Izvesnost gubitka formalnog suvereniteta nad Kosovom nametnula je vladajućoj Srbiji potrebu da dodatno utvrdi političku platformu koja je, oslonjena na kosovski i ruski mit, samo naizgled iracionalna. Ona se pre svega odnosi na obezbeđivanje nove nomenklature. Naročito u takvim okolnostima, nisu nevažni izgledi da će izvršioci atentata na premijera Zorana Đinđića biti proglašeni krivim i, bez obzira na opskurne dogovore, ostati doživotno lišeni slobode. Da će zbog toga možda poželeti da progovore. Nadležno tužilaštvo već je odbilo, gotovo u celini, predlog da se kao svedoci ispitaju oni za koje je istraga utvrdila da su održavali veze i postizali dogovore sa atentatorima, ili vodili kampanju kriminalizacije premijera Đinđića. Postavljajući ih iznad zakona i pravde. Neki od njih su saradnici aktuelnog premijera.

Suočavanje sa istinom trebalo je omesti dodatnom konfuzijom. Umesto zaverenika, pred sudom, progovorio je, na “javnom servisu evropske Srbije”, Dobrica Ćosić. Na četvorogodišnjicu atentata otac nacije je podsetio da su on i Đinđić “stari drugovi” koji su se borili protiv komunizma, potom i protiv Miloševića, i da mu se premijer uz pršut i belo vino poverio kako se u Srbiji demokratija više ne može da dokazuje “izdajom državnih i nacionalnih interesa”. Potrebno je odmah otvoriti kosovsko pitanje.  Može se pretpostaviti da je, u pomenutoj interpretaciji i karakterističnoj političkoj vizuri, takva odluka podrazumevala libanizaciju regiona, otvaranje novih kriznih žarišta i obnovu etničkog rasizma u savremenoj srpskoj političkoj misli i kulturi. Drugim rečima, premijera Đinđića su u zvanični konsenzus o Kosovu, posredstvom oca nacije, uveli upravo oni koji su, najmanje, poslužili kao “politički kišobran” njegovom ubistvu. To su učinili protivno svim pravilima života i smrti. I natuknuli kako zavera protiv Đinđića, zbog njegovog navodno probuđenog “patriotizma” (A šta si dosad, Zorane, radio?), ima strano poreklo. Naravno, zapadno.

O tome je na sasvim drugi način govorio jedan od najbližih prijatelja i saradnika premijera Đinđića, ali ne mitskih nego stvarnih. Vladimir B. Popović je pre više od dve godine izjavio kako ga je “ambasador jedne velike zapadnoevropske države” obavestio da jedna strana obaveštajna služba radi na pripremi atentata. Pomenuti ambasador ukazao je na Rusiju, ali se Popović ogradio verujući da nije u pitanju zvanična ruska politika, ili ne čitava nadležna služba. Ostajući izričit da su premijera “ubili ljudi koji su napravili pobunu godinu dana pre toga, koju je Koštunica podržao; da su napravili pobunu ljudi koje je podržavao Zoran Šami i odlazio da se s njima viđa”. Itd. Nijedno od Popovićevih svedočanstava nije osporeno, ili ne uverljivo.

Zvanična politike Srbije o budućem statusu Kosova danas nema podršku nijedne, ili nijedne značajne demokratske vlade. Autoritarni i totalitarni režimi koji bi mogli da postanu njen oslonac nemaju moć odlučivanja u međunarodnim odnosima, i to je svetska stvarnost u kojoj je prevagu stekla politika zemalja uređenih na istorijski superiornim demokratskim i liberalnim načelima. Da li je ruski veto novi kredo oligarhijske politike? Da li je mizeriju unutrašnje stvarnosti moguće upotrebiti u međunarodnim odnosima kao delotvornu silu i verodostojnu argumentaciju? Da li upiranjem pogleda na gvozdenu zavesu koja je samo za nju i dalje spuštena, zvanična Srbija otkriva sopstvene vrednosti koje bi rado ostvarila, samo da nije sputana tiranijom ljudskih prava u nepodnošljivoj blizini evropske civilizacije i njenih degenerativnih uticaja?

Ponekad je dovoljno postavljati pitanja. Srbiji su, međutim, potrebni odgovori koji bi doprineli da suočavanje sa istinom, ma kakva ona bila, postane jedan od kodova njene modernosti. Kod racionalizma, zaturenog u istorijskoj stihiji koja je, u novije vreme, uspela da očuva jedino kontinuitet njene autoritarne oligarhije. Kontinuitet koji je nomenklaturi pomogao da u novu epohu, njene institucije i vladajuće mišljenje, prenese ekskluzivizam sabornosti kao sinkretizma otpadaka totalitarnih ideologija, etničke uobrazilje i pseudoreligije. Potrebni su brzi i razumljivi odgovori o kosovskoj stvarnosti kao nastavku prošlosti ispunjene dirigovanom mržnjom i zločinima, o stvarnosti u kojoj je Kosovo plen, na obe strane, i srpskoj i albanskoj, klanova koji se bave kriminalom i propovedaju tradiciju. Ali je isto tako važna, i ona se ne sme zaboravljati ubrzo nakon isteka svakog 12. marta, istina o atentatu na Zorana Đinđića, kojim je Srbija počinila samoubistvo kao moderna evropska država.

Ima događaja i procesa koji zahtevaju protok vremena da bi se posmatrali i tumačili bez srdžbe i strasti, u svetlosti proverenih činjenica. Ali je to isto vreme koje je Srbiji potrebno kako bi preispitala svoju najnoviju prošlost u službi, jednako, i prošlosti i budućnosti, još jednom neumitno isteklo. Srbija je ponekad žrtva sopstvenih paradoksa.

Istorijski davljenik, zvanična Srbija kao da je odlučna da, sa svojim lažnim kosovskim zavetom, potopi čitavu zajednicu kojom upravlja. Odustajanje od tradicionalne kosovske politike, obračun sa nosiocima politike zločina i njenim suštinskim načelima, i usvajanje standarda evropskih integracija samo su naizgled jednostavna alternativa. Mada je, u svetlosti pragmatizma, preispitivanje kosovske politike odraz stanja u međunarodnim odnosima i okolnosti koje Srbiji nalažu da odstrani tumore svoje političke mitologije. Srbija kao nedovršena država i fantazmagorija o postsovjetskoj balkanskoj guberniji, suštinska je suprotnost vizije Zorana Đinđića. Vizije o Srbiji ispunjenoj neodoljivom privlačnom snagom nove, dobre energije, potekle iz razbijanja atoma zlovolje i predrasuda. O modernizaciji koja će se osećati kao novi kolektivizam, a pojedinačni uspeh kao vrhunska i trajna vrednost. Nimalo slučajno, krivotvoreći njihov politički identitet, vladajuća Srbija otkopava i ponovo ubija svoje istorijske antipode.

Danas, 20.03.2007.

Peščanik.net, 19.03.2007.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU