Suđenje Miloševiću
Ne znam koliko svijet izvan zidova Haškoga suda ima predstavu o tome kakve sve teškoće smo morali savladati u pripremi optužnice Slobodanu Miloševiću.
Prvi pravni izazov je bio prikupiti prvoklasne dokaze, koji dokazuju povezanost Miloševića sa mnogostrukim zločinima počinjenim stotinama kilometara daleko od njegove kancelarije, kao što su, između ostalih, genocid u Srebrenici i opsada Sarajeva.
Prikupiti dokaze i pronaći pouzdane svjedoke zahtjevalo je diplomatsko-istražni rad u tri pravno nezavisne jedinice: Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, koje je de jure još uvijek bilo dio Srbije, ali od 1999. godine nije bilo pod kontrolom beogradskih vlasti.
Četvrto pravno nezavisno područje bila je Srbija, gdje su ljudi koji su naredili i izvršili ratne zločine još uvijek bili na vlasti, aktivni u tajnim službama i vojsci ili u mreži kriminalaca povezanoj sa državnim organima.
Jasno je da je Milošević bio svjestan da se ne može sam efikasno braniti i zato se nije ni potrudio da se adekvatno pripremi. Ciljao je na političku odbranu, priliku da se obraća svojoj nacionalističkoj bazi u Srbiji, koristeći svako zasjedanje Suda kao priliku za političku debatu.
Po mom mišljenju članovi Suda su se pretjerano brinuli da osiguraju pošten proces svima, uključujući i Miloševića.
Nedostatak odlučnosti kod sudija Milošević je odmah iskoristio. Ono što je pošlo za rukom Miloševiću iskoristio je zatim i Slobodan Praljak, hrvatski general, a onda i Momčilo Krajišnik i Vojislav Šešelj, fanatični srpski nacionalista i Miloševićev saveznik.
“Odbrana” Miloševića bila je jedno veliko gubljenje vremena na nepotrebne diskusije. I ne samo to, omogućavala mu je da postavlja do u beskraj nevažna pitanja ili pokreće irelevantne političke i istorijske rasprave. Njegova “samoodbrana” bila je gubljenje vremena i zato što javni tužitelj nije imao pred sobom odgovarajućeg sugovornika, profesionalnog branioca sa kojim se moglo dogovarati o nepobitnim činjenicama ili rješavanju tehničkih problema.
Vremenom Sud se morao suočiti sa još jednim problemom: visoki krvni tlak Slobodana Miloševića primorao je Sud da smanji broj sati u kojima su se pojavljivali svjedoci, a često i da danima odgađa suđenje. Još kasnije Milošević je počeo ignorisati uputstva ljekara, počeo je brljati s lijekovima, što je uzrokovalo povećanje njegovog krvnog tlaka, pa ga je ljekarski tim proglašavao privremeno nesposobnim da prati proces.
Stručni tim Suda je takođe utvrdio da se krvni tlak Miloševića povećava svaki put kada se treba pojaviti pred nekim svjedokom koji može biti opasan za njega.
Na otvaranju procesa Slobodanu Miloševiću rekla sam još da će nas “proces koji danas počinje podsjetiti na tragičnu sudbinu hiljada Hrvata, Bosanaca i Albanaca, Miloševićevih žrtava… ali da je optuženi žrtvovao i jednu drugu grupu – Srbe. Izbjeglice iz Hrvatske i Bosne, sa Kosova su takođe njegove žrtve. Mnogi su platili životom, gotovo svi su izgubili kuću i budućnost. Ti muškarci i žene spadaju s pravom među žrtve Miloševića, kao i građani Federalne Republike Jugoslavije, koji sada moraju obnavljati državu koju im je Milošević ostavio”.
Džefri Najs
U jesen 2002. godine Geoffrey Nice je počeo da tvrdi da kvalitet dokaza za genocid i zločine počinjene u Srebrenici i Sarajevu nije zadovoljavajući da bi se na osnovu njih moglo osuditi Slobodna Miloševića. S tim u vezi je Nice najmanje jednom izgubio živce. Joris mi je rekao da je Nice počeo da viče na njega nakon jednog sastanka sa mnom. On tvrdi da mu je tom prilikom Nice rekao: «Ubijeđena je da je sudija, a o pravu zna jako malo ili zapravo ništa.»
Nice i zamjenik tužioca Graham Blewitt su dovodili u pitanje moju etiku. Blewitt je to učinio čak i javno. Joris, Hartman i drugi smo, međutim, insistirali na tome da se iz optužnice Slobodana Mioševića ne izostavi Srebrenica, opsada Sarajeva i genocid. Nice je tragao za protuargumentima.
Sazvao je sastanak na kojem je htio diskutovati o slučajevima Sarajevo i Srebrenica sa analitičarima iz Kancelarije tužioca – istoričarima, lingvistima, specijalistima za region i drugim osobama koje su imale više iskustava i znanja o Jugoslaviji nego bilo ko drugi u Sudu, iako neki od njih nisu direktno radili na slučajevima vezanim za BiH ili na slučaju Milošević.
