Christo: Self
Christo: Self

Verujem da je hapšenje generala Ratka Mladića bilo nedramatično i prosto, i da se tokom godina on pretvorio u ostarelu ruinu, koja se na prilično odvratan način priseća svojih vojnih uspeha. Njegove potrebe su verovatno bile skromne: čašica šljivovice u društvu saosećajnog popa (obično je Srpska pravoslavna crkva ta koja pruža podršku i savete ratnim zločincima u bekstvu), uz povremeni odlazak na skijanje i u lov. I mada ima neke satisfakcije u ovom klišeu od ishoda – ličnost koja je zračila energičnim zlom, svedena je na iscrpljenu, banalnu ljušturu – postoji i nešto odbojno u svemu tome.

Postoji opasnost da Mladić, u liku zbunjenog, ostarelog penzionera, probudi simpatije lokalnog stanovništva, na sličan način kao u slučaju Džona Demjanjuka, s tim što bi se u slučaju Mladića to dogodilo samo nekoliko godina posle počinjenih zlodela, a ne posle mnogo decenija. Osim toga, Mladić je nadgledao i organizovao masovne pokolje u Srebrenici i Žepi (kao i sramno granatiranje Sarajeva) – on nije bio običan vojnik koji je izvršavao naređenja. Nova, navodno reformistička vlada Srbije, snosi deo odgovornosti za ovaj trenutak moralnog ništavila i konfuzije, budući da hapšenje Mladića i njegovog političkog šefa Radovana Karadžića posmatra u najvećoj meri samo kao epizodu u otopljavanju odnosa između Beograda i Evropske unije. Ne morate biti srpski šovinista da biste videli nešto odvratno i pomalo trivijalno u ovakvom proračunatom ponašanju. (A šta ako se ispostavi da je nemoguće proširiti sve manje elastičnu evrozonu, kako bi se zadovoljile hitne potrebe Srbije, zajedno sa već postojećim potrebama Grčke i Irske?)

Postoji još jedna žalosna posledica prikazivanja Mladića kao bednog i patetičnog. Ljudima mnogo mlađim od mene postaće skoro nemoguće da shvate koliko je važna figura on nekada bio. Vrlo pažljivo koristim ove reči – u ono vreme, smatrao sam da je Mladićeva ličnost beskrajno precenjena i da mu se pripisuju političke i vojne veštine koje on nije posedovao. Ali ako ste pokušavali tokom prvih godina Klintonove vlade da u Vašingtonu iznesete mišljenje o tome da bi na Mladićevo granatiranje Sarajeva trebalo odgovoriti vojnom akcijom, kao odgovor biste dobili neku vrstu Arapske ulice, u kojoj su reči arapski ili muslimanski zamenjene rečima pravoslavni ili ruski:

„Ako budemo pucali na srpske položaje, oni će potpuno prestati da se suzdržavaju i zbrisaće Sarajevo sa lica zemlje… Jugoslovenska narodna armije krenuće u ofanzivu širom zemlje. Milošević će se okrenuti Moskvi za naoružanje i diplomatsku podršku, i dobiće ih… Setite se da su Titovi partizani tokom rata saterali u ćošak 20 Hitlerovih divizija…“

I tako se ta priča vrtela u beskraj, iako nisu uvek svi razlozi bivali navedeni ovako zajedno (mada se sećam da je sekretar odbrane Les Aspin uspevao da ih sažme dosta dobro, da ne kažem histerično). Naravno da su na kraju Mladićeve snage uradile ono što rasni i verski fanatici uvek urade – otišli su predaleko. Kada se to desilo, zapad je morao da reaguje. I onda se ispostavilo da srpske snage nisu „elitne“ jedinice, već bedne paravojne snage sa neprekinutim istorijatom pobeda nad civilnim stanovništvom. I mada su se neki ruski demagozi poput Vladimira Žirinovskog pojavili u Bosni, koja je bila pod okupacijom srpskih snaga, Rusija nije pokazala previše sklonosti da izigrava Majku svih Slovena.

Čak i pošto su izašle na videlo ove i druge hronične slabosti našeg pristupa, srpskim liderima su stalno nuđeni ustupci, prvo u Dejtonu, nakon toga u vezi sa Kosovom, sve dok se ceo mit nije rasplinuo posle Miloševićevog ludačkog pokušaja da etničko čišćenje proširi u Albaniju i Makedoniju. Kada se sve završilo, gvozdena logika evropskog fašizma ponovo je trijumfovala, kao što je to bio slučaj i posle 1945, i veliki broj pripadnika srpske etničke manjine proteran je iz Krajine i sa Kosova, sa prostora na kojima su živeli vekovima. Ako je tokom poslednjih par godina iko trebalo da se zalaže da se uhapsi Ratko Mladić, zar to nije trebalo da budu obični Srbi?

U trenucima kao što je ovaj, možemo biti sigurni da će nas podsetiti na ono što je Džon Kvinsi Adams rekao o riziku koji Amerika preuzima kada odlazi u svet „u potrazi za monstrumima koje treba uništiti“. Monstruozni karakter Mladića i njegovog pokreta nema potrebe preuveličavati. Do današnjeg dana, mnogi ljudi ne razumeju koliko patnje, haosa i bola je on sračunato naneo. Međutim, monstruozna priroda njegove moći i uticaja je u velikoj meri i paradoksalno preuveličavana – ne od strane onih koji su hteli da mu se suprotstave, već od strane onih koji to nisu želeli! Ovo je za rezultat imalo nepotrebno prolongiranje noćne more, dok su troškovi celog poduhvata da se iz nje izađe drastično povećavani. Kakva god da je trebalo da bude osnova za rekonstrukciju post-titoističke Jugoslavije, jedan koncept je sigurno bio nezamisliv – Velika Srbija, gde bi manje republike i njihovo stanovništvo bili nasilno prekrajani kako bi se uklopili u model jednog diktatora. Jednog dana će izgledati neverovatno da NATO snage ovo nisu odmah uvidele, i da su nastavile da Miloševića tretiraju kao „partnera u miru“, čime su otvorili vrata koja su vodila direktno u Srebrenicu i ubijanje ljudi koji su navodno bili pod našom zaštitom.

Srebrenica je jedan od najbolje dokumentovanih zločina počinjenih u modernoj istoriji. Sve imamo, od satelitskih snimaka u realnom vremenu (koji su u Americi bili dostupni i dok se samo klanje odvijalo – što je sramno), do fotografija i snimaka koje su napravili sami počinioci, uključujući tu i Mladića. Ostaje nam da se nadamo da će iznošenje ovih dokaza na sudu zbrisati svaki potencijalni osmeh sa njegovog lica, i srušiti propagandnu sliku o jednostavnom vojniku patrioti. Nezavisno od toga u šta će se na kraju pretvoriti naša politika prema monstrumima u svetu, trebalo bi bar da smo u stanju da ih prepoznamo kada ih ugledamo.

Slate, 30.05.2011.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 02.06.2011.

UHAPŠEN RATKO MLADIĆ