28. avgusta pred 80.000 ljudi Barak Obama je održao govor kojim je prihvatio nominaciju Demokratske stranke za predsednika SAD – na isti dan kada je pre 45 godina Dr Martin Luter King poveo Marš na Vašington i održao čuveni govor “I have a dream”:

Sa dubokom zahvalnošću i poniznošću prihvatam vašu nominaciju za predsednika Sjedinjenih Američkih Država.

Dozvolite mi prvo da se zahvalim svim kandidatima sa naše istorijske liste koji su me pratili na ovom putovanju, a pre svih kandidatu koji je najdalje stigao – šampionki svih radnih Amerikanaca i inspiraciji mojih i vaših ćerki – Hilari Rodam Klinton. Hvala predsedniku Bilu Klintonu koji je sinoć, kako to samo on ume, obrazložio kakve su nam promene potrebne; hvala Tedu Kenediju, oličenju duha javne službe; hvala budućem potpredsedniku SAD, Džou Bajdenu, hvala ti. Zahvalan sam što završavam ovo putovanje uz jednog od najboljih državnika našeg vremena, uz čoveka koji se oseća udobno u svačijem društvu, u prisustvu svetskih lidera i u društvu konduktera u vozu Amtrak, kojim i dalje svake večeri putuje kući.

Zahvalan sam ljubavi mog života, našoj budućoj prvoj dami, Mišel Obama, i svojim ćerkama Maliji i Saši – mnogo vas volim i jako sam ponosan na vas.

Kada sam pre četiri godine stajao pred vama, ispričao sam vam svoju priču – priču o zajedništvu mladića iz Kenije i devojke iz Kanzasa koji nisu bili ni bogati ni poznati, ali koji su delili veru da će njihov sin u Americi postići sve što zamisli.

To obećanje je oduvek izdvajalo ovu zemlju – uz predan rad i požrtvovanost, svako od nas može ostvariti svoje snove, ali ćemo i dalje biti jedna američka porodica, kako bismo omogućili da i sledeća generacija može da svoje snove pretvori u stvarnost.

Zbog toga stojim ovde večeras. Zato što su, u protekle 232 godine, ukoliko bi bilo šta pokušalo da naruši ili ugrozi ovo obećanje, obični ljudi – studenti i vojnici, farmeri i učitelji, bolničari i domari – uspevali da skupe hrabrost i to naše obećanje sačuvaju u životu.

Sastali smo se ovde u jednom od onih odlučujućih trenutaka – u trenutku kada je naša nacija u ratu, ekonomija u opadanju, a američko obećanje još jednom ugroženo.

Danas je mnogo Amerikanaca bez posla, a oni koji rade, rade više za manju platu. Mnogi od vas izgubili su svoje domove, a još više vas gleda kako vrednost vaših nekretnina vrtoglava pada. Mnogi od vas imaju automobile koje više ne mogu da priušte da voze, dugove na kreditnim karticama koje ne mogu da otplate i školarinu koja prevazilazi vaše mogućnosti.

Ne možemo za sve ovo kriviti vladu. Ali njena nemogućnost da na ove probleme odgovori predstavlja direktan rezultat propale politike Vašingtona i neuspelog političkog kursa Džordža Buša.

Ameriko, mi smo bolji nego što to pokazuju ovih proteklih osam godina. Naša zemlja je bolja od ovoga.

Ova zemlja je bolja od one u kojoj žena iz Ohaja, na pragu penzije, shvata da je samo jedna bolest deli od potpune katastrofe, i to nakon što je ceo život provela u napornom radu.

Naša zemlja je bolja od one u kojoj čovek iz Indijane mora da spakuje opremu na kojoj je radio više od 20 godina i da gleda kako njegov posao sele u Kinu, te da se, dok saopštava vesti svojoj porodici, oseća kao potpuni gubitnik.

Mi smo saosećajniji od vlade koja dopušta da joj veterani spavaju po ulicama, da čitave porodice klize u siromaštvo; bolji od vlade koja ne preduzima ništa dok veliki američki grad tone pred njihovim očima.

