znaju šta da rade, oni potegnu rat kao najbolje rešenje. Dobro, ne svi oni, nego neki od njih, sa predsednikom države Tomislavom Nikolićem na čelu. Njegov kolega na čelu vlade, Aleksandar Vučić, umesto o ratu, priča o prijateljstvu koje ne želi da kvari ni po koju cenu. Te dve do krajnosti različite poruke dobili smo odmah pošto se Vučić konsultovao sa Nikolićem, a povodom „novih amandmana i zahteva“ Evropske unije, koji – pošto se obojica prave Toše, za njih kao neočekivano – podrazumevaju u najmanju ruku neformalno priznanje Kosova. Sve i da su se na konsultacijama dogovorili da se igraju lošeg i dobrog policajca, pa će loš pričati o ratu, što vole da čuju ratoborni loši momci u Srbiji, a dobar o prijateljstvu što je melem za guslanjem o ratu uznemirene strane uši, ostaje posle svega da bez oslonca, u vazduhu visi pitanje – o kakvom to ratu, i to još građanskom, trabunja Nikolić u svojstvu predsednika države i komandanta oružanih snaga Srbije?

„Kakav će uticaj imati priznavanje Kosova i Metohije“, zapitao se pred kamerama Nikolić zaogrnut u srpske trobojke. I posle kratke pauze, pošto je kao malo razmislio, sam sebi je odgovorio: „Mislim da bi u Srbiji bilo građanskog rata, u to sam potpuno ubeđen“. Da bismo na teritoriji jedne države imali rat, građanski, potrebno je da se sukobe najmanje dve dobro organizovane i jasno prepoznatljive oružane formacije. Najčešće, tu je reč o zvaničnim snagama države i jedinicama koje se karakterišu kao pobunjeničke. To dalje podrazumeva da i jedni i drugi kontrolišu jedan deo državne teritorije sa koga stupaju u borbu. Ima naravno i izuzetaka, pa je moguć i gerilski rat pobunjenika protiv zvanične vojske. Ali, kako god da razumemo građanski rat, on u Srbiji u ovom trenutku ni na jedan zamisliv, a i nezamisliv, način nije moguć, a Nikolić je ipak ubeđen: ako se prizna Kosovo, imaćemo građanski rat.

Kosovo i Metohiju mogu priznati samo zvanična tela ove države. Po svemu što znamo, i oružane formacije u Srbiji danas su isključivo one državne (pod čijom su kontrolom te formacije, sasvim je drugo pitanje, ali ni ono ne podrazumeva izlazak iz državnih okvira; naprotiv, ono nas upućuje na razmišljanje o kakvoj je tu državi zapravo reč). Iz toga sledi da je Nikolić u stvari ubeđen da će država ustati protiv same sebe ako se usudi da prizna Kosovo. Da li je to Nikolić ubeđen da će doći do vojnog udara? Da li on zna da su neke oružane jedinice spremne da se odmetnu od zakona ako dođe do priznanja i sugeriše nam da on za to ima puno razumevanje? Da li to Nikolić u stvari preti svojim političkim i stranačkim kolegama da ni ne pomišljaju o priznanju? Sve i da jeste tako, to još nije ni blizu građanskog rata. Da bismo zaista dobili građanski rat, potrebno je da na drugoj strani imamo takođe naoružane jedinice koje će životom braniti odluku da se Kosovo prizna. U Srbiji danas to se ne može ni zamisliti. I to ne zato što ovde, u Srbiji, nikome ko nosi oružje ne bi palo na pamet da ustane u odbranu kosovske nezavisnosti, nego zato što više nikoga za to nije briga: jer, zašto bi se dalje prolivala krv za nešto što je već odavno rešeno.

Nije, međutim, isključeno da je Nikoliću Srbija nešto veća od Srbije o kojoj ja ovde govorim. U svojim spekulacijama pred kamerama, Nikolić će spomenuti i istorijsko pravo „Srba“ na kosovsku teritoriju („naši vekovi se vide u kamenu, a ne znam u čemu se vide, gde vi nalazite tragove albanskog prisustva na Kosovu i Metohiji starije od 50 godina“), kao i Bosnu i Hercegovinu koja ne funkcioniše („Bosna i Hercegovina [jeste] suverena država i Srbija [jeste] njen dobar sused, ali – ta država ne funkcioniše”). Ako se Nikolićeva Srbija (radikalski) širi izvan granica postojeće Srbije, onda i njegova „vera“ u „građanski rat“ dobija nove konotacije. U tom slučaju, i njegova pretnja se ne zadržava unutar domaćih granica: izlivši se izvan njih, ona postaje pretnja susednim državama i narodima, što je sasvim u skladu sa ovdašnjim dosledno pogrešnim imenovanjem ratova iz devedesetih kao „građanskim“. Nikolićevu pretnju onda treba čitati ovako: zapalićemo ceo region ako priznamo Kosovo. Ali, opet nije jasno zašto je uopšte potrebno tako pretiti: nemojte priznati Kosovo i umuknite više, jer vaše priznanje je – nebitno.

Peščanik.net, 16.10.2015.

TEMA – KOSOVO


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)