Nice je tražio od analitičara da se pripreme za sastanak, a kada su ovi to učinili, naredio je šefu Istraživačkog odjeljenja Patriku Lopez-Terresu da napusti salu. Analitičari su međutim gotovo jednoglasno tvrdili da Sarajevo mora ostati u optužnici, ukoliko Sud želi da sačuva svoj kredibilitet, iako odgovarajuća dokumentacija tada još uvijek nije bila proizašla iz istraživanja.
Problem je bio u samom istraživanju. Ja sam bila sigurna da dokaza ima dovoljno.
Zamjenik tužioca Dermont Groome, koji je bio odgovoran za dio optužnice koji se odnosio na BiH, iznova mi je potvrdio, nakon što je preispitao sve dokaze, da postoji dovoljno indicija za optužbu Slobodana Miloševića za genocid.
Međutim, Nice i Groome, koji su dolazili iz anglosaksonskog pravosudnog sistema (common law), upozorili su me da je – usprkos svim dokumentima i činjenicama – veoma teško dokazati optužbu za genocid. Tvrdili su da u slučaju Milošević odustajanje od optužbe za genocid, koja je bila moje diskreciono pravo, može biti oprezan potez. Ako bi se tako postupilo, po njima, sve snage bi se mogle usredsrediti na druge teške radnje.
Ja sam se bolje snalazila u oblasti građanskog prava i budući da smo imali dovoljno dokaza i indicija za genocid, bila sam obavezna da Sudskom vijeću predočim sve optužbe o kojima se trebalo izjasniti.
Cijenila sam zabrinutost koju su iskazali Nice i Groome, ali se nisam slagala da se iz optužnice Slobodanu Miloševiću izostave opsada Sarajeva, Srebrenica ili genocid i donijela sam tu odluku, bez obzira na sve što mi se eventualno moglo prigovoriti. Objasnila sam mojim zamjenicima da neću dozvoliti da jedan tužilac odlučuje o tome da li je Milošević kriv za genocid ili za saučesništvo u opsadi Sarajeva ili za Srebrenicu.
Dokazi koje smo imali su nam nalagali da Sudskom vijeću predstavimo kompletan slučaj, a na Sudskom vijeću je bilo da odredi stepen krivice. Kada Sudskom vijeću ne bih predstavila i te dijelove optužnice, umanjila bih svoju odgovornost kao glavnog tužioca. Rekla sam da sudije treba da odluče o valjanosti dokaza, odnosno da je na sudijama da utvrde da li je neko kriv ili nije, a ne na tužiocu.
Početak procesa Slobodanu Miloševiću u februaru 2002. godine je po mnogo čemu bio početak kraja Haškog suda.
Kancelarija tužioca je u tom trenutku imala najmanje 16 završenih istraga. Cilj nam je bio da do kraja 2004. godine privedemo pravdi oko 50 najvažnijih optuženika. Procese je trebalo završiti do 2008. godine.
Krajem 2004. godine, javni tužilac, usprkos teškoćama, privodi kraju predstavljanje optužbe protiv Slobodana Miloševića. U jednom trenutku sudija May, uvijek lucidan i precizan u izražavanju, izgovara neke čudne rečenice i konfuzne fraze. Nakon što se sjednica Suda završila, pitali smo se da li sudija May nije nekim slučajem imao lakši moždani udar. Kasnije počinju kružiti glasine da sudija May ima tumor na mozgu.
Suđenje Slobodanu Miloševiću se nastavlja 10. februara 2004. godine. Sudija Robinson prvi put daje zvanično obavještenje o bolesti sudije Maya. Stručni tim je radio danju i noću na formulaciji memoranduma koji bi pravno opovrgao predstavku koju su, u ime Slobodana Miloševića, podnijeli Prijatelji suda, u kojoj su tražili da Sudsko vijeće odustane od optužbe zbog nedostatka dokaza.
Stenogram sa sastanka Vrhovnog savjeta odbrane, video-zapis na kojem se vidi Milošević kako hvali Jovicu Stanišića, Frenkija Simatovića, Milorada Lukovica (ubicu Zorana Đinđića) i Crvene beretke za njihove akcije u BiH i Hrvatskoj, svjedočenje osoba kao što su Zoran Lilić, Milan Babić, razne diplomate, general Wesley Clark, političari i drugi koji su poznavali Miloševića ili radili s njim – sve je to potvrđivalo njegovu krivicu. A to prije svega u glavnoj optužbi za genocid, koju su se – pred kraj procesa – sudije Dermont Groome, Geoffrey Nice i drugi trudili da dokažu.