Kažem večeras svim Amerikancima, demokratama, republikancima i nezavisnima širom ove velike zemlje – dosta je bilo! Ovaj trenutak – ovi izbori su šansa da u 21. veku održimo američko obećanje živim. Jer sledeće nedelje u Minesoti, ista ona partija koja vas je dovela do ovde tokom dva mandata Džordža Buša i Dika Čejnija, tražiće i treći. Ovde smo, jer previše volimo ovu zemlju da bismo dozvolili da naredne četiri godine budu iste kao prethodnih osam. 4. novembra, moramo ustati i reći: “Osam je bilo dovoljno.”

Biću potpuno jasan. Republikanski kandidat, Džon Mekejn, nosio je ponosno i hrabro uniformu naše zemlje, i zbog toga mu dugujemo zahvalnost i poštovanje. Sledeće nedelje opet ćemo čuti da je upravo to prelomilo da on bude kandidat svoje stranke i da su ove činjenice dokaz da je sposoban da donese promenu koja nam je neophodna.

Međutim, istorija njegovih postupaka je jasna: Džon Mekejn je glasao zajedno sa Džordž Bušom u 90 odsto slučajeva. Ne znam za vas, ali ja nisam spreman da pristanem na 10 odsto šansi za promenu.

Istina je da je u slučaju za slučajem, koji su mogli da donesu promenu u vašim životima – u zdravstvu, obrazovanju ili ekonomiji – senator Mekejn bio sve samo ne nezavistan. Izjavio je da je naša ekonomija doživela “veliki napredak” pod njegovim predsednikom. On kaže da su osnove naše ekonomije i dalje jake. A kada je jedan od njegovih glavnih savetnika – čovek koji je napisao njegovu ekonomsku strategiju – govorio o nespokojstvu Amerikanaca, rekao je da mi zapravo patimo od “mentalne recesije”, te da smo postali, citiram, “nacija kmezavaca”.

Nacija kmezavaca? Recite to ponosnim mehaničarima u Mičigenskoj fabrici koji su, pošto su saznali da se ona zatvara, nastavili da dolaze na posao svakoga dana i radili napornije nego ikada, zato što su znali da postoje ljudi koji računaju na kočnice koje oni prave. Recite to porodicama naših vojnika koji tiho nose svoj teret gledajući svoje bližnje kako se spremaju na odu da treći ili četvrti ili peti put ispune svoju dužnost. Ovi ljudi nisu nikakvi kmezavci. Oni naporno rade i doprinose ovoj zemlji, oni guraju dalje ne žaleći se. To su Amerikanci koje ja znam.

Sad, ja ne verujem da je senatoru Mekejnu svejedno šta se dešava u životima ljudi. Mislim da on jednostavno ne zna šta se u njima dešava. Zašto bi inače definisao srednju klasu kao one koji zarađuju manje od pet miliona dolara? Kako bi inače predlagao milionsko smanjenje poreza za velike korporacije i naftne kompanije, a nijedan jedini peni poreza manje za više od 100 miliona Amerikanaca? Kako bi inače ponudio plan zdravstvene zaštite koji zapravo oporezuje olakšice, ili obrazovni plan koji ni na koji način ne pomaže porodicama da plate koledž, ili plan po kojem bi se privatizovao socijalni sektor i na taj način se kockalo sa vašim penzijama?

To nije zbog toga što Džon Mekejn ne mari za vaše živote. Jednostavno, Džon Mekejn ne zna šta se u njima dešava. Više od dve decenije, on je pretplaćen na onu staru, prevaziđenu republikansku filozofiju – daj sve više i više onima koji imaju najviše i nadaj se da će se prosperitet spustiti do svih ostalih. U Vašingtonu, ova filozofija se zove ownership society, društvo vlasnika, što zapravo znači da ste prepušteni sami sebi. Nemate posla? Maler. Snađite se sami. Nemate zdravstveno osiguranje? Tržište će to srediti. Snađite se sami. Rođeni ste u siromaštvu? Iščupajte se sami. Prepušteni ste sami sebi.

Mislim da je vreme da ti ljudi dobiju svoju budućnost. Vreme je da promenimo Ameriku. Zbog toga sam u trci za predsednika SAD.

