Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Ako je Aleksandru Vučiću u ovom trenutku nešto potrebno onda je to da se prikaže kao žrtva. A ovi napadi na prostorije Srpske napredne stranke mu upravo to dozvoljavaju.

Ogorčenje građana je nesumnjivo opravdano, razumljivo je da ponekad ne mogu da se suzdrže, ali je veliko pitanje šta im nekontrolisani izlivi besa stvarno donose. Osim ako zapravo nisu kontrolisani.

Pisao sam, povodom razbijanja Gradske kuće u Novom Sadu početkom novembra prošle godine, da je paljenje Rajhstaga Vučićeva omiljena politička metoda. Čini se, međutim, da mu neko takvo lukavstvo u ovom času i nije potrebno. Narodu je prekipelo i jednostavno mora da sebi da oduška. Mada, s druge strane, ne može se isključiti ni mogućnost – naprotiv – da u svim ovim nasilnim akcijama učestvuju Vučićevi ljudi. Na to ukazuje činjenica da prostorije SNS-a, onda kada su demolirane, za razliku od prethodnih noći, nisu ni branjene, bile su praktično ostavljene „na izvolte“. Brzo se, dakle, ti Vučićevi „specijalci“ ubace u prve „borbene redove“, naprave „performans“, zatim se još brže povuku, da bi policija posle hapsila one koji joj se nađu pri ruci. I da bi onda Ivica Dačić mogao da iznosi neproverljive podatke o broju (navodno) povređenih policajaca.

Bilo bi efektnije da su, recimo, po starom receptu, umesto da prostorije SNS-a gađaju, pored njih prošli mirno, zapušenih noseva. Kao pored neke crkotine.

Jednim gradom u unutrašnjosti Srbije ovih dana kruži priča – pošto se tamo svi „u glavu“ znaju – da su najagilniji demonstranti protiv Vučića dojučerašnji ljuti ese(s)nesovci. Zato na trenutna zbivanja u svojoj varoši, a i u Srbiji generalno, iako odavno i odlučno antirežimski nastrojeni, gledaju sa dozom rezerve. Što bi jedan od njih rekao – sa zdravom seljačkom skepsom.

Upravo zbog toga čini se da nije zgoreg upozoriti na opasnost da se ne izgubi fokus, tj. zaboravi na ključni zadatak – pripremu za izbore. Studentsko-građanske „letnje igre“ su svakako odlučujuće doprinele da se plamen pobune ni u obično „mrtvim mesecima“ ne ugasi i da se tenzije održe, čime je jedna važna bitka dobijena. Ali, pravi, rovovski rat tek predstoji. I ne bi bilo dobro da se tom poslu ne priđe sa maksimalnom posvećenošću, upornošću i energijom. Pošto je to, jel’ tako, dosadno i nije ni blizu tako atraktivno kao razbijanje prozora ili obaranje kontejnera. A sam Vučić će učiniti sve što može da opoziciju (i u užem i u najširem smislu te reči) navede na krivi put. Tako i ove manifestacije koje je (u sredu, 20. avgusta) organizovao u 50 gradova, Vučiću osim za mobilizaciju svojih pristalica još više služe da pažnju svojih protivnika zadrži na terenu na kome se, u konačnici, neće igrati odlučujuća utakmica. Ona izborna.

Možda se nekome čini da su ovakva upozorenja suvišna. Možda, ali Kosjerić i Zaječar upućuju na suprotno. Uz bolju organizaciju i agitaciju, tamo se moglo pobediti.

I, naravno, kao što je onaj slavni Rimljanin (Marko Porcije Katon Stariji) svaki svoj govor završavao sa „Kartaginu treba razoriti“ – tako opozicija treba da ponavlja: biračke spiskove treba srediti.

Peščanik.net, 21.08.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)