Sudsko vijeće je 16. juna 2004. godine, sa lordom Ian Bonomyjem, nasljednikom sudije Maya, zajedno sa sudijom O-Gon Kwonom i novim predsjednikom Sudskog vijeća Patrikom Robinsonom, predstavilo svoju odluku. Između ostalog, sudije su utvrdile da postoji dovoljno dokaza da Sudsko vijeće prihvati, izvan svake razumne sumnje, sljedeće:
1. Slobodan Milošević je zajedno sa vođama bosanskih Srba počinio zločinački poduhvat, s ciljem da uništi jedan dio bosanskih muslimana kao grupe.
2. U tu svrhu su činjene zločinačke radnje, uključujući genocid. Milošević je mogao pretpostaviti da će genocid biti posljedica tih zločina izvršenih nad jednim dijelom bosanskih muslimana kao grupe. Kao što se i desilo.
3. Izvršitelji ovog zločinačkog poduhvata su počinili genocid u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Ključu i Bosanskom Novom.
4. Milošević je bio saučesnik i pomagač u počinjenim zločinima i izvršenju genocida, budući da je imao informacije o zločinačkom poduhvatu. Pružio je počiniocima značajnu pomoć i bio je svjestan da je cilj zločinačkog poduhvata uništavanje dijela bosanskih muslimana kao grupe.
5. Milošević je bio nadređen određenim zločinačkim grupama i znao je, ili je imao razloga da zna, da su te grupe imale namjeru da izvrše ili da su učestvovale u izvršenju genocida nad jednim dijelom bosanskih muslimana kao grupe, međutim nije preduzeo potrebne mjere da genocid spriječi, niti je kaznio počinioce.
6. Struktura srpskih napada, način na koji su izvršeni, njihov intenzitet, broj ubijenih muslimana u sedam pomenutih opština, zatvaranje muslimana, njihov nehumani tretman u koncentracionim logorima, eliminacija osoba ključnih za preživljavanje muslimana kao grupe, sve su to bili faktori koji su upućivali na genocid.
Sudsko vijeće je čak odbilo prijedlog da se Slobodan Milošević oslobodi dijelova optužbe koji su se odnosili na Kosovo i Hrvatsku.
U jesen 2002. godine su Nice, Blewitt i drugi u Kancelariji tužioca pokušavali da nas ubijede da odustanemo od optužnice za genocid i insistirali da takvu odluku donesem ja kao tužilac, a ne Sudsko vijeće, kako bi Milošević izbjegao da odgovara za zločine počinjene u BiH.
Međutim, na kraju su se dijelovi mozaika uklopili i pokazali njegovo saučesništvo. Da nismo tako postupili, da nismo pokazali volju i snagu da predstavimo direktne dokaze za genocid, kako bismo se opravdali pred preživjelim žrtvama genocida, među kojima su hiljade majki koje su izgubile svoje sinove, hiljade žena koje su izgubile svoje muževe, hiljade djece koja su izgubila svoje očeve?
Tek nakon dvije godine smo postali svjesni stvarnog značaja tog fundamentalnog ispita.
Beograd
U Beogradu, nakon odlaska generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (UN) Kofi Anana, imam jedno slobodno veče i odlučujem da ga iskoristim za susret sa vođama organizacije koja je više nego bilo koja druga struktura onemogućavala naše napore – Jugoslovenskom vojskom.
Za stolom su sjedili načelnik Generalštaba, general Branko Krga, koga je Vojislav Koštunica imenovao za vršioca dužnosti, general Zlatoje Terzić, odgovoran za rad Vojne komisije zadužene za saradnju sa Haškim sudom, general u penziji Radomior Gojović, dugogodišnji vojni tužilac, i predsjednik Vojnog suda general Aco Tomić, koji je bio na čelu Odjeljenja Generalštaba za bezbijednost, osoba čije je mišljenje Koštunica uvažavao i Mladićev anđeo-čuvar.
Visoki vladini funkcioneri su nas obavijestili da Mladićevo hapšenje ne može da obavi civilna vlast, već Jugoslovenska vojska, koja Mladića zapravo štiti. Polazeći od toga, direktno sam se obratila generalu Krgi.
Dala sam mu kopiju optužnice protiv Mladića i rekla mu da želim jasan odgovor na dva pitanja:
Šta je vojska uradila – ako je išta uradila – da otkrije gdje se Mladić nalazi?
Da li ima namjeru da otkrije gdje se Mladić krije i da li će ga uhapsiti?
Od generala Jugoslovenske vojske – ljudi koji imaju svoje korijene u komunističkoj tradiciji – rijetko kada se može dobiti direktan odgovor. General Krga je svoj odgovor započeo opširnom lekcijom o strukturi Savezne Republike Jugoslavije i o autoritetu vojske baziranom na „uredbama poziva“. (Pri tome sam odlično znala da je Jugoslovenska vojska, zajedno sa obavještajnom službom, već dugo funkcionisala kao država u državi).
General Krga je tvrdio da vojska ne štiti niti jednog optuženika, pa ni Mladića.
