Možda jedini način da saznaš ko si je da se prisjetiš ko si bio, da u sjećanju otputuješ u svoju intimnu prošlost, na mjesto koje si napustio nekad davno, a za koje znaš da mu zauvijek pripadaš – iako se tamo nikada nećeš vratiti, znajući da toga mjesta, i ljudi koji su ga činili, više nema.
Ova refleksivna rečenica s početka teksta nastala je 2007. godine, u „književnom kampu“ koji je vodio historičar Ron Adams. On mi je zadao da u jednoj rečenici izložim svoje viđenje veze između mjesta, sjećanja i identiteta, što je tema mog dugogodišnjeg naučnog rada i ličnog zanimanja. Od tada sam se često vraćao ovoj rečenici, i pokušavao se vratiti u „mjesto koje sam napustio nekad davno“, što se pokazalo mnogo težim od ponovnog iščitavanja mojih ranije zapisanih misli. Pod drugačijim okolnostima, i u nekoj drugoj prošlosti, možda bih davno „zaboravio“ mjesto gdje sam se sticajem okolnosti rodio, i odakle sam – od svoje četrnaeste godine, kada sam prvi put otišao iz rodnog zavičaja – krenuo na put, odlazeći doslovno preko svijeta, usput se vezujući za razna druga mjesta. Međutim, nijedno od tih novih mjesta nije moglo zasjeniti značaj „Silvertown-a“, kako bi se riječ Srebrenica mogla prevesti na engleski, ili „Argentarije“, kako se ovo drevno mjesto zvalo u vrijeme Rimljana. Na prvoj strani mog australskog pasoša, S-R-E-B-R-E-N-I-C-A izgleda kao moje ime, i poput mog imena, putuje sa mnom gdje god da krenem.
Od jula 1995, moje rodno mjesto postalo je još važnije kao odrednica identiteta – više ožiljak nego odrednica – s kojom se identificiram, i po kojoj me prepoznaju. Kad neko čuje odakle sam, znam koja pitanja obično slijede: kako si preživio, koliko si članova porodice izgubio? Iako nisam bio tamo tokom rata 1992-1995, događaji u Srebrenici ostavili su na mene dubok i neizbrisiv trag, a još teže su pogođeni moji rođaci i prijatelji koji su ostali u „zaštićenoj zoni UN-a“. Više od stotinu njih tamo je ostalo zauvijek, pobijeni 1995. u srebreničkom genocidu, njihove kosti pomiješane u masovnim grobnicama širom zelene doline duž Drine. Moje rodno mjesto postalo je sinonim za smrt i prvi čin genocida na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, gdje je preko 8.000 muškaraca i dječaka – a ja sam mogao biti bilo ko od njih – opkoljeno i sistematski postreljano na gubilištima, poligonima i u skladištima, unaprijed pripremljenim za tu svrhu. Sve je bilo pripremljeno unaprijed: svi ljudski i materijalni resursi neophodni za izvođenje jednog tako velikog pokolja. U taj detaljni plan ušlo je i 8.000 poveza za oči, isto toliko komada žice za vezivanje ruku žrtvama, stotine hiljada metaka, oko stotinu autobusa, desetine buldožera, nekoliko praznih stadiona, i oko 2.000 odmornih i voljnih dželata. Trebalo je pet dana da se pobije 8.372 ljudi; dželati su morali da rade danonoćno da bi obavili „posao“. Bilo je to fizički naporno za one koji su oduzimali život tolikom broju ljudi, prsti su ih boljeli od pritiskanja okidača na svojim vrelim kalašnjikovima. Dražen Erdemović, jedan od onih koji su „radili“ prekovremeno tokom tih pet julskih dana, učestvovao je u ubijanju 20 punih autobusa ljudi iz Srebrenice. Kasnije je svjedočio pred haškim tribunalom: „Nisam više mogao da pucam, kažiprst mi je utrnuo od tolikog ubijanja. Ubijao sam ih satima.“
Žrtve su bili bošnjački muškarci i dječaci, civili iz Srebrenice i okolnih gradića i sela istočne Bosne, duž granice sa Srbijom. Među njima je često bilo tri generacije iste porodice; stotine očeva, sinova, braće i rođaka držali su se za ruke, tješeći jedni druge onako kako su jedino mogli u tim posljednjim trenucima. Da bi ubistva tolikih nedužnih ljudi učinili mentalno „prihvatljivijim“, dželati su ih nazivali „Turcima“. Međutim, ljudi postrojeni ispred streljačkih vodova govorili su istim jezikom i živjeli sličnim životima kao i oni koji su u njih nišanili. Među onima koji su tada odbrojavali posljednje sekunde svoga života pod plavim julskim nebom bilo je i onih iz „mješovitih brakova“, uključujući i znatan broj „miješanih“ sa Srbima. Neki od tih „mješovitih“ bili su i moji rođaci. Sve ubojice su bile iz redova Vojske Republike Srpske i specijalnih jedinica policije Republike Srbije. Komandovao im je, i direktno nadgledao masakre, general Ratko Mladić.