Vidite, demokrate sasvim drugačije definišu kriterijume kojima se meri napredak države. Mi napredak merimo time koliko ljudi može da nađe posao i plati hipotekarni zajam; mi progres merimo mogućnošću da svakoga meseca ostavljate malo novca sa strane i jednog dana vidite svoje dete na dodeli diploma na koledžu. Mi progres merimo sa 23 miliona novih radnih mesta stvorenih za vreme mandata Bila Klintona – kada je prosečna američka porodica imala za 7.500 dolara veće prihode, umesto 2.000 dolara manje za vreme Buša.

Snagu naše ekonomije mi ne merimo brojem milionera ili profitom Fortuninih 500 najvećih kompanija, već time da li neko ko ima ideju može da pokrene sopstveni biznis ili da li konobarica koja živi od bakšiša može da uzme slobodan dan i brine o svom bolesnom detetu, a da pri tome ne dobije otkaz.

Snagu naše ekonomije mi merimo time da li živimo u skladu sa obećanjem koje je ovu zemlju učinilo velikom – obećanjem koje je jedini razlog zbog kojeg ja stojim ovde večeras.

Na licima mladih ratnih veterana koji su se vratili iz Iraka ili Avganistana vidim lice svoga dede, dobrovoljca u Patonovoj armiji, nagrađenog od strane zahvalne države šansom da pohađa koledž. Zato što u licu mlade studentkinje koja spava samo tri sata pre nego što krene u noćnu smenu, vidim lice svoje majke, koja je sama podigla moju sestru i mene radeći i studirajući; koja je u jednom trenutku spala na bonove za hranu, ali je uspela da nas dvoje pošalje na najbolje škole u zemlji, uz pomoć stipendija i studentskog zajma.

Kada čujem još jednog u nizu radnika koji mi kaže da će njegova fabrika uskoro biti zatvorena, setim se svih muškaraca i žena iz južnog Čikaga sa kojima sam se više od dve decenije borio posle zatvaranja lokalne fabrike čelika.

Kada čujem ženu koja govori o teškoćama na koje je naišla kada je započela svoj biznis, setim se svoje bake, koja je krčila svoj put od pulta sekretarice do nižeg menadžmenta, uprkos godinama tokom kojih su je unapređenja zaobilazila, samo zato što je žena. Od nje sam naučio šta znači naporan rad. Ona je ta koja je sebi uskraćivala novi automobil ili haljinu kako bih ja imao kvalitetniji život. Sve što je znala i imala ulila je u mene. Iako više ne može da putuje, znam da ona večeras ovo gleda i da je ovo i njena noć.

Sad, ja ne znam kako Džon Mekejn zamišlja život slavnih zvezda, ali ovo je moj život. Ovo su moji heroji. Ove priče su oblikovale moj život. Pomoću njih nameravam da pobedim na izborima i da kao predsednik SAD održim živim američko obećanje.

U čemu je suština tog obećanja?

To je obećanje koje kaže da je svako od nas slobodan da od svog života napravi šta hoće, ali da smo takođe obavezni da se jedni prema drugima odnosimo sa poštovanjem.

To je obećanje koje garantuje da će tržište nagraditi inovaciju i generisati rast, ali da ekonomija treba da služi i stvaranju novih američkih radnih mesta i da mora da se brine za američke radnike, poštujući sva tržišna pravila.

To obećanje kaže da vlada ne može da reši sve naše probleme, ali ono što mora da uradi je ono što mi ne možemo – da nas zaštiti od zloupotreba i da omogući da svako dete dobije pristojno obrazovanje; da čuva čistoću naše vode i kontroliše bezbednost igračaka naše dece; da ulaže u nove škole i nove puteve, ali i u nauku i tehnologiju.

Vlada treba da radi za, a ne protiv nas. Vlada treba da nam pomaže, a ne da nam šteti. Vlada treba da omogući priliku za uspeh ne samo onima sa najviše novca i uticaja, već za svakoga Amerikanca koji je voljan da radi.

To je američko obećanje – ideja da smo odgovorni za sopstveni život, ali i saznanje da se istovremeno uzdižemo ili padamo kao jedna nacija; američko obećanje je zasnovano na uverenju da sam ja zaštitnik svoga brata, da sam ja zaštitnik svoje sestre.

To obećanje moramo da održimo. To je promena koja nam je sada potrebna. Zato mi dozvolite da precizno iznesem šta bi ta promena značila kada bih ja bio predsednik.

Promena znači da poreska stopa ne nagrađuje lobiste koji su je predložili, već američke radnike i malu privredu koji to zaslužuju.