General Terzić je dodao da su optuženi bivši vojnici sada u nadležnosti civilnih vlasti. Tvrdio je da je Vojska sarađivala sa Haškim sudom dajući dozvolu generalima u penziji, Nebojši Pavkoviću, Aleksandru Vasiljeviću i drugima, da govore sa istražiteljima Suda, uz kritiku Vasiljevića što je govorio prije nego što je dobio dozvolu.
Rekla sam mu: „Generale, ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović nam je rekao da policija ne može da uhapsi Mladića, jer je pod zaštitom Vojske Jugoslavije. Pouzdani izvori potvrđuju da Mladić redovno posjećuje vojne objekte, da ima specijalnu propusnicu. Čak nam je i Pavković potvrdio da se Mladić liječio u Vojnoj bolnici i da je povremeno boravio u kući jednog generala u penziji“.
Krga i Tomić nisu odustajali od svojih izmišljotina. Pitala sam Krgu da li negira da je Mladić večerao u poznatom beogradskom restoranu, Milošev konak, iste večeri kada sam ja bila u posjeti Beogradu.
Vojni tužilac Gojović je govorio o navodno stotinama godina staroj tradiciji balkanskih hajduka da se kriju u planinama i dodao da Mladić, uz pomoć naroda, može da se skriva jako dugo.
Na pitanje gospodina Patricka Lopez-Terresa da li Vojska i dalje isplaćuje penzije bjeguncima, i to iz vojnog penzionog fonda, Terzić i Gojković su odgovorili da takva informacija ne bi pomogla otkrivanju skloništa bjegunaca, jer se penzije isplaćuju preko štednih knjižica, sa kojih novac može podići svako ko ima za to punomoć. A da Mladić, kao ni Pandurević, koji je optužen u vezi sa Srebrenicom, nisu penzioneri Jugoslovenske vojske, već generali u penziji Vojske bosanskih Srba.
Lopez-Terres im je pokazao kopije zvaničnog odgovora Vojske i Ministarstva inostranih poslova Haškom sudu, sa detaljima o isplaćivanju penzije Pandureviću.
Terzić je negirao da je Pandurević bio instruktor na Vojnoj akademiji. Htio je da vjerujemo kako je tamo samo studirao. Izgleda da generali nisu u stanju da razluče svijet fakata i dokazanih činjenica od imaginarnog svijeta u kojem žive.
Počeli su da se žale zbog visokih troškova koje imaju pri odgovaranju na zahtjeve Suda, kao što je fotokopiranje dokumenta i tako dalje. Žao mi je što taj razgovor nije bio snimljen, kako bi svi u Jugoslaviji mogli da čuju kako se visoke vojne starješine žale na cijene fotokopiranja.
Krajem februara 2003. godine sam posjetila državnu zajednicu Srbiju i Crnu Goru, koja je naslijedila Saveznu Republiku Jugoslaviju. Sa sobom sam donijela informaciju, koju sam dobila od američke tajne službe, da je general Krga – još uvijek vršilac dužnosti načelnika Generalštaba – priznao da Ratko Mladić živi u Srbiji, pod zaštitom bivših članova Generalštaba, da ima pristup u sve vojne objekte i da je predsjednik Koštunica o svemu odlično obaviješten.
Prvo posjećujem manju, nezadovoljnu, članicu nove unije država – Crnu Goru, s namjerom da ubijedim Mila Đukanovića da svjedoči protiv Miloševića, čovjeka koji ga je na početku karijere doveo na vlast. Đukanović mi se požalio kako Koštunica i Vojska onemogućavaju reforme u Crnoj Gori i blokiraju saradnju Crne Gore sa Sudom. Izrazio je bojazan da će posljedice nesaradnje Srbije sa Sudom snositi Crna Gora. Stavio mi je do znanja da državna zajednica neće dugo trajati jer, kako je rekao, „Crna Gora ne želi da bude talac Srbije“.
Odbio je da svjedoči protiv Miloševića. „Milošević mi nikada nije dozvolio da mu se previše približim,“ tvrdio je Đukanović. „Nikada mi nije do kraja vjerovao. Samo je nekoliko osoba iz Beograda uključio u svoje projekte.“ Smatrao je da bi njegovo svjedočenje prouzrokovalo probleme Crnoj Gori.
Crnogorske vlasti su negirale tvrdnje Dušana Mihajlovića da se haški bjegunci Karadžić i Mladić nalaze u Crnoj Gori. Lideri iz Podgorice su tvrdili da „neko“ pokušava da svali krivicu na Crnogorce i uvjeravali nas da su granični prelazi i mjesta gdje bi bjegunci mogli biti pod kontrolom policije i tajne službe. Žalili su se kako strane tajne službe, konkretno američka i francuska, s njima ne sarađuju.
Nekoliko dana prije našeg susreta 17. februara 2003. godine, Zoran Đinđić je igrao fudbal i povrijedio nogu. Došao mi je u susret pomažući se štakama. Noga mu je bila u gipsu.