Skoro šesnaest godina kasnije, u večernjim satima 26. maja 2011, na drugoj strani svijeta, u Australiji, primio sam vijest da je srpski general Ratko Mladić uhapšen u Srbiji, gdje se uspješno „skrivao“ svih ovih godina. U udarnim vijestima pominjao se moj grad, a na ekranu su se smjenjivali snimci iz 1995, gdje arogantni i zajapureni general, na pustom gradskom trgu na kojem su ostale nečije torbe i komadi odjeće, izdaje naređenja svojim vojnicima da nastave „pravo na Potočare u bazu UN-a, a zatim nakratko zastaje da kaže u kameru kako „poklanja Srebrenicu srpskom narodu“, i da slijediti „osveta Turcima“.
Kako sam se osjećao kada sam po hiljaditi put vidio te iste slike i čuo da je glavni krivac za zločine u Srebrenici konačno iza rešetaka? Teško je reći ili opisati kako sam se osjećao, ali znam da nisam skakao od sreće niti se radovao. To ime, i to lice, i te slike, i te zloglasne riječi koje je Mladić izgovorio prije 16 godina, predugo su povezane s tragedijom moje porodice da bi ikada mogle biti povezane s nečim radosnim – čak ni u kontekstu hapšenja tvorca ove planirane tragedije. Ali znam da sam osjetio bijes i tugu – kao i sada, dok pokušavam pretočiti ova osjećanja u riječi – znajući da ništa ne može ispraviti štetu koju su Mladićevi dželati nanijeli onolikim porodicama u Bosni.
Od Mladićevog hapšenja, čini se da se većina vijesti svodi na nivo spektakla, i da su fokusirane više na samog uhapšenog nego na njegova nedjela – ili, što nije manje važno, na kontekst u kojem je Mladić djelovao. Udarne vijesti je tog jutra u Beogradu priopćio srpski predsjednik Boris Tadić, koji je potvrdio hapšenje haškog bjegunca Mladića, i mrtav ozbiljan izjavio: „Okončali smo jedan težak period naše skorašnje istorije, skinuli ljagu sa Srbije, svih građana Srbije i svih pripadnika srpskog naroda gde god da taj naš srpski narod živi“. Jeste, ali malo morgen, Predsjedniče!
U izjavi predsjednika Tadića nije bilo ni riječi o tome da je Mladić bio srpski general – a ne neki ubačeni “strani element“, koji je, zahvaljući profesionalnosti policije i pravosuđa Srbije neočekivano otkriven u zemlji koja, kao, nije imala nikakve veze s njegovim zločinima. Uprkos Tadićevom distanciranju, koliko god da se u ovoj priči radi o ratnom zločincu, generalu Ratku Mladiću, ništa manje nije značajna priča o ulozi Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.
