Fotografije čitateljki, Slavica Miletić
Ja, Dubravka Ugrešić, u potpunosti podržavam inicijative gđe. Željke Markić. Njoj su već 1991. godine obećali neke stvari; prvo obećanje dao joj je sam otac nacije, Franjo Tuđman, zatim su joj nadu ukrepljivale mnoge pozitivne inicijative koje su se ostvarivale u toku dvadeset i pet godina od postojanja nezavisne republike Hrvatske, odnosno: rehabilitacija Mile Budaka; srdačan doček i kooptiranje dugogodišnjeg emigranta Vinka Nikolića (inače autora književnog naputka “O ustaškoj književnosti”); napori ministrica i ministara za kulturu, gđe. Girardi-Jurkić, koja je naručila opće spaljivanje knjiga, pa nadasve simpatične ministrice gđe. Ljilje Vokić. Na ostvarenju visokih kulturnih ciljeva radili su brojni edukatori po školama i popovi na dvostrukom zadatku, i po školama i po crkvama; izdavači, prodavači knjiga i autori školskih kurikuluma; mediji, novine, tv, zatim slavna hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, profesori književnosti i kolege-književnici. Nakon četvrt stoljeća združenog rada ubiremo plodove; jedan takav plod je ministar kulture Hasanbegović, drugi zavidni entuzijazam gđe. Markić. Oni su tu sa zadatkom da dovrše davno započeti posao, logika je ovdje neumoljiva. Nelogično je da se moje ime pojavilo u kurikulumu, a dosada ga, gle, nije bilo! Gđa. Markić je duboko u pravu, treba dovršiti posao, hrvatsku duhovnu obnovu. U smislu pune podrške gđi. Markić i njezinim brojnim suborcima, ja se ovim putem javno isključujem iz hrvatske književnosti. Ukoliko vidim svoje ime u bilo kakvom kurikulumu i bilo kakvom popisu, osim, dakako, onome za odstrel, bit ću primorana da reagiram sudskim putem.
Jutarnji list, štampano izdanje, 02.06.2016.
Peščanik.net, 03.06.2016.
Srodni linkovi:
Novosti: Dubravka Ugrešić – intervju
Dejan Ilić – 7.000 promašenih razloga
Forum.tm – Kurikularne tisuće na hrvatskim trgovima
RAZGOVOR O OBRAZOVANJUThe following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na
http://www.dubravkaugresic.com/.
Author: Dubravka Ugrešić
Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.