Rekao je: „Što se tiče Šešelja, imam samo jedan zahtjev – vodite ga i ne vraćajte nam ga.“
Informisao me je kako gorštaci nastavljaju da pomažu Karadžiću, uz granicu između Crne Gore i Bosne i Hercegovine, da se priča da se Mladić krije negdje uz srpsko-bosansku granicu, prema Romaniji i da vlasti i dalje pokušavaju da ga ubijede da se dobrovoljno preda.
Tvrdio je da glasine o tome kako general Perišić ima kontakte sa Mladićem nisu tačne. Rekao mi je kako ga je „jedan prijatelj“ obavijestio da je Mladić okružen i da je vjerovatno talac onih koji ga kao štite, a u stvari bi ga ubili kada bi odlučio da se preda.
„To su bolesni ljudi,“ tvrdio je Đinđić, „povezani sa kriminalcima i bliski sa nekim policijskim i vojnim oficirima“.
„Jedna prijateljska tajna služba nam je dala podatke o tome gdje se Mladić krije, sa snimcima iz vazduha, ali to nije urodilo plodom. Policija tvrdi da u posljednjih deset dana drži pod kontrolom Mladićevu ženu i sina, kao i njihov stan, ali sve je to prošlo bez uspjeha,“ rekao je Đinđić i požalio se da mu policija nikada nije dala precizne podatke o Mladiću.
Obavijestila sam ga da će među okrivljenima biti i Sreten Lukić, komandant policije koja je operirala na Kosovu, a koji je kasnije odigrao važnu ulogu u svrgavanju i hapšenju Miloševića.
Đinđić je bio bijesan. Upozorio me je da te optužbe mogu prouzrokovati velike političke probleme i tražio da odgodimo objavljivanje optužnica. Ja sam to odbila.
„Kosovo je veliki problem za moju zemlju,“ rekao je Đinđić. „Iz dana u dan Kosovo polako ide prema nezavisnosti. A međunarodna zajednica pritiska Srbiju da takvo stanje ne samo prihvati, već i da nastavi da se brine o Kosovu, da ta provincija i dalje zavisi od pomoći Srbije, da i dalje bude na budžetu Srbije. Niko u Srbiji nije spreman da otvoreno govori o takvom rješenju,“ rekao je premijer.
Bio je čvrst u svom stavu: „Vlada će reagovati na svaku optužbu baziranu na direktnoj komandnoj dogovornosti, odnosno na direktnim nalozima za izvršenje ratnih zločina. Međutim, neće prihvatiti optužbe protiv ljudi kao što je Lukić.“
Kada su im u oktobru 2000. godine pomogli u svrgavanju Miloševića, Đinđić i drugi opozicioni političari su napravili dogovor sa Lukićem i drugim oficirima vojske, policije i tajnih službi, koji su, podstaknuti vezama sa kriminalcima koje su razvili tokom Miloševićevog režima i u doba rata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, razvili podzemnu polu-ilegalnu mrežu.
Đinđić je tvrdio da namjerava da eliminiše ološ. Rekao je da on i crnogorski lider Đukanović nastoje da ponovo uspostave kontrolu države nad vojskom i policijom i da smijene nepodobne ljude s komandnih mjesta:
„Vojska je glavna prepreka reformama. Prvo su štitili socijalizam i Titovu Jugoslaviju, a sada štite sami sebe od bilo kakve reforme i civilne kontrole. Reforma će pomoći da se nastavi saradnja sa Sudom,“ rekao je Đinđić.
Obavijestio me je da priprema napad na mrežu organizovanog kriminala i vojske i policije, kao i da je otpustio zamjenika šefa tajne službe, jer nije pružio nikakve informacije o Mladiću.
Suđenje Miloševiću 2
Prvi svjedoci optužbe bili su žrtve zločina počinjenih na Kosovu od strane srpskih paravojnih jedinica, policije i dijela Jugoslovenske vojske. To je, kao što sam predvidjela, bila taktička greška. Prije svega je bilo veliko gubljenje vremena i još gore, slučaj koji je bio označen kao „proces stoljeća“ – nije ispunio očekivanja.
U cijelome svijetu, a u Srbiji naročito, ljudi su očekivali da vide Slobodana Miloševića, najodgovornijeg za razaranje Jugoslavije, kako se suočava sa svjedocima jednakog ranga – sa diplomatima, međunarodnim pregovaračima i prije svega onima koji su bili njegovi štićenici i saradnici, a sada su spremni da svjedoče protiv njega.
Međutim, svjedoci koji su se na početku procesa pojavljivali pred Sudom bili su žrtve – seljaci ili radnici; neki tako slabo pripremljeni ili čak potpuno dezorijentisani izvan svojih sela da nisu imali pojma kako da odgovore na Miloševićeve prijetnje i optužbe koje je on predstavljao kao „kontra-ispitivanje“.