Kao i u slučaju Radovana Karadžića, još jednog istaknutog haškog optuženika, uhapšenog u julu 2008. u Beogradu, šesnaestogodišnje „skrivanje“ Ratka Mladića bilo je moguće jedino uz aktivnu podršku državnog aparata Srbije. Mnogo puta je Mladić bio „viđen“ na javnim skupovima, poput fudbalskih utakmica u sred Beograda, u restoranima, ili, kako se vidi iz objavljenih snimaka, na raznim proslavama s porodicom i prijateljima. Srpske vlasti su vjerovatno znale svaki detalj Mladićevog kretanja prije, tokom i nakon jula 1995, budući da je Srbija ne samo „stvorila“, unaprijeđivala i štitila Mladića, već ga je i unajmila da za nju obavi jedan žešće važan posao. Stoga je bilo sasvim logično da poslije hapšenja jedan od prvih zahtjeva Ratka Mladića vladi Srbije bude to da mu ona isplati vojnu penziju, zamrznutu prije nekoliko godina, zahtjev koji je promptno ispunjen. Kao vojno lice na platnom spisku Srbije – kao i svi drugi srpski oficiri u ratovima u Bosni i Hrvatskoj – Mladić je imao pravo tražiti svoj krvavo zarađeni novac. On je ispunio svoj dio ugovora i obavio zadatak koji mu je povjeren: „etničkim čišćenjem“ i genocidom stvorio je „Republiku Srpsku“, ekskluzivni „Lebensraum“ za Srbe u BiH, produženu ruku Srbije zapadno od Drine. Iako je predano sprovodio plan Srbije za uništenjem Bosne, ne bi trebalo zaboraviti da general Ratko Mladić nikada nije vodio neki svoj privatni rat, niti naređivao ubijanje samo zato što je uživao u fizičkim i psihosocijalnim efektima koje je njegovo oružje izazivalo kod žrtava. Istina, on s punim pravom može da tvrdi da je patentirao psihološku ratnu strategiju razvlačenja pameti koju je „izumio“ i isprobao u Bosni. Redovno je i lično insistirao da se ovakva taktika sprovodi kad se gađaju civili u bosanskim gradovima i selima. Ali tokom čitavog rata u Bosni, general Mladić je bio zvanični komandant oružanih formacija pod nazivom Vojska Republike Srpske – opremljenih, plaćenih, obučavanih i kontroliranih od strane države Srbije. Budući da ga je na taj položaj 1992. postavila vlada Srbije, njegovi poslodavci mogli su da ga se riješe kad god su htjeli. Međutim, kao što je detaljno dokumentirano, Mladić je „dobro obavljao posao“ za svoje srbijanske poslodavce, spremne da plate koliko god je potrebno za ostvarenje sna o Velikoj Srbiji, koja bi obuhvatila sve zamišljene „srpske zemlje, gde god se te naše zemlje nalazile“. Ali Srbija nije plaćala Mladićevo ratovanje samo iz nacionalističkog altruizma, bratske solidarnosti s bosanskim Srbima ili očekivane dugoročne koristi za sve Srbe „od Tokija do Toronta“. U periodu od 1992. do 1995, Srbija je nadoknađivala svoje troškove robom, motornim vozilima, razmontiranim fabričkim postrojenjima, mineralnim resursima, stokom, građevinskim materijalom i drugim vrijednostima, sistematski opljačkanim i otetim po bosanskim gradovima i selima, a zatim usmjerenim preko Drine. Rat u Bosni bio je očigledno unosan posao za mnoge u Srbiji, koji su imali veze u politici, vojsci i policiji, što je mnoge od njih pretvorilo u novu srpsku (poslije)ratnu elitu.
Treba se, međutim, prisjetiti i toga da Srbija nije vodila agresorski rat protiv BiH samo preko posrednika poput Mladića,Karadžića, Arkana, Šešelja i drugih vojnih i paravojnih komandanata i njihovih zloglasnih jedinica. Pored logističke, političke i vojne podrške, veliki dio agresije protiv Bosne sprovođen je direktno s teritorije Srbije. Naime, tokom čitavog rata, haubice, raketni bacači i druga oruđa i oružja za ubijanje, postavljena u Srbiji duž Drine, pržile su zemlju i živo meso na bosanskoj strani. Na bosanskoj strani, na lijevoj obali Drine, nekoliko stotina metara od Srbije, u selu Klotjevac stajale su kuće mojih roditelja i moje šire familije. U ljeto 1992, artiljerija s Tare, u susjednoj Srbiji, sravnila je cijelo selo sa zemljom. Više od tri decenije rada i ljubavi mojih roditelja, uloženih u gradnju, proširenje i održavanje kuće, nestalo je u plamenu za samo nekoliko sati. Cijena koju je platila moja devetogodišnja rodica, Alma, bila je mnogo viša. Ista granata koja je uništila kuću moga strica, teško je ranila Almu i njenog mlađeg brata. Srećom, Almin život je spašen, ali ne i jedna od njenih nogu. Druga rodica, dvanaestogodišnja Sabera, raznijeta je u komade i umrla na rukama mojih roditelja. U to su vrijeme Drinom već plovila tijela žrtava pobijenih u Višegradu i mjestima uzvodno od Klotjevca. Ovi i mnogi slični zločini protiv nedužnih civila počinjeni su u direktnoj agresiji Srbije na Bosnu, tri godine prije genocida u Srebrenici 1995. Srebrenica dakle nije bila neki izuzetak ili nekontrolirani incident u ratu u BiH, već dio obrasca i sistematskog plana, koji je Mladić marljivo sprovodio, kako bi stvorio Republiku Srpsku. Kako se navodi u optužnici Međunarodnog suda protiv Karadžića, pored Srebrenice, genocid je počinjen u najmanje osam drugih općina u zemlji.
