U Srbiji je uhapšen bivši komandant armije bosanskih Srba Ratko Mladić.
Sećam se vremešnog čikice prijatne spoljašnosti, lica obraslog u bujnu gustu bradu i s podužom kosom vezanom na potiljku – jedan, reklo bi se, tipičan Deda Mraz. To je Radovan Karadžić, predsednik Republike Srpske, čovek koji se zbog optužbe za pokolj više od 7.500 bosanskih muslimana u Srebrenici, trinaest godina krio od Haškog suda.
Ivana Demjanjuka, dedicu koji već dosta teško shvata stvarnost koja ga okružuje, sud u Minhenu osudio je na pet godina zatvora. Demjanjuk je 1943. radio kao čuvar u nacističkom logoru Sobibor u Poljskoj, a sud je dokazao njegovo saučesništvo u ubistvu više od 28 hiljada Jevreja deportovanih u taj logor. Nakon izricanja presude, imajući u vidu njegovo više nego zrelo starosno doba, dedicu su oslobodili i poslali u starački dom, gde će on svojim partnerima, uz domine pričati priču o svojoj nevinosti.
I evo ga sad i Ratko Mladić.
Za njim su bez uspeha tragali još od 2006. i sada, kada su ga najzad uhvatili, bilo je očevidno da ni on više nije mačo. Štaviše, njegova porodica je od vlasti tražila da ga zvanično proglasi mrtvim, a sada navodi da je imao moždani udar i da ima zdravstvene probleme sa srcem i stomakom. Sve te cenjene i od ljudi uvažavane bolesti nimalo nisu smetale Mladiću da zajedno s Karadžićem bude koautor genocida, zločinačkih prestupa protiv čovečnosti, etničkih čišćenja, terora protiv civilnog stanovništva u opkoljenom Sarajevu, otimica pripadnika mirovne misije UN maja i juna 1995. i masovnog pokolja muslimana u Srebrenici.
Sledeća etapa je put u Hag. Na sudu će on govoriti kako su ga zao duh i sam đavo prevarili, a borci za zaštitu ljudskih parava će budno paziti na to da li je dovoljno svež jogurt koji mu ujutru donose za doručak i pisati članke o tome kako je Haški sud samo novčani teret svaljen na pleća poreskih obveznika, i kako taj sud nikome i ni za šta nije potreban.
Iz svega ovog slede dva važna zaključka.
Mada se nikakvim hapšenjima i presudama ne mogu vratiti mrtvi, prvi važan zaključak je taj da strvoderi raznih boja i dezena počinju da shvataju da će im kraj svima biti jednak. I on će stvarno biti jednak, što će možda, makar u i nekakvoj minimalnoj meri, sprečavati sadašnje i buduće strvodere da uopšte započinju svoje krvave poslove.
Drugi važan zaključak proističe iz dnevnika koje je vodio sam Ratko Mladić. A vodio ih je veoma savesno. Tu je brižljivo beležio svoje prostodušne misli o etničkoj čistoći nacije. Uzmimo na primer ovu: „Nama pobedu neće doneti to što ćemo pobiti 50 hiljada muslimana. Mi naše istinske prioritete možemo da ostvarimo samo ako se konačno izbavimo od sveg muslimanskog stanovništva“. Ili ovu: „Zapadna koalicija misli da je pronašla formulu s kojom će nas, Srbe, kao i druge balkanske narode, pretvoriti u hordu nesrećnih beskućnika“.
Da li prepoznajete ovu ideologiju? Ideologiju kristalno čiste rase, oslobođene od jarma proklete Amerike i Evrope. Ta ideologija dalje vodi u masovna ubistva, a zatim u Haški tribunal.
Ja Ratku Mladiću želim puno dobrog zdravlja. Neka mu najbolji evropski lekari leče bolesno srce i želudac, i neka mu pomognu da što pre prezdravi moždani udar. I neka on, tako zdrav i bodar, još dugo sedi u svojoj ćeliji i odatle podseća sve strvodere da, kako god da započnu svoj zločinački životni put, zatvorska ćelija je jedino mesto gde će ga završiti.
Matvej Ganapolkskij, Radio Eho Moskve, emisija Replika
Prevod s ruskog Haim Moreno
Peščanik.net, 27.05.2011.
UHAPŠEN RATKO MLADIĆ