Ubrzo su oni koji su najviše željeli da vide suđenje – narod Srbije i Kosova – promijenili TV kanal. Novinari su odustajali od izvještavanja sa suđenja i davali prednost drugim vijestima. A u svijetu, nakon 11. septembra, pažnja je usmjerena prema sasvim drugim temama.
Najzad, 15. marta, Milošević se našao oči u oči sa jakim svjedokom – lordom Paddy Ashdownom, koji je bio uključen u mirovne inicijative u bivšoj Jugoslaviji. Ashdown je posvjedočio je kako mu je Franjo Tuđman pokazao skicu karte na kojoj su Srbija i Hrvatska bile uvećane za teritorije otete Bosni.
Opisao je scenu masakra na Kosovu i dao osnovne dokaze o strukturi i prirodi oružanog sukoba na Kosovu 1998. godine:
„Ono što smo vidjeli, bio je cijeli jedan predio zapaljenih sela, čule su se eksplozije… Rekao sam Miloševiću da se ono što sam vidio može definisati samo kao napad Jugoslovenske vojske… kao zločin koji ima za cilj da kazni i natjera u bijeg nevine civile… kao kontraproduktivnu akciju, suprotnu međunarodnom pravu. Milošević je negirao da su se ti napadi desili, a ja sam mu odgovorio da sam lično vidio šta se dogodilo“, rekao je Ashdown.
Znamo pouzdano da je Koštunica lično ubijedio najmanje jednog ključnog svjedoka da ne razgovara sa našim timom – Zorana Lilića, bivšeg predsjednika Jugoslavije i jednog od članova svemoćnog Vrhovnog savjeta odbrane. Takođe sam ubijeđena da su i drugi svjedoci bili podvrgnuti sličnom pritisku.
Moji napori da pronađem svjedoke i da dobijem pristup važnim dokumentima su išli paralelno sa kampanjom pritiska na Srbiju da uhapsi i izruči Sudu Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Zahtijevala sam rezultate odmah, ne za mjesec ili godinu dana.
Za vrijeme jednog susreta u Hagu, pripadnici tajne službe jedne prijateljske zemlje su mi javili da je Srbija spremna da izruči Mladića, ali pod uslovom da se zauzvrat nađe kompromis i dogovor o zaštiti generala Pavkovića, te da se Srbiji omogući ulazak u NATO i Evropsku uniju.
U toku susreta predstavnika Suda u Beogradu, srpski ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović je potvrdio da je Mladićevo izručenje Haškom tribunalu moguće, ali da „ja znam šta su uslovi za to i na koji način je tako nešto izvodljivo“.
Nekoliko sedmica kasnije, Đinđić je obavijestio Sudsko vijeće da je podržao izručenje Mladića, ali, da bi se to realizovalo, potrebno je da Koštunica da odobrenje Pavkoviću.
Nedjelju dana kasnije, 28. februara 2002. godine, Mladić je i zvanično otpušten iz aktivne službe Vojske Jugoslavije, uz značajnu otpremninu. A sedam dana nakon toga, Đinđić nas je obavijestio da je Mladić pobjegao u Bosnu.
Dana 28. aprila sam se u Beogradu ponovo susrela sa ministrom pravde Savom Markovićem, ministrom inostranih poslova Goranom Svilanovićem i ministrom unutrašnjih poslova Dušanom Mihajlovićem. Jedini rezultat tog razgovora je bio da zvaničnici, naravno, „ne znaju“ gdje se Mladić nalazi.
Bilo mi je jasno da ništa nećemo postići sve dok neko u Beogradu, pored Zorana Đinđića i njegovih saradnika, ne pokaže volju za saradnjom.
Sa mojim saradnikom, Antonom Nikiforovim, posjetila sam Zorana Đinđića u njegovoj kancelariji. Tu me je u fotelji, obučen u civilno odijelo, čekao general Perišić. To je trebalo da bude tajni susret. Đinđić ga je organizovao u nadi da ćemo uspjeti da ubijedimo Perišića da svjedoči protiv Miloševića:
„Samo jednu stvar želim od vas“, rekla sam, „da pred Sudom kažete istinu“. Perišić je bio vidljivo nervozan, govorio je polako, bez emocija, ali sa proračunatim ponašanjem jednog generala. Negirao je da je bio uključen u događaje u Hrvatskoj 1991. godine.
Rekao je da bi svjedočio u odbranu Miloševića za rat u Bosni, jer je – po njegovom mišljenju – „Milošević bio mnogo oštriji prema bosanskim Srbima nego prema bosanskim Muslimanima i Hrvatima“.
Tvrdio je da ne zna ništa o zbivanjima na Kosovu. Rekao je da je spreman da svjedoči u procesu protiv Miloševića zbog „onoga što je uradio Srbima“, ali pred sudom u Srbiji. O svom hapšenju je rekao da se radilo o političkom potezu Koštuničinih ljudi i dijela Jugoslovenske vojske, koji su „istog kova kao i Milošević“.