Dok su glasovi razuma mnogih hrabrih pojedinaca i grupa u Srbiji – među kojima su neki od najboljih svjetskih intelektualaca, boraca za ljudska prava i novinara koji svi ponaosob zaslužuju Nobelovu nagradu za mir – brutalno gušeni i marginalizirani od strane srpskih vlasti, dotle se svakom srpskom građaninu (i prestižnom gostu) ko je poželio malo pripucati po civilima u opkoljenom Sarajevu, Bihaću, Goraždu, Tuzli ili Srebrenici, omogućavao slobodan prijevoz, uz dovoljno municije za ove morbidne, od države Srbije sponzorirane ratne igre. Naravno, ratni pohod Srbije na Bosnu imao je široku podršku u Srbiji i Crnoj Gori (i šire, npr., u Rusiji i Grčkoj) i dobijao je zvanične – i redovne – blagoslove sveštenstva Srpske pravoslavne crkve. Dobar dio te podrške u SPC-u do danas je ostao nepromijenjen. SPC (u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori) predstavlja posljednju instituciju koja ostaje vjerna svom ratnom kursu, još uvijek nadahnjujući srpsku desnicu i pružajući moralna opravdanja za zločine počinjene u njeno ime i s njenim blagoslovom.
Uprkos teškoj umješanosti SPC-a u pružanju „duhovnog vođstva“ i moralnih opravdanja za Mladićeve zločine, rat u Bosni ne može se svesti samo na vjerski, građanski ili etnički sukob, ili nekakav „sukob kultura“, kao što se to često čini. To jeste bio sukob različitih pogleda na svijet i različitih vrijednosnih sistema: isključivog srpskog klerofašizma i inkluzivnog bosanskog multikulturalizma. Vojska kojom je general Mladić komandovao nije ubijala samo bosanske muslimane (Bošnjake) i bosanske Hrvate – glavne mete srpske kampanje etničkog čišćenja. Ista vojska je također ubila i mnoge bosanske Srbe, „Jugoslovene“, „Bosance“ i ostale koji nisu odgovarali opisu „čistog“ Srbina, kako su ga definirali Dobrica Ćosić i ostali oci nacije, ili koji su odbili da se priključe onome što je od početka bila očigledna kampanja genocida. Čitave 1992, kada je počinjen najveći broj zločina, brutalno nasilje usmjereno protiv bosanskog stanovništva, ne bi se ni moglo nazvati ratom. Teško naoružani srpski vojnici i paravojske ubijali su, silovali, mučili i bespravno pritvarali civile u Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Bratuncu, Foči, Brčkom, Vlasenici, Prijedoru, Ključu, Kotor Varoši, Sanskom Mostu i drugim bosanskim gradovima i selima. To je bilo „jednostrano“ nasilje, a ne standardni rat jedne vojske protiv druge. Tokom 1992, Mladićeve snage nisu pretrpjele skoro nikakve bitnije gubitke, ali su uspjele protjerati blizu dva miliona ljudi iz njihovih kuća i ubiti skoro polovinu ukupnih ratnih žrtava. Ovo nije iznenađujuće, budući da Bosna, u to vrijeme najmlađa članica UN-a, nije ni imala svoje odbrambene snage, koje bi branile teritoriju i stanovništvo od prenaoružane i agresivne Srbije.