Znate, za razliku od Džona Mekejna, prestaću da omogućavam poreske olakšice korporacijama koje odnose poslove preko okeana i počeću da ih omogućavam kompanijama koje stvaraju nova radna mesta ovde, u Americi.

Slušajte me sada, smanjiću poreze – smanjiću poreze za 95 odsto za sve radničke porodice. Zato što u ekonomiji kakva je trenutno naša, poslednja stvar koja je potrebna je povećanje poreza na račun srednje klase.

Zbog zdravlja naše ekonomije, naše bezbednosti i budućnosti naše planete – postaviću jasan cilj kao predsednik: Za 10 godina, konačno ćemo okončati našu naftnu zavisnost od Bliskog Istoka. Mi ćemo ovo uraditi.

Već 30 godina Vašington govori o našoj naftnoj zavisnosti, a od tih 30 godina, Džon Mekejn sedi tamo 26. Tokom tog perioda on je rekao “ne” povećanju standarda goriva za automobile, rekao je “ne” investicijama u obnovljivu energiju. Tako da danas uvozimo trostruko više nafte nego što smo činili onoga dana kada je senator Mekejn preuzeo dužnost. Vreme je da prekinemo ovu zavisnost.

Kao predsednik, upotrebiću naše prirodne rezerve gasa, investirati u čistu tehnologiju i pronaći način da bezbedno obuzdamo nuklearnu energiju. Pomoćiću našim auto-kompanijama da obnove opremu, kako bi u budućnosti Amerika proizvodila automobile koji štede gorivo i pomoći ću građanima Amerike da sebi priušte ove automobile. U toku sledeće decenije uložiću 150 miliona dolara u dostupne, obnovljive izvore energije – sunčanu energiju i narednu generaciju biogoriva. To je investicija koja će omogućiti otvaranje novih fabrika i stvaranje 5 miliona dobro plaćenih novih radnih mesta.

Ameriko, ovo nije vreme za sitne planove. Vreme je da se konačno suočimo sa moralnom odgovornošću i obezbedimo svakom detetu najkvalitetnije obrazovanje, jer to je neophodno u globalnoj utakmici. Znate, Mišel i ja smo večeras ovde zato što nam je bila data mogućnost da se obrazujemo. Ja se neću pomiriti sa idejom Amerike u kojoj neka deca nemaju tu šansu. Investiraću u predškolsko obrazovanje, regrutovaću vojsku novih učitelja, dati im veće plate i veću podršku. Za uzvrat, od njih tražim više standarde obrazovanja. Tako ćemo održati obećanje svakom mladom Amerikancu – ako ti obećaš da ćeš služiti svojoj zajednici i zemlji, mi ćemo tebi obezbediti koledž.

Sada je trenutak da konačno ispunimo obećanje o dostupnoj zdravstvenoj zaštiti za svakog Amerikanca. Ako već imate zdravstveno osiguranje, moj plan će smanjiti vaše premije. Ako pak nemate, bićete u prilici da dobijete jednaku zaštitu koju su sebi obezbedili članovi Kongresa. I kao neko ko je gledao svoju majku kako se raspravlja sa osiguravajućim društvima ležeći u krevetu i umirući od raka, osiguraću da ta društva prestanu da diskriminišu one koji su bolesni i kojima je pomoć najpotrebnija.

Sada je vreme da pomognemo porodicama sa plaćenim bolovanjima zato što niko u Americi ne sme da dođe u situaciju da bira između svog posla i brige za bolesno dete ili roditelja.

Sada je trenutak da promenimo stečajne zakone, tako da vaše penzije budu zaštićene i tako da u isto vreme zaštitimo socijalnu bezbednost budućih generacija.

Sada je trenutak da održimo obećanje o jednakim platama za jednaki rad, jer hoću da moje kćerke imaju identične mogućnosti kao vaši sinovi.

Mnogi od ovih planova će puno koštati, zbog čega sam smislio kako da platim svaki peni – zatvarajući korporacijske rupe bez dna i poreske aranžmane koji ne pomažu Americi da raste. Takođe ću proći kroz federalni budžet, slovo po slovo, i ukloniti programe koji više ne funkcionišu i učiniti da oni koji su nam neophodni rade bolje, a da nas koštaju manje – jer ne možemo pred izazove 21. veka sa birokratijom 20. veka.

