radnik u zgradi u izgradnji
Foto: Predrag Trokicić

Ideal poslodavca je da ima zadovoljne i produktivne radnike. Radnici koji imaju dobre uslove rada i vole svoj posao ne mrze ponedeljke, nemaju grčeve u stomaku kada putuju na posao ili pomisle na njega, rado će pomoći na profesionalnom ali i na ljudskom nivou jedni drugima, a svi zajedno poslodavcu. Iako naravno u svakoj zemlji postoje poslodavci koji neće poštovati ovu taktiku i shvatanje procesa rada i odnosa sa radnicima, svakako većina poslodavaca nastoji da ima makar korektan profesionalan odnos sa njima.

Osim ako nije u pitanju poslodavac u državama koje se nalaze na takozvanoj periferiji tržišta rada i kapitala. Onda je ideal da radnici što više rade, što više proizvode i što manje traže i gunđaju. Kada bi mogli da budu besplatni bilo bi idealno, koga je briga što kod kuće imaju porodice, decu koja su gladna i prerasla patike koje nose.

Poslodavci, odnosno ljudi koji kreiraju politiku zapošljavanja i uslova rada kod svakog poslodavca, nisu dobri ili zli. Oni jednostavno imaju više ili manje sluha za potrebe radnika i uglavnom, u skladu sa onime što je politika države, nalaze ravnotežu između rasta profita i poštovanja radnih prava.

Naša država je užasna država, koja ne brine o radnicima. Ne brine ona o građanima uopšte ali to je druga priča. Kada su radnici u pitanju, država privlači najgore „investitore“ iz belog sveta, poznate po radnoj eksploataciji i strateškom ignorisanju propisa. Država to dozvoljava, svojim zakonima i njihovim neprimenjivanjem, svojim politikama i svakodnevnim nastupima državnih funkcionera koji se beskrajno dodvoravaju donosiocima kapitala i prenose poruku sa samom vrha – samo vi eksploatišite, sve vam je dozvoljeno. To naravno dovodi do posledica da se pomenuta ravnoteža drastično menja u korist profita, a naravno na račun radnih prava. I tako to ide već dosta dugo, ali se čini da kad god pomislimo da su apetiti zadovoljeni i da gore biti ne može, pojavi se novo rešenje koje garantuje da će biti mnogo gore nego što je sada.

U situaciji kada EU od nas traži da ukinemo rad van radnog odnosa, jer tako nešto jednostavno ne postoji u normalnim državama, naša država se sprema – kako je to lepo i bez trunke griže savesti najavila premijerka u ekspozeu – da proširi dejstvo privremenih i povremenih poslova, od milošte zvanih „PPP“. Naravno, početni recept dolazi iz kuhinje NALED-a, a taktika je već više puta viđena.

Najpre se napravi problem od toga kako neko zakonodavno rešenje nije dobro (ponekad ono zaista i nije dobro, ali izmene koje se predlažu nikada ne idu u pravcu njegovog poboljšanja). Tako smo imali ogroman problem neprijavljenih sezonskih radnika. Sezonski radnici međutim mogu da imaju različite forme angažovanja, pa i ugovor o radu. Nije dakle nedostajao pravni osnov za njihovo angažovanje, već su poslodavci bili ti koji nisu želeli da ih prijavljuju – neprijavljen radnik je jeftiniji radnik. I sve one priče poslodavaca o tome kako se sezonski radnici zadržavaju jako kratko, kako je to ponekad period od samo nekoliko dana, i kako im se ne isplati da prolaze kroz administrativnu proceduru kako bi ih prijavili – realne su životne priče i mogu se shvatiti. Samo što rešenje koje je ponuđeno uopšte ne uzima u obzir tu okolnost.

Ali da idemo redom – nakon što je identifikovan veliki „problem“, pristupa se njegovom rešavanju. I to kakvom – rešenje po pravilu podrazumeva da se isključi primena Zakona o radu (iako bi ona bila najlogičnija) da se ne poveća kontrola i sankcionišu oni koji se ne pridržavaju zakona (iako bi i to bilo logično) već da se načini neki novi pravni frankenštajn u radnom zakonodavstvu, koji stvara neki novi režim rada i dalje umanjuje domen primene Zakona o radu. Tako smo 2018. dobili Zakon o sezonskim radnicima (pun naziv: Zakon o pojednostavljenom radnom angažovanju na sezonskim poslovima u određenim delatnostima). Ustupak je načinjen poslodavcima po rezonu „bolje da prijave nekoga, nego nikoga“ pa im je dato puno predivnih novina na korišćenje.

