Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Foto: Neda Radulović-Viswanatha

– Bakire, ti si?

– Ja sam, Aco, reci.

– Nevolja, Bakire dragi, pomagaj.

– Hajde, slušam.

– Vidi, došli nam ovi izbori za Beograd, obrni-okreni, ne možemo da ih dobijemo. Pazi, ni ja sâm u Beogradu na izborima za predsednika nisam uspeo da uzmem više od pola, a krali smo gde smo stigli. A ovi moji idioti sad još i raskopali ceo grad, psuju nas ljudi uzduž i popreko.

– Aha.

– I sad mislimo, daj da raspišemo i parlamentarne izbore s tim beogradskim, da razvučemo opoziciju, pa da nekako uzmemo i Beograd i republiku.

– Dobro, i šta ću ti ja?

– Vidi, prvo, nemamo nijedan dobar razlog da raspišemo opet parlamentarne izbore; a i ako ih raspišemo, to pod dva, ovi iz opozicije nešto trtljaju o bojkotu pa moramo da pritisnemo, da napravimo nešto što liči na vanredno stanje, da ispadnu izdajnici ako ne izađu i na parlamentarne.

– Dobro, al’ sve su to tvoje, da tako kažem, unutrašnje stvari, kako ja tu mogu da ti pomognem?

– Vidi, ti samo reci da ćeš priznati Kosovo, a ostalo ćemo mi sami da uradimo.

– Pa ne mogu to da kažem. Učinio bih sve za tebe, al’ to ne mogu, ispašću glup.

– Zašto?

– Ti znaš da nas je ovde trojica, i da sva trojica moramo da se saglasimo da ćemo priznati Kosovo da bi to prošlo. Je l’ možeš ti da zamisliš Ivanića da priznaje Kosovo? A bez Ivanića ne može. Sve i ako je za tebe, on to nije u stanju da prevali preko usta.

– Ma, koga je briga: ovde niko pojma nema kako se to kod vas radi. Samo ti počni, a mi ćemo dalje.

– Pa je l’ znaš da sam nedavno rekao da Bosna neće u dogledno vreme priznati Kosovo, ne mogu sad sebi da skačem u usta.

– Pobogu, Bakire, ko se ovde seća šta je juče bilo. Vidi, ja svaki dan nešto drugo izvalim, i nikom ništa.

– Znam, Aco, al’ što bi se iko normalan ugledao na tebe? A pored toga, što bi se neko tamo pri zdravoj pameti sekirao što će nesrećna Bosna da prizna Kosovo? Pa je l’ su ga Crnogorci priznali, i nikom ništa.

– Vidi ga, navalio, zašto, pa zašto. Samo ti, molim te, uradi kako ti kažem, a ja ću ti se već odužiti, kad izbori zakucaju i na tvoja vrata.

– Dobro, ti znaš, učiniću, al’ hajde, majketi, reci mi, šta ćeš s tim? To Kosovo ti je ionako nezavisno, ti tamo ne smeš ni da priviriš ako ti se ne dozvoli, eno, i sudije srpske na tvoj nagovor zakletvu položiše pred Tačijem: kome je posle svega toga bitno da l’ će Bosna priznati Kosovo?

– A, nedokazanog čoveka. Pa zaboravi smisao, zaboravi realnost, već ćemo mi napraviti kao da je to nešto najbitnije u istoriji i da od toga zavisi život na planeti.

– Pa to te i pitam: kako ćete to napraviti kad svako razuman vidi da nije tako?

– E jesi naivan. Gledaj, ti samo reci da ćeš priznati Kosovo, i ako hoćeš, dodaj da je to trebalo i ranije da uradiš.