Demokrate, moramo priznati da ispunjenje američkog obećanja ne zahteva od nas samo novac. Ono će zahtevati da svako od nas obnovi osećaj odgovornosti, kako bismo obnovili ono što je Džon F. Kenedi nazvao “intelektualnom i moralnom snagom”. Da, vlada mora voditi ka energetskoj nezavisnosti, ali svako od nas mora da uradi svoj deo u postizanju veće efikasnosti naših domova i poslova. Da, moramo omogućiti više pomoći našim mladim ljudima koji padaju u iskušenja kriminala i očaja. Ali takođe moramo da priznamo da dobri programi ne mogu biti zamena za roditelje; da vlada ne može isključiti televizor i naterati dete da radi svoj domaći zadatak; da očevi moraju preuzeti odgovornost i da pružiti ljubav i vođstvo svojoj deci.

Individualna i opšta odgovornost – to je suština američkog obećanja.

I kako čuvamo svoje obećanje za sledeću generaciju ovde kod kuće, isto tako moramo čuvati američko obećanje u inostranstvu. Ukoliko Džon Mekejn želi da debatuje o tome ko ima jači temperament i ko bolje prosuđuje kao sledeći glavnokomandujući, spreman sam da učestvujem u toj debati.

Dok je senator Mekejn okretao glavu ka Iraku samo nekoliko dana posle 11. septembra, ustao sam protiv rata, znajući da će skrenuti našu pažnju sa realnih pretnji sa kojima se suočavamo. Kada je Džon Mekejn rekao da ćemo “nekako uspeti da se iskobeljamo” iz Avganistana, zahtevao sam da pošaljemo više trupa kako bismo završili borbu protiv terorista koji su nas zapravo napali 11. septembra i isterati na čistinu Osamu bin Ladena i njegove vojnike. Znate, Džon Mekejn voli da kaže kako će tragati za bin Ladenom sve do vrata pakla – a pritom neće da ode ni do pećine u kojoj ovaj živi.

Danas je moj poziv da postavimo satnicu povlačenja naših trupa iz Iraka odjeknuo u iračkoj vladi, pa čak i u Bušovoj administraciji. Iako Irak ima 79 miliona dolara suficita, dok se mi davimo u deficitu, Džon Mekejn tvrdoglavo odbija da okonča ovaj loše vođeni rat. Ne treba nam ovakvo prosuđivanje. Amerika ovako neće biti bezbedna. Nama je potreban predsednik koji se suočava sa opasnostima budućnosti, a ne onaj koji i dalje poseže za idejama prošlosti.

Ne pobeđuje se teroristička mreža koja deluje u 80 zemalja tako što okupirate Irak. Ne štiti se Izrael i ne zadržava se Iran samo tvrdom retorikom iz Vašingtona. Uz Gruziju se može iskreno stajati samo ako se ojačaju naša najstarija savezništva. Ako Džon Mekejn želi da prati Džordža Buša u tvrdoj retorici i lošoj strategiji, to je njegov izbor – ali to nije promena koja je potrebna Americi.

Mi smo partija Ruzvelta. Mi smo partija Kenedija. Zato mi nemojte reći da demokrate ne mogu da odbrane ovu zemlju. Nemojte mi reći da nas demokrate ne mogu sačuvati. Spoljna politika Buša i Mekejna rasturila je nasleđe koju su Amerikanaci – i demokrate i republikanaci – gradili kroz generacije, a naš je zadatak da to nasleđe sada obnovimo.

Kao glavnokomandujući, nikada neću oklevati da odbranim ovu naciju, ali ću jedino uz jasno definisanu misiju slati naše trupe u opasnost, snabdevši ih neophodnom opremom, pažnjom i beneficijama koje zaslužuju kada se vrate kući.

Završiću odgovorno rat u Iraku i završiti borbu protiv al Kaide i Talibana u Avganistanu. Obnoviću našu vojsku kako bi mogla da se suoči sa budućim sukobima. Ali ću takođe obnoviti tvrdu, direktnu diplomatiju koja će sprečiti Iran da razvija nuklearni program i zaustaviti rusku agresiju. Izgradiću nove saveze kako bismo pobedili pretnje 21. veka: terorizam i širenje nuklearnog oružja; siromaštvo i genocid; bolesti i klimatske promene.

