Nikola Džafo za projekat Kunst lager – živeti u Srbiji, grupa Ledart, 29. februara 2000. u Novom Sadu, foto: Srđan Veljović

Nikola Džafo za projekat Kunst lager – živeti u Srbiji, grupa Ledart, 29. februara 2000. u Novom Sadu, foto: Srđan Veljović

Nakon što su predstavnici Koordinacije udruga veterana borbenih postrojbi i Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga iz Domovinskog rata Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije (KUVBP i KBSUDR – GS i SDŽ) podnijeli Državnome odvjetništvu Republike Hrvatske (DORH) kaznenu prijavu protiv novinara Novosti Borisa Dežulovića, Milorada Krstulovića i moje sićušnosti, te nakon što je Ivan Turudić, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), obrazložio da je kaznena prijava, kojom se traži podizanje optužnice i osuda na zatvorsku kaznu, između ostaloga podnesena i „zbog uvreda nanesenih hrvatskoj državi“, ostao sam zatečen činjenicom da se „hrvatska država“, odnosno Republika Hrvatska, kako joj glasi službeno ime, smatra živim bićem.

Dotad, ja sam bio uvjerenja da je riječ o nekoj vrsti anorganske tvorevine – administrativne, političke, geopolitičke, servisne, birokratske, kakve god – ili da se čak može raditi o mitu, parareligijskom kultu ili kakvom drugom produktu iz oblasti spiritualne fikcije, očigledno sasvim pogrešno, jer ni administrativna tvorevina, ni servisna služba, ni mit, ni fikcija, ne mogu se osjećati uvrijeđenima zbog nečijega pisanja.

Samo živo biće, k tome opremljeno ljudskim osobinama, može oćutiti duševnu bol zbog uvredljivih članaka u novinama, pogotovo ako je ova takvog intenziteta da počinitelj zavrjeđuje zatvorsku kaznu. Pripisivati nečemu neživom, nekom neorganskom objektu ili strukturi, sposobnost da se osjeća uvrijeđenim – kao da, primjerice, zid biva potresen kada staneš pred njega i svojski ga ispsuješ, ili tek konstatiraš da je prokleto nakrivljen – može samo netko tko je dobar komad budale, reklo bi se, a nije uputno svu tu gospodu iz veteranskih udruga, koordinacija i društava smatrati takvima. Mora biti da su oni u pravu: ako i nije humana, Republika Hrvatska zacijelo jest humanoidna.

A kada me je poslije svega telefonom nazvala ženska osoba pomalo piskutava glasa, predstavivši se kao Republika Hrvatska, te predložila da se nađemo na kavi (ugostiteljski objekt Žbirac, Bačvice, deset sati, prepoznat ću je po bluzi u boji ciklame), s idejom da „razriješimo nastali nesporazum“, došlo mi je da zbog svog neznanja i predrasuda propadnem u zemlju od srama.

Osjećaj stida još se i pojačao kada sam se na dogovorenoj lokaciji suočio s više no prijatnom vanjštinom Republike Hrvatske: plava kosa skupljena u rep, krupne crne oči, doduše naglašene podočnjacima, svileni šal s istočnjačkim motivima oko vrata, grudni koš idealnih proporcija ukroćen bluzom u boji ciklame, mračnomodra pripijena suknja sa širokim kožnim pojasom, naušnice od svijetlog metala u obliku rombova…

„Sličim li ja vama na kurvu?“ odmah je prešla na stvar Republika Hrvatska.

„Ne, zaboga…“ ustuknuo sam.

„E, pa i nisam! Ja sam jedno čedno kršćansko čeljade!“ rekla je Republika Hrvatska i pogledala me krupnim očima, odjednom ispunjenim oceanom tuge. „A zašto me onda tretiraju kao kurvu?“

„Oprostite, Republiko Hrvatska, ja vas tako ne tretiram“, branio sam se. „Znao sam pisati razne gadarije, ali takvo što…“

„Ne govorim ja, Ivančiću, o vašem pisanju, već o onima koji bi, tobože čuvajući moju čast, vama pisanje zabranili!“

Iste sekunde sam se ozario. Preplavila me neočekivana nježnost prema nazočnoj Republici Hrvatskoj.