Novine naravno idu na štetu sezonskih radnika. Oni se sada nalaze, prema slovu zakona, u legalizovanom užasnom položaju obavljanja privremenih i povremenih poslova. Može se reći da su uznapredovali, jer je makar njihov položaj sada legalan, za razliku od prethodnog rada na crno, pa imaju šansu da ostvare neki staž i pokriveni su zdravstvenim osiguranjem. Imaju i pravo na minimalnu zaradu (koje je izuzetno ustanovljeno ovim zakonom i za režim rada van radnog odnosa). Malo li je? Iako formalno poboljšan u odnosu na potpuno nelegalan tretman kojem su prethodno bili izloženi, ovaj napredak zapravo nije napredak. Tim radnicima nije pruženo neko novo pravo, već im je oduzet čitav niz prava koja bi inače morali da uživaju.

I tu se dolazi do suštinskih rezultata primene ovakvih taktika. Radnici se nekako uteraju u legalni rad, tako što se poslodavcima pruže razne olakšice. Da li ovi radnici mogu da rade duže od 48 časova nedeljno? Mogu, iako po Zakonu o radu ne bi mogli. Da li im se plaća prekovremeni rad? Ne plaća se, iako bi se po Zakonu o radu plaćao. Da li imaju pravo na plaćeno odsustvo? Nemaju, iako bi po Zakonu o radu imali. Da li imaju pravo na godišnji odmor? Nemaju, iako bi po Zakonu o radu imali. Da li imaju pravo na nedeljni odmor? Nemaju, iako bi po Zakonu o radu imali. Mogu se dugo ovako nabrajati prava koja sezonski radnici nemaju, ali čitalac svakako već nazire zašto poslodavci ne vole Zakon o radu i zašto lobiraju za stvaranje novih legalnih režima eksploatatorskog rada koji isključuju primenu tog zakona.

Sadrži taj zakon još neke mudrolije, među kojima je najveća svakako usmeni ugovor o radnom angažovanju, prvi ove vrste na našim prostorima. To je navodno učinjeno da bi se poslodavac rasteretio administrativnih obaveza, iako su tom istom poslodavcu nametnute druge administrativne obaveze koje ne može ni teorijski da ispuni – na primer ona koja se tiče prijave na obavezno socijalno osiguranje radnika istog dana kada radnik počne da radi. Zamislite poslodavce – a takvih je puno – koji imaju po nekoliko stotina sezonskih radnika, kako prijavljuju radnike prvog dana nekog sezonskog posla? Ako bi izdvojili samo dva minuta po prijavi (dva minuta u okviru kojih poslodavac upoznaje zaposlenog sa uslovima rada i uzima od njega sve potrebne podatke, koje zatim ubacuje u elektronski Centralni registar) poslodavac koji krene sa prijavom 500 stotina radnika u 6h ujutru prvog dana njihovog rada, završio bi taj posao negde oko 22h istog dana – a zakon mu daje rok do 10h za prepodnevnu, odnosno 15h za popodnevnu smenu. Ko je ovde lud?

Krajnje očekivano, nakon godinu dana primene zakona usledili su hvalospevi o njegovoj primeni – to je naredna faza taktike. Zakon mora da se pokaže kao dobar – šta dobar, odličan, nezamenljiv! – da bi se dalje razvijao ovaj nakaradni tip radnog angažovanja. Kao kancer koji se pojavi u telu, sada će zakon metastazirati i na druge delatnosti koje njime nisu do sada bile obuhvaćene. Zašto da ne, naročito kada se ima u vidu da će obuhvatiti i neke delatnosti koje su ove godine posebno pogođene epidemijom i u kojima poslodavci jedva čekaju da mogu da primene rešenja iz Zakona o sezonskim radnicima.

Tako će sasvim sigurno domašaj zakona biti proširen i na građevinarstvo, ugostiteljstvo i pomoć u kući. Hajde da vidimo kako će to izgledati?