Sjećam se kako je, aprila 1992, za mene rat počeo, i kako mi je zauvijek promijenio tok života. Tih sam se dana, kao dvadesetdvogodišnji student u Sarajevu, pridružio hiljadama Bosanaca svih „etničkih“ i drugih pripadnosti, na mirnim demonstracijama protiv rata u Hrvatskoj i za očuvanje mira u Bosni. I tu su prvi put u mome životu na mene pucali; u klasičnom terorističkom napadu, zasuli su nas mecima s okolnih brda i krovova zgrada, gdje su napadači zauzeli položaj i čekali naređenja od Mladića i Karadžića da „otpočnu rat“. Hiljade demonstranata dalo se u paničan bijeg. Ispred mene i dvojice prijatelja, pogođen je jedan stariji čovjek. Unijeli smo ga u zgradu Filozofskog fakulteta, odakle je kasnije odvezen u bolnicu. Druge dvije učesnice demonstracija , studentica Suada Dilberović i Olga Sučić – od kojih se nijedna ne uklapa u etničke ili rodne stereotipe o ratu u Bosni – nisu imale tu sreću. Obadvije su ostale na mjestu mrtve, i postale prve žrtve opsade Sarajeva. Činjenica da tada niko od nas nije bio naoružan – a slične situacije dešavale su se širom Bosne – samo je pomogla Mladiću da sprovede plan „etničkog razdvajanja“ multietničkog društva – društva koje je dijelilo jedinstvenu tradiciju pluralističke kulture življenja. Mladić je znao da mu je povjeren težak zadatak, koji se mogao obaviti samo najbrutalnijim nasiljem, i bio je spreman da za to žrtvuje sve potrebne Srbe. U jednom od prvih artiljerijskih napada na Sarajevo, Mladić je obrazložio svoju strategiju preko radio-veze: izdao je naređenje svojim artiljercima da gađaju predgrađa Velešiće i Pofaliće, pošto „tamo nema srpskog življa mnogo“. Budući da nije bio iz Sarajeva, to je bilo samo puko nagađanje, jer zapravo u čitavom gradu nije bilo nijednog dijela koji nije bio etnički mješovit. Ali dobro je Mladić znao da hiljade granata kojima je svakodnevno obasipao Sarajevo neće umijeti raspoznati srpske glave, ruke i noge među glavama, rukama i nogama drugih. Prkoseći najdužoj opsadi jednog grada u suvremenoj historiji, građani Sarajeva svih etničkih, kulturnih, vjerskih i društvenih grupacija – kao i oni koji odbijaju takvo svrstavanje – borili su se ne samo za goli opstanak, već i za opstanak ideje da su, na kraju 20. stoljeća, različitost, pluralizam, sekularizam i multikulturalizam vrijednosti za koje se vrijedi boriti i dati život. Oni su platili visoku cijenu, s preko 10.000 Sarajlija nastradalih od Mladićeve vojske, ali su uspjeli sačuvati predratne vrijednosti svog multikulturalnog grada. Zato vrijedi ponoviti da je veliki dio rata u Bosni bio rat dviju nespojivih ideologija: devetnaestovjekovnog klerofašističkog nacionalizma i jedinstvenoga bosanskog multikulturalizma.
