Ilustracija: Čiča Gorio

Ilustracija: Čiča Gorio

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, gledaju Mujo i Suljo televiziju. “Vidje li ti, moj Mujo, što nam Srbi rade?”, požalio se Suljo. “Srušiše nam sve džamije u Bosni!” “Neka, neka”, utješio ga ovaj, “i mi ćemo njihovu u Beogradu!”

Stari je to vic, davno sam ga čuo, samo što sam tek nedavno shvatio da je Suljo zapravo bosanski reisu-l-ulema Mustafa Cerić, a Mujo glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer Zukorlić. Shvatio sam to prije mjesec dana, kad me na vic o beogradskoj džamiji podsjetila detonacija u glavnom gradu Srbije. Kandidirao se, naime, Zukorlić za predsjednika Srbije, pa vijest odjeknula kao bomba.

Svi su, eto, mislili da se zajebava kad je ono Srbima zaprijetio rušenjem beogradske džamije, a on zaista mislio ozbiljno. “Neka Srbi uzmu lekciju iz Egipta i Tunisa”, iznio je odmah na početku kampanje svoj program. “Tamo je bio veliki zulum da se morao prekinuti, i koji bi se, ako se vlast ne uzme u pamet, lako mogao dogoditi i u Beogradu!”

Neumorno je tako u predizbornoj kampanji obilazio muftija cijeli Sandžak, toliko se siromah iscrpio da je na glavnom skupu u novopazarskoj sportskoj dvorani mrtav umoran – zadrijemao. Tek tako, usred govora, dok je čitao s papira, glava mu klonula na prsi. Predsjednik Medžlisa novopazarske Islamske zajednice Sead Šaćirović glasno se nakašljao, ali ovaj ne samo da se nije pomaknuo, nego se još i preko razglasa čulo kako hrče. “Muamere”, munuo ga onda Sead lagano laktom, a muftiji se usnula glava samo lagano zaljuljala na ramenima. “Gospodine predsedniče”, podviknuo Sead Šaćirović glasnije, a Zukorlić se hitro ispravio i osvrnuo. “Da, naravno, gdje sam ono stao”, ušeprtljao se muftija, pa uzeo papir ispred sebe, nakašljao se i nastavio čitati.

“Zaklinjem se da ću sve svoje snage posvetiti očuvanju suverenosti i celine teritorije Republike Srbije…”, pročitao Muamer s papira, pa se uplašeno trgnuo. Unezvijereno se osvrnuo oko sebe, kad desno do njega neki oficir, u svečanoj plavoj uniformi sa sabljom o pojasu, drži srpsku zastavu. Pogledao ispred sebe – cijela dvorana nijemo zuri u njega. Okrenuo se ustravljen prema Seadu, a ovaj se samo zadovoljno smješka i pokazuje mu palac gore.

Uzeo onda smeteni muftija papir i nastavio čitati nešto o tome kako će se posvetiti odbrani Kosova i Metohije, Ustava i zakona, mira i blagostanja, i sve tako, “…da ću savesno i odgovorno ispunjavati sve svoje dužnosti”. Čim je završio, gromoglasni aplauz odjeknuo dvoranom, svi poslanici Skupštine Republike Srbije, uparađeni u novim svečanim odijelima, ustali su na noge i plješću, a Tomislav Nikolić prvi prišao muftiji i pružio mu ruku: “Čestitam, gospodine predsedniče, da Bog čuva i vas i Srbiju!” “Es-selamu alejkum ve rahmetullahi”, odgovorio mu novi predsjednik Republike Srbije.

Izljubio se onda Muamer sa svim poslanicima i članovima Svetog Sinoda, pa izašao pred Skupštinu. Kad tamo – sto hiljada ljudi gnjevno viče i traži hapšenje Azema Vlasija. “Zašto Vlasija?”, blenuo Muamer u Seada. “Niste dobro čuli, predsedniče, ne Azema Vlasija, nego Rasima Ljajića”, pažljivo ga ispravio ovaj.