„Koji klinac hoće ti branitelji?! Otkud im pravo da me na takav način prostituiraju?!“ uzrujano je nastavila. „Sudski progoniti novinare, pokušavati zabraniti slobodu govora i kritičkih opservacija u moje ime, u ime Republike Hrvatske, pa to je čisti skandal!“

„Slažem se, dovode vas u vrlo neugodan položaj“, saučesnički sam klimnuo glavom. „Ako mislite da ja mogu kako pomoći, da nešto napišem…“

„Nema tu više pomoći“, rezignirano je odmahnula rukom Republika Hrvatska. „To je progrediralo do sramotnih razmjera. Kako se kome u ovoj zemlji napne, posegne za Republikom Hrvatskom da mu bude izlika za njegove nečasne namjere! Kakva god opačina kome padne na pamet, maši se Republike Hrvatske da bi ta svinjarija bila počinjena u njeno, to jest u moje ime! Kurve bi barem za to morali platiti! A meni ni to! Ja sam im besplatna kurva!“

„Nemojte tako, Republiko Hrvatska“, pokušavao sam je umiriti. „Ima nas dosta koji gajimo iznimno visoko mišljenje o vašoj čednosti.“

„Sjetite se onih davnih ideala, Ivančiću, onih visokoparnih zakletvi“, sada je već od uzbuđenja gotovo ridala. „Sloboda, demokracija, svjetlost na kraju tunela, raskid s totalitarnim mrakom… Sve je to sada bačeno pod noge! Sve je to pljunuto! Zašto su ti nabrijani veterani uopće ratovali? Za ovakvu laž?!“

Gestikulirala je sve intenzivnije, a ja sam je promatrao potpuno opčinjen, ne znajući jesam li to veličanstveno biće ipak izmislio ili zaista sreo u kafiću na Bačvicama; napokon – svejedno, sve metode su dopuštene ako vode tome da čovjek zavoli Republiku Hrvatsku.

„Čuvati ugled Republike Hrvatske pomoću čizmi, opasača i verbalnog delikta! Ozakoniti inkviziciju! Molim vas lijepo! Što će civilizirani svijet misliti o meni?!“ žustro je mahala rukama. „Je li tim tipovima s maskirnim mozgom uopće poznat smisao riječi sloboda? Ako su zbog ovoga u ratu prolili toliko krvi – što tuđe, što svoje – ne mogu drugo nego reći: džaba su krečili! Sve je točno što ste napisali, prijatelju, potpisujem od riječi do riječi.“

„Što sam napisao?“

„Da je Domovinu u čije se ime poduzimaju zlodjela pošteno nazivati Zlomovinom. Zbog toga vas i tuže.“

„Dobro, tu sam se malo pjesnički zanio…“

„Napisali ste suštu istinu, Ivančiću!“ odagnala je nelagodu Republika Hrvatska. „Neizdrživa je količina gadosti koje se čine u moje ime. Ja više ne mogu podnijeti to da me zlonamjerne i često retardirane kreature, tobože se zaklinjući u mene, prostituiraju na najbestidniji način! Do toga da bi ukinuli nezavisnu štampu! I pravo da vam kažem – uopće ne znam što da učinim!“

„Pa sad“, lukavo sam se osmijehnuo, „možda biste mogli svjedočiti pred sudom u moju korist?“

„Kako to mislite?“

„Priznajte da bi to bio krasan obrat. Da Republika Hrvatska osobno pred sudskom porotom pobije lažne optužbe kako je uvrijeđena mojim benignim piskaranjem. Tu bih se založio i za kolege Dežulovića i Krstulovića, oni su samo prividno opasni, zbog neugledne vanjštine, ali su zapravo dobronamjerni i fino odgojeni momci, čak bogobojazni…“

„Ne dolazi u obzir da se pojavljujem pred tim odvratnim institucijama!“ presjekla je Republika Hrvatska. „To je sve korumpirana banda!“

„Možda onda da napišete pismo Državnome odvjetništvu?“ pokušao sam iskamčiti barem nešto.

„Zaboravljate da je Državno odvjetništvo organ Republike Hrvatske“, rekla je Republika Hrvatska. „Kako ću na taj način komunicirati sa svojim organom? To je kao da pišem pismo vlastitome slijepom crijevu!“

„Pa jest, malo je glupo…“

„Nema tu pomoći, moj Ivančiću“, uzdahnula je Republika Hrvatska dok su joj se krupne crne oči staklile od suza. „Nastave li stvari teći ovako, neće biti druge nego da dignem ruke od svega.“

„Oprostite, Republiko Hrvatska, ali što to uopće znači?“

„Znači da ću dati petama vjetra, eto što znači! Napustit ću ovo mrzovoljno pučanstvo! Spakirat ću kofere i vratiti se u Jugoslaviju!“

„Zaista?!?“

Zgranuo sam se, dakako. Čak sam na tren bio doslovno oduzet od siline doživljaja, a nakon početnoga šoka iznova me preplavila nježnost i začudna toplina, pa sam oprezno dodao:

„Onda bismo opet mogli biti skupa?“

„Vi ćete također natrag u Jugoslaviju?“ pitala je.

„Ja iz nje, Republiko Hrvatska, nikada nisam ni izašao.“

Peščanik.net, 28.03.2017.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)