Sljedeći tajni susret se odigrao u istoj kancelariji, ovoga puta sa generalom Pavkovićem. Za njega sam imala tri pitanja:
– Gdje je Ratko Mladić?
– Da li je spreman da bude ispitivan i da svjedoči pred Sudom?
– Da li hoće da svjedoči protiv Miloševića?
O Mladiću mi je ponovio već poznato. Tvrdio je da je, čim je postao šef Generalštaba, naredio Mladiću da se ne pojavljuje u javnosti i da mu je oduzeo specijalnu propusnicu, koja je Mladiću omogućavala neograničen pristup svim vojnim objektima.
I Pavković je bio jedan od mnogih koji su pristali da budu ispitivani samo da bi utvrdili da li su i oni na listi optuženih i kakve dokaze imamo protiv njega. Bio je spreman da odgovori na sva pitanja u vezi sa optužbom protiv Miloševića za Kosovo, ali je oklijevao da se pojavi kao svjedok na suđenju.
Pravdao se time da vjerovatno ne bi bio dobar svjedok, jer bi „više govorio u odbranu Miloševića“. Dok sam s njim razgovarala, prisjetila sam se uloge koju je imao u protjerivanju kosovskih Albanaca 1991. godine. U svoj blok sam zabilježila: „Pavković – optužiti“.
Kasnije iste večeri, susrela sam se sa još jednim potencijalnim svjedokom, čovjekom koga je Koštunica ubjeđivao da ne sarađuje sa nama, Zoranom Lilićem.
Zahvaljujući Liliću, javni tužilac je došao do važnih dokumenta, koji su omogućili Sudskom vijeću da direktno optuže Slobodana Miloševića, a time i Jugoslaviju, za rat u Bosni I Hercegovini.
Zoran Lilić je tvrdio da je spreman svjedočiti. Hvalio je članove Kancelarije tužioca, uključujući i Geoffryja Nicea. Hvalio je njihovu profesionalnost i poštenje. Tražio je zaštitu za sebe i svoju porodicu, da najmanje deset dana prije pojavljivanja na Sudu bude obaviješten o tome, te da Sud zvanično zatraži dozvolu od srpske Vlade za njegovo svjedočenje.
U narednim susretima sa osobljem Suda, Lilić otkriva da postoji zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta odbrane. Nekoliko sedmica kasnije, analitičarke koje su radile na slučaju, Nina Tromp, Julija Bogoeva i Aleksandra Milenov, otkrivaju da se među dokumentima Vrhovnog savjeta odbrane nalaze ne samo zapisnici sastanaka, već i kompletni stenogrami pojedinih sjednica. Radilo se o dokazima potencijalno visokog nivoa, koji su obećavali otkrivanje povezanosti između Beograda i događaja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Međutim, prvo je bilo potrebno doći do tih dokumenata. Za nekoliko sedmica, Sud je dostavio zvaničan zahtjev za pomoć tražeći od beogradskih vlasti pristup tim dokumentima. Takođe smo zahtijevali da se dozvoli Zoranu Liliću da svjedoči, čovjeku koji je prisutvovao Miloševićevim razgovorima sa komandantima Vojske i tajnih službi.
Znali smo da nam vlasti u Beogradu neće tako lako omogućiti pristup dokumentima koji mogu otkriti informacije koje nisu bile pogodne za Jugoslaviju i koje bi mogle poslužiti u procesu pred Međunarodnim sudom pravde, koji se tada pripremao.
Na kraju našeg razgovora Lilić nam je rekao kako se sprema da napiše knjigu o Miloševiću i njegovoj ženi Mirjani Marković, koja je tada već bila pobjegla u Rusiju. U Srbiji je za njom bila izdata potjernica zbog navodnog bavljenja kriminalnim radnjama.
Lilić je tvrdio da Koštunica nastavlja da vodi Miloševićevu politiku, da je „samo pakovanje drugačije“, a da Đinđić nije učinio ništa konkretno da ukloni i izoluje kriminalce koji su ostali još iz doba Miloševića.
Zbog toga su se, pojasnio je Lilić, mnoge osobe – među kojima i njegovi prijatelji – bojale da svjedoče i da sarađuju sa Sudom. „Ovi kriminalci“, upozorio je, „predstavljaju glavnu opasnost za svakog ko razmišlja o tome da sarađuje sa Sudom“.
Tokom razgovora koji smo vodili 19. jula, Zoran Đinđić je pokušavao da me ohrabri: „Situacija je mnogo bolja nego što izvana izgleda“. Međutim, odmah nakon toga je dao procjenu koja je ulijevala malo nade da će Koštunica i njegova vojska biti spremni da sarađuju: „Koštunica ima svoje ljude u Vojsci“, rekao je Đinđić i dodao da se načelnik Generalštaba Pavković boji Suda, a da tajna služba sabotira rad sudskih vlasti. „Koštunica pregovara sa Mladićem preko Ace Tomića“, objasnio je Đinđić, misleći na generala koji je bio šef Informativne službe Vojske Jugoslavije.