Uz nekoliko istaknutih izuzetaka, veliki dio ovog „šireg konteksta“ i „prirode“ rata u kojem je Mladić igrao ključnu ulogu, nije spomenut u brojnim izvještajima nakon njegovog hapšenja. Poslije udarnih vijesti o hapšenju, mediji su ovu priču naglo pretvorili u senzacionalizam, poput popularnih „reality shows“, s izvještajima o banalnim detaljima, poput onih da je Mladić tražio jagode, da je „zbijao šale“ na račun jednog od sudija, ili da mu se sviđa jedna srpska turbo-folk pjevačica… Mladić je uz to predstavljen i kao tragična ličnost, otac i djed. Medijski komentatori su zatim počeli da spekuliraju o njegovom fizičkom i mentalnom zdravlju i tome da li je sposoban za suđenje: između ostalog, dovodila se u pitanje njegova uračunljivost, kao i njegova nesposobnost kontorliranja sfinktera. Istina, njegovo prvo saslušanje u haškom sudu bilo je jadno, i pokazalo nam je jednog istrošenog čovjeka, koji je možda radije izabrao neuračunljivost nego da prihvati odgovornost za najgnusnije zločine koje čovjek može učiniti drugom ljudskom biću. Međutim, dok je pažnja usmjerena na Mladića, čiji su zločini dobro poznati, ne bismo nikako smjeli zanemariti one koji slave i nastavljaju njegovo djelo „drugim sredstvima“, od nasilnih demonstracija, preko govora mržnje, do otvorenog poricanja genocida i drugih zločina koje je Mladić počinio. Među onima koji negiraju genocid u Srebrenici i brane Mladićevo nasljeđe su i neki zapadni hobi komentatori i profesionalni negatori genocida na oba kraja političkog spektra. Kao što smo mnogo puta do sada već vidjeli, Milorad Dodik, predsjednik feuda izgrađenog na masovnim grobnicama, ponovo jaše na najnovijem talasu nacionalističkih nebuloza. Nažalost, njegov „veliki brat“, srpski predsjednik Tadić, pokušava balansirati između podrške Hagu i obećane evropske budućnosti, i podrške Dodiku, čuvaru Mladićeve, Karadžićeve i Miloševićeve prošlosti.
Na kraju, vraćajući se na rečenicu s početka teksta, nemam nikakvih iluzija da će Mladićevo hapšenje i suđenje pred haškim sudom nekako preokrenuti historiju i vratiti izgubljene ljude i mjesta koja je Mladić uništio. Znam da će moje rodno mjesto zauvijek biti umrljano Mladićevim imenom i genocidom koji je tamo počinio, umjesto, kao nekad, da bude poznato po svojim prirodnim ljepotama, bogatom kulturnom nasljeđu i ljudima koji su tamo živjeli. Poput hiljada drugih preživjelih, i ja ću morati živjeti s ovom činjenicom i čuvati, kako god umijem i znam, sjećanje na Srebrenicu i Podrinje prije Mladića. Ipak, nadam se da će Mladićevo suđenje vratiti dostojanstvo nedužno ubijenima, i povratiti minimum vjerovanja da pravda na kraju ipak pobjeđuje – da se ratni zločini, poput bilo kojih drugih zločina, nikada ne isplate. Također je važno da ovo suđenje, možda posljednje u Hagu, pokrene javnu raspravu o širem kontekstu predočenom u ovom članku: da 8.372 žrtve u Srebrenici, 10.000 žrtava u Sarajevu, i desetine hiljada širom Bosne, nije stradalo u nekoj prirodnoj katastrofi. Sve su to žrtve politike koja i dalje živi u Srbiji, a naročito u Republici Srpskoj.
U tom kontekstu, volio bih vidjeti da relevantne institucije međunarodne zajednice, kao i one u regionu, ponovo postave pitanje nedovršenog posla u Bosni, i da preispitaju legalitet, moralni karakter i održivost Dejtonskog sporazuma, koji je ostavio zemlju podijeljenu duž vještačkih etničkih granica. Poput vizionarskog antirasističkog sna Martina Luthera Kinga, i ja imam „neetnički“ san da se jednog dana u Bosni ratni zločinci neće slaviti kao heroji, i da se o ljudima neće suditi po njihovim imenima, vjerskim praznicima, pismu na kojem čitaju i pišu, imenu kojim zazivaju istoga Boga (ili ga ne ne zazivaju nikako)…. Moj san je da će jednoga dana sinovi i kćeri bivših zločinaca i sinovi i kćeri njihovih žrtava naći snage i volje da sjednu zajedno za stol pomirenja i izgrade bolju budućnost za njihovu djecu u ujedinjenoj Bosni i Hercegovini. Uprkos kolektivnim noćnim morama u proteklih dvadeset godina, to je san u koji vrijedi vjerovati.
Open Democracy, 13.06.2011.
Preveo Ivica Pavlović
Peščanik.net, 14.06.2011.
UHAPŠEN RATKO MLADIĆ
