U kasnim satima 29. aprila 1999, NATO je bombardovao Avalski toranj, visoki elegantni televizijski predajnik koji je bio simbol Beograda otkad je izgrađen 1965. Naravno, nije njegova simbolička vrednost izazvala bombardovanje, nego tvrdnja NATO-a da je toranj deo srpske ratne vojne mašinerije. U vojnom žargonu, bio je deo mreže C3 – control, command, connect (kontrola, komanda, povezivanje).

Krstareće rakete su uništile Avalski toranj šest dana posle jednog mnogo tragičnijeg događaja: bombardovanja zgrade Radio-televizije Srbije (RTS) 23. aprila. Oba napada izvedena su u okviru akcije zaustavljanja propagandne mašinerije Slobodana Miloševića, predsednika Federativne Republike Jugoslavije, nacionaliste optuženog za „etničko čišćenje“ nesrpskog stanovništva iz velikih oblasti bivše Jugoslavije u pokušaju stvaranja „Velike Srbije“. U bombardovanju zgrade je ubijeno 16 od 150 radnika RTS-a, koliko ih je radilo te noći.

Između ova dva događaja, NATO je proslavio pedesetu godišnjicu na samitu u Vašingtonu. Dok su šefovi država slavili, bombardovanje je bilo simbol strategije oštrijih napada kroz proširenje spiska legitimnih vojnih meta.

Do današnjih dana bombardovanje RTS-a je najkontroverznija odluka u 78-dnevnoj NATO kampanji protiv Jugoslavije. U ovoj kontroverzi postoje dva krupna pitanja. Prvo se tiče same definicije tog čina. Drugo se tiče interpretacije njegovog značaja.

U prvom trenutku napad je obrazložen kao uništavanje „medijske mašine koja je raspirivala rat i izvozila strah, mržnju i nestabilnost u susedne zemje“, kako je objasnio general Vesli Klark, vrhovni komandant saveza u Evropi tokom kampanje.

Amnesty International je smesta reagovao, proglašavajući bombardovanje ratnim zločinom i zahtevajući temeljnu istragu i pravdu za žrtve. Reagujući na humanitarne primedbe, Međunarodni krivični trubunal za bivšu Jugoslaviju u Hagu pokrenuo je 1999. istragu o šest konkretnih incidenata u bombardovanju, uključujući i zgradu RTS-a. Godinu dana kasnije, u junu 2000. po završetku rata ali sa Miloševićem još uvek na vlasti, tribunal je objavio svoje zaključke. Zaključio je da je „NATO bombardovanje zgrade RTS-a bio sporedan (iako komplementaran) cilj osnovne namere NATO saveza da onesposobi srpski vojni komandni i kontrolni sistem i uništi nervni sistem i aparat koji održava Miloševića na vlasti“.

Drugim rečima, zaključeno je da nije bilo namernog gađanja civila niti nezakonitih vojnih meta. Karla del Ponte, glavna tužiteljka u to vreme, nije pokazala nameru da pozove NATO na odgovornost i zatvorila je predmet. Međutim, to nije okončalo kontroverzu.

Vrlo dobro pamtim tu noć – sirene su zavijale a vatra se dizala do tamnog neba u 2.06 ujutru. Gledajući sa terase, zajedno sa mnogim komšijama, znali smo da je RTS pogođen. Već dugo se očekivalo da će zgrada biti gađana, iako je NATO rekao da neće. I režim je to očigledno očekivao, pa je RTS kroz samo nekoliko sati nastavio da emituje program. Čak ni rušenje Avalskog tornja, najvećeg predajnika, nije sprečilo emitovanje, i putem složenog sistema reemitovanja kroz lokalne kanale beogradski TV program se nastavio do kraja bombardovanja.

Najveći deo mog istraživačkog rada devedesetih godina bio je posvećen kritičkoj analizi RTS-a i njegove sramne uloge u podržavanju autokratskog režima i generisanju narodne podrške za njegovu ratnu politiku. Ništa se ne može reći u odbranu RTS-a.

Međutim, bombardovanje je nešto drugo. NATO rakete su postavile sasvim novo pitanje: gde se povlači linija između vojnih i civilnih meta u savremenom ratovanju? Drugim rečima, da li je prihvatljivo bombardovati medijske kuće zato što su propagandne mašine? Da li laganje i širenje mržnje čini jedan medij legitimnom metom? Ili bombardovanje medijskih kuća i civila koji tamo rade spada u ratne zločine? Pošto je NATO nastavio da bombarduje TV stanice (Al Džaziru u Kabulu, Libijsku televiziju) izgleda da je prevagnula vojna logika.

Drugo pitanje se tiče sećanja na bombardovanje. RTS je nazivan TV Bastiljom i često je bio okupljalište antimiloševićevskih protesta od 1991. do 2000. Malo ko se javno priseća njegovog rušenja. Generalni direktor RTS-a je 2002. osuđen na 10 godina zatvora jer nije evakuisao radnike na bezbednu lokaciju kad se oglasila vazdušna uzbuna. Međutim, pitanja koja porodice šesnaestoro ubijenih radnika često postavljaju ostaju bez odgovora, i te porodice su podigle spomenik u obližnjem Tašmajdanskom parku, na kojem je uklesana reč „Zašto?“ Želele su da vide odgovorne pred sudom – režimske funkcionere za koje tvrde da su žrtvovali nedužne ljude samo da privuku pažnju, kao i NATO komandante koji su naredili bombardovanje civilne mete.

Ali ti ljudi su sami. Godinama je komemoracija bila privatna ceremonija porodica, prijatelja i kolega ubijenih. Bombardovanje ovih istaknutih javnih institucija pretvoreno je u privatnu tragediju, i postojao je prećutni sporazum izbegavanja nezgodnog pitanja – zašto je zgrada državne televizije bombardovana? Nekoliko godina posle 2000, nova demokratska vlada ignorisala je to pitanje. Čak je i novinarska zajednica bila ambivalentna.

RTS je naročito značajan u istoriji srpskog novinarstva. On je postao Miloševićeva propagandna pesnica, ali tek nakon što je početkom devedesetih otpušteno skoro 1.000 profesionalaca. Oni su osnovali novo Nezavisno udruženje novinara Srbije, distancirajući se od režima i novinara koji su poslušno nastavili da mu služe. Za novinare koji su se borili protiv Miloševića, pitanja o bombardovanju protežu se do ćutanja o ulozi Srbije u ratovima koji su razorili Jugoslaviju. Bez takve rasprave, bombardovanje je samo privatna tragedija šesnaest žrtava.

Kako vreme prolazi, značaj bombardovanja u nacionalnom pamćenju dodatno se komplikuje. U novoj atmosferi oživljavanja nacionalističkih stranaka, možda će žrtve bombardovanja RTS-a ponovo biti iskorišćene za gušenje razgovora o ratnoj prošlosti Srbije, razgovora koji nikad zapravo nije ni počeo.

Columbia Journalism Review, 29.04.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 02.05.2013.