Kada je reč o građevinarstvu, delatnosti u kojoj se beleži stalan porast žrtava među radnicima, svakako da postoji veliki broj radnika na crno. Umesto da se time pozabavi inspekcija rada (koja i sada beleži neke značajne uspehe, zamislite kako bi to izgledalo kada bi država udvostručila broj inspektora) sada će biti omogućeno poslodavcima da angažuju radnike bez ugovora (i svih onih pomenutih ograničenja) koji će raditi izuzetno naporne poslove 12 sati dnevno, sedam dana u nedelji – a da pri tome ne krše zakon, i biti plaćeni u rangu minimalne cene rada po radnom satu. Radnici koji rade osam sati na građevini neće imati pravo na pauzu u toku rada. Da li će se povećati broj nesreća na gradilištima? Odgovor se sam po sebi nameće.

Ugostiteljstvo može biti sezonski posao ali ne treba preterivati. Teško će se recepcioner hotela smešiti gostima ako radi 70+ sati tokom te nedelje, i to na primer šestu nedelju zaredom. I tako gotovo šest meseci bez prestanka – a možda dopunama zakona i ta granica „privremenosti“ bude dodatno obesmišljena.

Radnici koji rade kao pomoć u kući neće osetiti ovaj zakon, jer se na njih neće primenjivati ako poslodavac ne želi da ih prijavi. Imajući u vidu birokratizaciju načina na koji se fizička lica prijavljuju da bi se pojavila kao poslodavci prema Zakonu o sezonskim radnicima, kao i činjenicu da na ovaj način mogu da plaćaju svojim „radnicima“ minimalnu zaradu po radnom času iako je prosečna cena rada u kući sada iznad te cifre, verovatno ni sami radnici neće imati neku veliku želju da se bore za primenu zakona koji će im suštinski doneti rad „na belo“ – i manju zaradu od sadašnje.

Šta je suština ovog zakona? Ako neko radi 12 sati dnevno, 30 dana mesečno, za iznos minimalne cene rada po radnom satu, ostvariće na kraju meseca neto zaradu od oko 62.000 dinara (nešto više od naredne godine, imajući u vidu uvećanje minimalne cene rada od 1. januara 2021). Uložiće pri tome oko 360 radnih sati. Prema Zakonu o radu, uz redovan osmočasovni rad, ukupan rad zaposlenog u toku jednog meseca ne može trajati duže od 184 radna časa, a da se plaća pomenuta minimalna cena rada. Radnik može ostvariti još oko 24 časa rada koji će se plaćati kao prekovremeni rad – dakle skuplje za poslodavca. Više od tih 208 časova nikako ne može biti legalno, a ovim zakonom se omogućava uvećanje dozvoljenog, legalnog radnog vremena za više od 50%, a da se pri tome ništa ne plaća uvećano. Koji poslodavac se tome ne bi radovao?

Šta će biti posledica uvođenja ovog rešenja u pravni sistem? To nije teško zaključiti – svi zaposleni će biti otpušteni, pa zatim ponovo angažovani po novom zakonu. Sudbina će im biti vezana za PPP. I to ne samo kada je reč o zaradi – ovi ljudi neće imati pravo na sindikalno organizovanje, na štrajk, na kolektivno pregovaranje. Neće imati i niz već pomenutih prava. Da li zaista treba da poverujemo da se to radi u njihovu korist? Oni koji sada rade na crno dobiće taj minimum prava koji im garantuje Zakon o sezonskim radnicima. Neki će biti srećni zbog toga, nesvesni da su mogli ostvarivati mnogo veća prava da postoji i funkcioniše država koja štiti svoje radnike. Neki će shvatiti i znati šta su izgubili – i preći na usmeni ugovor, u režim u kojem ne postoje ni otkazni razlozi ni otkazni rok ni otkazni postupak, već poslodavac može u bilo kom trenutku da te otera i da to bude sasvim zakonito (rekao sam da je spisak prava koja se gube podugačak). To je tek posebna vrsta poniženja. I to se bez razlike odnosi na one mlađe i one pred penzijom. I one neiskusne koji su zaista došli da zarade poneki sezonski dinar, i one koji su možda i decenijama radili kod nekog ugostitelja, na primer.

Nema dna u trci do dna. Možda ćemo jednog dana svi raditi na PPP. Na radost NALED-a, premijerke i lobista. I naravno onih koji će nam rado pokazati kako to izgleda raditi u kvazi-državi u doba predatorskog kapitalizma.

Peščanik.net, 25.11.2020.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)