– O, tvrda glavo, pa ne mogu ja to sâm, Ivanić…

– Slušaj: čim ti to kažeš, javiće se brat Mile i odvaliti nešto u svom stilu. Kao, Republika Srpska zrela je ko jabuka za nezavisnost ili već neku sličnu glupost…

– Pa on to neprekidno lupa, što bi se sad neko zbog toga uznemirio…

– E, na to ti kažeš da ćete vi, sa svoje strane, ako treba, reagovati i oružjem…

– Pa je l’ si ti normalan? Znaš kakvi su ovde ljudi: neko će požuriti da odreaguje na svoju ruku…

– To ti pričam. A ovaj moj doktor, Stefanović, on će odmah da kaže kako ti sad usložnjavaš situaciju…

– Pa ne mogu je sad i ja još usložniti. Crnogorci, Ivanić…

– On će tako reći, pa će tako i biti. Usložnio si situaciju, i onda će Stefanović od mene da traži da sazovem sastanak Saveta za nacionalnu bezbednost, i to u narednih 48 sati.

– Pa što bi ti se taj savet sastajao, nisu to unutrašnje stvari, tolike zemlje priznale Kosovo, eto i Crnogorci, pa se niste sastajali?

– Crnogorci, pa Crnogorci… Hoćeš da ti pošaljemo Ruse?

– Nemoj, bogati, dosta je Dodik.

– E, sad pričamo. Dakle, Stefanović, Đurić i ostali dići će dreku, nešto kao „skandalozno i šokantno“, stvoriće atmosferu vanrednog stanja, idealno za kampanju i izbore. Kao onomad sa Haradinajom, u vreme predsedničkih izbora.

– Dobro, i kada se ispostavi da ja sam ne mogu da priznam Kosovo, šta ćete onda?

– Do tad ćemo već videti, dobiti izbore ili proglasiti vanredno stanje, pa neće više biti važno. Kao što ni Haradinaj više nije važan.

– A šta ako ovde zaista zapuca?

– E, to su već tvoje unutrašnje stvari, mi u to nećemo da se mešamo. Al’ ako ti zatreba pomoć, zovi, samo zovi.

***

Sinoć smo za par sati stigli od jedne bespotrebne izjave do najave rata. Nije bilo nijednog razumnog razloga da Bakir Izetbegović izgovori da će Bosna i Hercegovina (BiH) priznati Kosovo, kako je preneo notorni Tanjug, niti da kaže da se on nada da će BiH priznati Kosovo, kako je navodno stigla telefonom ispravka iz Izetbegovićevog kabineta. Prvo nije moguće bez pristanka sva tri predsednika BiH, a potonje je irelevantno i ravno izjavi da se Izetbegović nada da će BiH uskoro poslati ekspediciju na Mars. Da sve to zna i sam Izetbegović, lepo se vidi, recimo, iz njegove izjave o priznanju Kosova iz decembra 2015. BiH neće priznati Kosovo – rekao je tada Izetbegović.

Pa ipak, i u nemogućoj i u suvišnoj svojoj verziji, Izetbegovićeva izjava je na „srpskoj“ strani, i unutar BiH i na drugoj obali Drine, uzeta za ozbiljno i na nju se reagovalo „skandalozno i šokantno“: od pretnje secesijom (Dodik), preko najave odmazde (Đurić), do sazivanja Saveta za nacionalnu bezbednost (Stefanović). Ove reakcije takođe nemaju smisla, baš kao što je smisla bilo lišeno i ovdašnje likovanje kada je Surinam nedavno povukao svoje priznanje Kosova: šta god da kaže BiH, to ništa ne menja na stvari u vezi sa Kosovom, tim pre što jedno slično iskustvo priznanja od strane susedne države već imamo sa Crnom Gorom.

Pa ipak, juče smo opet dobili priliku da u samo par sati doživimo vatromet zapaljive retorike, a bez ijednog dobrog razloga. Možemo sad samo da spekulišemo ili da imamo posla s krajnje neuračunljivim političkim akterima ili da je reč o racionalnim osobama koje imaju svoje skrivene agende. Ako je tačno potonje, onda bi izmišljeni dijalog iz prvog dela ovog teksta mogao u stvari da bude verna rekonstrukcija razgovora koji se zaista dogodio. Ali, na kraju, nije ni bitno šta je tačno, jer su sve potencijalne verzije sa ovim akterima praktično pogubne za ljude s obe strane Drine.

Peščanik.net, 14.11.2017.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)