Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Ne volim Inđiju ni njene političke vragove. U svakoj nevolji vidim Vučićeve tragove. Tako se i ovog puta, pri dolasku studenata koji pešače ka Novom Sadu, naprednjačka vlast u tom gradu pokazala kao najradikalskije jezgro SNS-a; spremno da zatvori sva vrata, zabrani prodaju šatora i ćebadi, iznajmljivanje toi-toi toaleta, pa čak i da ukine dostavu vode i hrane, samo da bi sprečila prenoćište i oporavak studenata i građana na putu ka Novom Sadu. Inđija je to mesto u kome je prvi studentski marš u januaru ove godine naišao na nehumani doček naprednjačkog predsednika opštine Marka Gašića, kada su studenti bili primorani da prenoće na fudbalskom terenu, u inđijskim Lejama. Činilo se kao da je to poslednji put i da će uskoro te slike podstaknuti građane Srbije da se probude, svakako ne onako rano kao što su se umorni studenti budili kraj vatri, nakon kratkog sna, promrzli, ogrnuti ćebadima i vrećama za spavanje. Taj prizor ostao je kao uznemirujuće svedočanstvo o odnosu Republike Srbije prema svojoj omladini, studentima, univerzitetu i sopstvenoj budućnosti. Ostavljeni da se snalaze pod otvorenim nebom, ti prvi studenti pešaci pronašli su utočište koje su stvorili svojim entuzijazmom i solidarnošću anonimnih građana Inđije, spremnih da se na taj način suprotstave vandalskoj vlasti.

Ovoga puta su se Studenti Inđije u blokadi na vreme obratili predsedniku Opštine Marku Gašiću sa zahtevom za korišćenje hale i školskih sportskih sala, ali on je odugovlačio, izbegavao susret, izgovarajući se da ne zna s kim razgovara i ko će to zapravo dočekati studente u Inđiji. Njegovo bahato ponašanje podsećalo je na stav SNS-a koji je svih prethodnih meseci zahtevao da vidi ko su vođe Studentskog protesta i ko se nalazi na Studentskoj podržanoj listi. Formulacija „neki studenti i đaci“ ne znači ništa ni Gašiću, kao ni Vučiću. Dali bi oni sve hale u državi samo da dođu do konkretnih imena, ali ovako mogu samo da glume „velike domaćine spremne na dijalog“, a da rade kao najgori neprijatelji građanki i građana. Tako je na kraju ispalo da su veliki objekti u Inđiji ostali zakatančeni, da je ukinuta struja za osvetljenje, da je sprečen pristup cisternama sa vodom, kamionima sa hranom, da je preko 2500 pešaka ostavljeno da noć provede na ulici.

Ima nečeg strašnog u inđijskom menadžmentu. Ne znam da li to dolazi od njenog geografskog položaja ili podjednakog političkog zračenja na sredokraći Beograd – Novi Sad. Dovoljno strašno da i notorni Halloween stiže malo ranije. Zvanična Inđija uvek uspe da ponudi hororični scenario, koji je zapravo vrlo jednostavan, kao u Carpenterovom filmu: (političko) Zlo se uvek iznova vraća. Zapravo, ono je sve vreme bilo tu. Iza opštinskih tapaciranih vrata, po nadleškim kancelarijama, u Opštinskom odboru SNS-a, u TC Fontana, u Policijskoj stanici, u JKP Putevima, u JKP Komunalcu, u Maxiju, u Javnom gradskom prevozu, u Aktivu direktora osnovnih i srednjih škola, u Outlet centru, strateški raspoređeno po važnim administrativnim tačkama, odakle se vrši kontrola života ovog malog grada.

Pa ipak, i pored SNS vlasti strave i užasa u Inđiji, njeni građani su se u poslednjem trenutku pobrinuli da za polovinu hodača pronađu privatni smeštaj, dok je za ostale organizovana spavaonica pod opštinskim prozorima, na centralnom gradskom šetalištu. Amaterski snimci te spavaonice u javnom prostoru, poput prizora nekog umetničkog performansa, kruže društvenim mrežama. Podsećaju na cover jednog albuma Pink Floyda, samo iz dubine te scene ne dopiru psihodelični tonovi ovog benda, već prepoznatljivi soundtrack Studentskog protesta, stvar Freed from desire uz koju su studenti na putu ka Novom Sadu podizali na noge čak i one starije od 80 godina, koji hodaju uz pomoć dva štapa. Probudila je one koji više nikada neće u glasačku kutiju ubaciti listić sa zaokruženim brojem jedan i imenom nenadležne institucije, koja se trenutno bavi samo distribucijom horor efekata diljem pešačkih i automobilskih puteva ka Novom Sadu. Ionako je uništio vozni i autobuski saobraćaj, zajedno sa staničnim zgradama u kojima više niko ne sme da boravi. Glavni boogeyman u ovoj inđijskoj noći veštica, srpski Michael Myers, raspolaže velikim kapacitetom mržnje, koja raste sa opadanjem podrške u biračkom telu. Željan osvete, on preko svih kanala emituje apokaliptične scenarije za 1. novembar i pokreće svoje zombije iz inđijske opštine: predsednika Gašića, menadžera mraka, i njegovog zamenika Milana Končarevića, specijalistu za noćne more. Proverava spoljnu temperaturu u zarobljenom Republičkom hidrometeorološkom zavodu i zahteva od tamošnjeg direktora da se noćna temperatura na teritoriji Opštine Inđija neizostavno spusti bar za pet stepeni.

Iza njegove vladavine ostaće na hiljade zloupotrebljenih ljudi, uglavnom opštinskih šrafova, poznatih na lokalu, od kojih će samo mali broj moći da uživa na nekoj tršćanskoj adresi ili u nekoj vili u Toskani sa pogledom na beskrajne vinograde. Možda će baš Marko Gašić, ukoliko se ugledao na svog prezimenjaka iz Kruševca, biti taj koji će se uz koktel na Siciliji, u nekom rizortu sličnom onom iz Belog lotosa, jednog dana jedva prisećati kakvo je zlo sejao zajedno sa svojim šefom po Vojvodini. Ili će, daleko bilo, poput većine propalih naprednjaka biti primoran da u znoju lica svog zarađuje koru hleba u Srbiji. Biće to rehab nakon teškog stanja radikalskog delirijuma, koji se mora priuštiti svakom članu SNS-a, nakon pada sa vlasti. Možda bi za početak bilo dobro obezbediti im po jedan zimski mesec na ledini u Padinjaku, pod otvorenim nebom, izložene elementima prirode koji će ih podsetiti da su deo šire društvene zajednice za koju su u jednom trenutku preuzeli apsolutnu odgovornost i izneverili je. Zato bi Gašić i njegov zamenik Končarević trebalo da nakon raporta šefu o tome kako su u Inđiji izvršili neljudski zadatak izazivanja humanitarne katastrofe, razmisle o vremenu koje neumitno dolazi nakon Halloweena.

Peščanik.net, 31.10.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)