Govorio je o ratovima sa sociološkog stanovišta: „Masovna ubistva nisu bila sistematska, kao u vrijeme Hitlera, kada su hiljade psihopata bile spremne da ubijaju za par maraka… Rat je jedan veliki zločin sačinjen od hiljade malih zločina… Milošević je htio da očisti Kosovo od Albanaca, međutim nije bilo direktnog naloga da se ubija, već samo da se uradi ono što je neophodno uraditi… Narod ne želi da se sjeća. Počeli su vjerovati u vlastite laži… Možemo se jedino nadati da ćemo uhvatiti nekih 60 ili 70 zločinaca, a na slobodi će ostati hiljade ubica. Međutim, to je sve što možemo uraditi. Milošević je potpirio mržnju nagomilanu tokom 500 godina… Još uvijek se osjeća jedna veoma negativa energija“.
Biljana Plavšić
Biljana Plavšić je 2. oktobra 2002. godine priznala krivicu. To je mogla biti izvanredna prilika. Sud je Plavšićku optužio za genocid, za zločine protiv čovječnosti i za ratne zločine. Bila je bliska saradnica Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika.
Učestvovala je, na najvišem nivou, u komadanju Bosne i Hercegovine i u realizaciji etničkog čišćenja. Bila je prisutna na sastancima sa Miloševićem, Karadžićem i Mladićem. Imala je priliku da sazna detalje o saradnji i vezama Miloševića i vođa bosanskih Srba.
Htjela sam da ona bude ključni svjedok u procesu protiv Miloševića, Krajišnika i Karadžića, kao i protiv drugih optuženih. Međutim, od toga nije bilo ništa.
U strogom tvidovom kostimu, kao neka britanska gospođa, Biljana Plavšić me je prvo informisala da je diplomirala biologiju, a onda mi je tumačila superiornost srpskog naroda. Njene tvrdnje su mi bile odvratne, tako da sam prekinula naš razgovor. Tada sam odlučila da za nju tražim kaznu doživotnog zatvora.
Međutim, imala sam utisak da je moj lični kontakt sa Plavšićevom, uprkos njenim nebulozama o superiornosti srpskog naroda, bio srdačan i da bih sa njom mogla da razvijem odnos uzajamnog poverenja.
Nakon što su na zasjedanju Suda predložili kaznu, ona je ustala i pročitala svoju izjavu punu riječi „mea culpa“ (moja krivica), ali bez uvjerljivih detalja. Slušala sam njene riječi i zaključila da zapravo nije rekla ništa.
Na kraju je javni tužilac tražio kaznu od 25 godina zatvora, a kada ju je Sudsko vijeće osudilo na 11 godina zatvora, protestovala je.
Javni tužilac ju je u nastavku suđenja pozvao da svjedoči protiv Momčila Krajišnika, vjerovatno treće osobe po važnosti u dijelovima BiH koji su bili pod kontrolom Karadžića i Mladića. Odbila je.
Dermont Groome je insistirao da se Plavšićevu prisili da svjedoči protiv Miloševića. Poslala sam ga, zajedno sa šefom istražiteljskog tima za BiH Bernie O’Donnellom, u švedski zatvor u kojem je Plavšićeva izdržavala kaznu.
Negirala je da je upoznata sa bilo kakvim zločinima. Davala je neutralne izjave, koje su u suštini značile da prihvata moralnu, ali da odbija bilo kakvu pravnu odgovornost Srba za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.
Tražila sam da je dovedu u Hag, da bi je ispitao Dermont Groome, u mojoj kancelariji. Međutim, porekla je čak i svoju krivicu koju je već bila priznala pred Sudom, protestovala je i tvrdila da je nevina. Rekla sam joj: „Ako je tako, onda vas je advokat pogrešno savjetovao da priznate krivicu“. Time što je govorila je kršila dogovor koji je napravila sa Sudom.
Tražila sam da se Sudskom vijeću saopšti ono što tvrdi gospođa Plavšić i da se Sudu podnese zahtjev za obnovu procesa protiv nje. Međutim, moji zamjenici – starije sudije – rekli su da je to nemoguće: „Ono što je urađeno, urađeno je“.
Radio Free Europe/Radio
Liberty © 2008 RFE/RL, Inc. izbor i prevod sa italijanskog: Azra Nuhefendić
prvo izdanje knjige: La Caccia: Io e i criminali di guerra, Editore Milano, 2008.
izdanje na engleskom: Madamprosecutor: Confrontations with Humanity’s Worst Criminals and the Culture of Impunity, A Memoir By Carla Del Ponte With Chuck Sudetic, Other Press, New York, 2008.
Peščanik.net, 09.08.2008.
Nastavci:
SREBRENICA