“Želim da vam kažem…”, započeo onda Zukorlić, a masa se uskomešala. “Ne čujem dobro, ali želim da vam odgovorim na ono što tražite”, nastavio je Muamer, “da će oni koji su poslužili ljudima da manipulišu radi ostvarenja političkih ciljeva protiv Srbije biti kažnjeni, i biti uhapšeni!” “Tako jeee!”, uzvratila mu masa, pa krenula skandirati: “Libija, Egipat, Libija, Egipat!”

Nije se muftija Zukorlić ni snašao, a već ga obezbjeđenje sprovelo u predsjednički ured na Andrićevom vencu. Grozničavo se tamo Muamer pokušavao pribrati, kad sat otkucao podne. “Podne-namaz!”, lupio se po čelu predsjednik Srbije i hitro pao na koljena da će klanjati, kad u taj čas u ured upao šef kabineta Sead Šaćirović. “A jok, Srbija se saginjati neće!”, nasmijao se on ugledavši predsjednika na koljenima i dlanovima, pa ga pridigao s ćilima. “Pustite sad sočiva, kupićemo nova, vi ste sad predsednik. Sem toga, čeka vas Mile.” “Mile?”, iznenadio se Muamer.

“Đe si, Zuki, kućo stara”, srdačno u taj čas s vrata nahrupio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i zagrlio muftiju kao medvjed, pa se odmaknuo i podigao desnu ruku. Oprezno onda podigao desnicu i Muamer, gleda on u Dodika, gleda Dodik u njega. “Baci kosku, šta se čeka?!”, nasmijao se najzad Mile, a zbunjeni Muamer ga pljesnuo po dlanu. “Tako te volim, Zuki, Zule”, srdačno ga zagrlio Dodik. “Muški!”

“Kad bi ti znao koliko je meni Tadić išo na kurac s tim gimifajv, gimifajv”, nastavio Mile. “A udara ko pička. Nego, ono šta si pričao prije izbora. Kod mene u Banjaluci je sve spremno, ja naručio vatromet od deset miliona. Kad si mislio da objaviš?” “Šta da objavim?”, mliječnobijelo ga pogledao Zukorlić. “Pa odcjepljenje Sandžaka”, podsjetio ga Dodik, “i prisajedinjenje Bosni, odnosno Republici Srpskoj.”

“Srpskoj?!”, zgranuo se ovaj. “Ne, nego Sarajevskom kantonu”, nasmijao se opet Mile kao medvjed, “šta je iza Priboja, Pofalići?!” “Joooj, da!”, udario se opet Muamer po čelu. “Odcjepljenje Sandžaka od Srbije, zauzvrat prisajedinjenje Srpske Srbiji, Sandžak iz Srbije, Sandžak u Srbiju, vuk sit, ovce na broju, a Srbija cela: sjajno!”, poljubio Dodik muftiju u čelo. “A šta će tek da bude kad predsjednik Srbije bude bosanski reis!”

Šta će onda Muamer, pozvao šefa kabineta Šaćirovića, takva je i takva stvar, predsjednik će se obratiti Skupštini Srbije. Cijela Srbija te večeri bila pred televizorima, smjestio se Zukorlić pred govornicu, namjestio ahmediju, krenula i himna, “Bože pravde, ti što spase, od propasti do sad nas, čuj i od sad naše glase, i od sad nam budi spas”, započeo hor, “moćnom rukom vodi, brani, budućnosti srpske brod”, pridružio se iz sveg glasa predsjednik Zukorlić, “Bože spasi, Bože hrani, srpske zemlje, srpski rod!”, urla Muamer, i taman Bog pravde krenuo da “složi srpsku braću dragu”, kad Zukorlića nešto složilo posred čela. Pogleda on dolje, a ono flaša. Digne pogled, a bijesni poslanici krenuli na njega kukom i motikom, bacajući tko je što stigao.

“Šta je ovo bilo?”, prestravljeno je Muamer pitao Seada bezglavo bježeći iz dvorane. “Hajde što si zaspao usred glavnog predizbornog mitinga, hajde što si hrkao u mikrofon, hajde i to što si sve tako u snu pao na ćilim”, odgovorio mu ovaj, “ali ‘Bože pravde’?!??”

Oslobođenje, 03.05.2012.

Peščanik.net, 03.05.2012.