trava raste iz rupe u betonu
Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Srbija kao da je u ratu, a ne u procesu normalizacije odnosa sa Prištinom. Kampanja za blokiranje prijema Kosova u UNESCO ulazi u završnu fazu, pri čemu se više ne biraju sredstva. Upozorenje na opasnost podignuto je na najviši mogući nivo, mediji se utrkuju ko će više doprineti blaćenju i ruženju Kosova, dok s druge strane cveta kosovski rodoljubivi diskurs; mnoge institucije se uprežu u najvažniji državni posao dokazivanja stradanja tamošnje srpske kulturne baštine. Zanimljiv je primer Službenog glasnika, inače proglašenog za izdavača godine, koji se političkom rukovodstvu preporučio svojim monografijama o Kosovu i Metohiji, posebno jednom koja pokazuje „kako Albanci na Kosovu srpske notne zapise pokušavaju da zaštite kao sopstvenu nematerijalnu baštinu“. Predsednik Matice srpske Dragan Stanić, poslao je pismo upozorenja Irini Bokovoj, generalnoj direktorki UNESCO, navodeći kako je „albanska zajednica toliko energije uložila u uništavanje kulturnih spomenika i njihovo prisvajanje, da bi bilo krajnje neodgovorno nameniti im ulogu čuvara“. Na stranicama Politike obnovljena je „rubrika“ koja ima funkciju podsetnika na vekovna srpska stradanja na Kosovu. Umnogome, taj govor podseća na onaj koji se mogao čuti sredinom osamdesetih godina i koji je trasirao rad mnogih institucija, ali je i bitno uticao na politiku Srbije prema manjinama i susedima tokom devedesetih. Ni tada, kao ni danas, nije bilo ni govora o poverenju i uspostavljanju dijaloga sa kosovskim rukovodstvom. Oduvek su pretnje „ozbiljnim odgovorom“ bile spremne za poruke iz Prištine.

U međuvremenu je pokret Samoopredeljenje blokirao rad parlamenta u Prištini, a predsednica Kosova Atifeta Jahjaga zatražila je mišljenje Ustavnog suda o Briselskom sporazumu koji se odnosi na formiranje ZSO. Taj čin je u Srbiji izazvao potpuno rastrojstvo predstavnika vlasti, jer se dojučerašnji san o velikoj pobedi pretvorio u noćnu moru. Bilo je očekivano da će se tako nešto i dogoditi, s obzirom na domaća tumačenja potpisanih sporazuma u Briselu, a naročito onog dela koji se ticao budućeg Statuta ZSO i njegovog usklađivanja sa kosovskim ustavnim okvirom. Tako je višemesečna borba Srbije za blokiranje prijema Kosova u UNESCO, ovih dana proširila front, otvorivši i polje borbe oko primene Briselskog sporazuma na terenu. Kosovski premijer Isa Mustafa je upozorio da ZSO ne može postojati i delovati izvan kosovskog Ustava, što je direktor Kancelarije za KiM, Marko Đurić, ocenio kao skandaloznu odluku, a prolongiranje primene sporazuma za 60 dana kao „gaženje svih delova sporazuma koji su povoljni za srpski narod“. Premijera Vučića je ovaj kosovski zaokret, reklo bi se, nimalo slučajno, zatekao u Moskvi, gde je otišao da nabavi „nešto malo oružja kako bismo zaštitili svoju teritoriju“. Ova odluka da se uputi kod Vladimira Putina po oružje nakon demonstracije ruske vojne sile u Siriji, spada u red onih katastrofalnih premijerovih poteza kojim je obeležena cela njegova karijera. Samo ove godine, napravio je nekoliko takvih gafova od kojih je najgori zahtev Rusiji da uloži veto protiv Rezolucije o Srebrenici da bi potom otišao u Potočare i izazvao međunarodni skandal, nakon čega se zapitao kako to niko ne primećuje njegovu ogromnu volju da se uspostavi „mir i stabilnost u regionu“. Sada se usred Moskve, na pitanje šta misli o odluci Prištine, premijer Vučić našao pred istim rebusom koji otvara mnogo krupnija pitanja: „Trebalo bi razmisliti da li se isplati biti pošten i odgovoran“. Zaista, teško je odoleti tolikom poštenju i odgovornosti, kojima se odlikuje premijer. On je nakon 25. avgusta, kada su potpisana četiri sporazuma u Briselu, iskoristio situaciju da bi napravio medijsku kampanju pod geslom velike pobede, čime je homogenizovao naprednjačko biračko telo na severu Kosova i oslabio uticaje ostalih stranaka, na prvom mestu SPS-a i DSS-a. Ujedno je podigao i sopstveni rejting kao vešt pregovarač, koji je za kosovske Srbe uspeo da izbori autonomiju, koja će biti pod apsolutnom kontrolom Beograda. Ovakavi manevri prouzrokovali su velike tenzije na Kosovu, naročito kod pokreta Samoopredeljenje, koji se naposletku odlučilo na nedemokratske oblike borbe u parlamentu.

Predsednik Srbije je za to vreme, u savezu sa ministrom inostranih poslova Ivicom Dačićem pokrenuo kampanju NoKosovoUnesco za pridobijanje glasova onih članica UNESCO koje još uvek nisu priznale nezavisnost Kosova. U ovoj epizodi, do izražaja je došla jeremićevska dimenzija Dačićeve ličnosti, kao i apsolutno nepoznavanje funkcionisanja visoke politike i diplomatije kod Tomislava Nikolića. Predsednik se, naime, odlučio za rudimentarni jezik političke kampanje u kojoj će se pokazivati „kosovske žive rane“ Srbije. Zbog toga je na svom youtube kanalu postavio film Istina o stradanju Dečana, Pećke patrijaršije, Gračanice i Crkve Bogorodice Ljeviške. Promišljenost političkog rukovodstva Srbije, ukoliko bi se šematski prikazala, izgledala bi ovako: predsednik Nikolić atakuje propagandnim video materijalom na članice UNESCO, pozivajući ih da glasaju protiv prijema Kosova u tu organizaciju, ministar Dačić detektuje da mnoge članice koje nisu priznale Kosovo nisu ni platile članarinu tako da neće moći da glasaju, dok premijer Vučić trebuje naoružanje u Moskvi. Korak dalje, uvećanjem slike, dobija se sledeća situacija: završena je proslava sedmog rođendana SNS, Kusturica je isterao ambasadora Velike Britanije Denisa Kifa iz sale, premijer je slavodobitno otputovao u Moskvu, predsednica Kosova Atifeta Jahjaga je zatražila procenu ustavnosti Briselskog sporazuma, dok je ambasador Kif iz svoje “osame” poručio sledeće: „Znam da su predsednik vlade i ministri sada u Moskvi, znamo da Srbija sa Rusijom ima posebne veze, ali ste takođe na putu pristupnja EU, a to znači i usklađivanje spoljne politike sa EU. O tome još razgovaramo. Što se tiče Rusije, vidimo njenu ulogu u Ukrajini i Siriji, koja je negativna. To je problem.”

Zaista, u čitavom ovom lancu događaja postoji neka greška koja će se naposletku ispostaviti kao sistemska, jer se svaki novi krug političke akcije srpskih vlasti završava u istoj slepoj ulici. Možda će premijer Vučić, nakon konsultacija u Kremlju, shvatiti o čemu se tu radi. U suprotnom, građani Srbije bi mogli pomisliti da je on ta greška u sistemu. Očigledan neuspeh u pregovorima sa Prištinom, Vučića bi mogao koštati vlasti.

Peščanik.net, 31.10.2015.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)