Obnoviću i naša moralna stanovišta kako bi Amerika opet postala poslednja nada za sve koji tragaju za slobodom, za sve koji žude za mirnim životom i boljom budućnošću.

Takvu ću politiku sprovesti. U nedeljama pred nama, radujem se debati o ovim temama sa Džonom Mekejnom.

Ono što neću tvrditi je da senator zauzima stavove u političke svrhe. To je jedna od stvari koje moramo da promenimo u našoj politici – ljudi se mogu ne slagati, ali pritom ne smeju dovoditi u pitanje protivnikovu ličnost ili njegov patriotizam.

Nalazimo se u ozbiljnim vremenima, ulozi su previsoki. Zato moramo da se složimo da patriotizam nema svoju partiju. Ja volim ovu zemlju, volite je i vi, voli je i Džon Mekejn.

Naši borci, i muškarci i žene, mogu biti demokrate ili republikanci ili nezavisni, ali se bore zajedno i krvare zajedno, neki od njih su poginuli zajedno pod jednom, ponosnom zastavom. Oni nisu služili crvenoj ili plavoj Americi – oni su služili Sjedinjenim američkim državama.

Zato imam vesti za tebe, Džon Mekejn. Svima nama je naša zemlja na prvom mestu.

Ameriko, posao koji nas čeka neće biti lak. Izazovi pred kojima smo zahtevaju teške odluke, a demokrate i republikanci moraju da se odreknu ideja i politike prošlosti. Ono što smo izgubili u prethodnih osam godina ne meri se samo malim platama ili većim trgovinskim deficitom. Izgubili smo i osećaj zajedničke svrhe. Taj osećaj moramo izgraditi ponovo.

Možemo se ne slagati u odnosu na abortus, ali se sigurno možemo složiti da je neophodno smanjiti broj neželjenih trudnoća u ovoj zemlji. Važnost regulisanja vlasništva nad oružjem za lovce u Ohaju može biti različita od one za ulične bande u Klivlendu, ali mi nemojte reći da se ne možemo pozivati na Drugi amandman dok oružje držimo van ruku kriminalaca.

Znam da postoje različita mišljenja u vezi sa istopolnim brakovima, ali se sigurno možemo složiti da naša homoseksualna braća i sestre zaslužuju da posete osobu koju vole u bolnici i da žive svoj život slobodni od diskriminacije. Znate, strasti se mogu razbuktati kada govorimo o imigraciji, ali ne znam nikoga ko dobija u situaciji kada je majka razdvojena od svog deteta ili kada poslodavac ilegalno zapošljava imigrante. Ovo je takođe deo američkog obećanja – obećavamo demokratiju u kojoj pronalazimo snage da se uzdignemo nad podelama i ujedinimo se u zajedničkom naporu.

Znam da ima onih koji odbacuju moje ideje kao pričice o sreći. Ti isti tvrde da je naše insistiranje na nečemu većem i iskrenijem u javnom životu zapravo trojanski konj koji u sebi nosi veće poreze i odbacivanje tradicionalnih vrednosti. To se od njih i očekuje. Kada nemate nove ideje onda koristite stare trikove da zaplašite birače. Ako nemate nikakvu osnovu za delovanje, onda svog protivnika označavate kao nekoga od koga treba pobeći. Onda pravite velike izbore o malim stvarima.

Znate šta – to im je ranije uspevalo. Kada Vašington ne radi svoj posao kako treba, sve naše nade deluju isprazno. Ako se vaše nade razbijaju iznova i iznova, tada je najbolje da prestanete da se nadate i prihvatite ono što već znate.

Shvatam da nisam najubedljiviji kandidat za ovu funkciju. Prosto, ne uklapam se u tipični opis i nisam proveo svoju karijeru u dvoranama Vašingtona.

Stojim pred vama večeras, jer se cela Amerika uskomešala. Ono što oni koji me ne prihvataju nikako ne razumeju je činjenica da se na ovim izborima uopšte ne radi o meni. Radi se o vama. Sve ovo je zbog vas.

U 18 dugih meseci, ustali ste, jedan po jedan, i rekli dosta politici prošlosti. Vi razumete da je najveći rizik ovih izbora da ponovo pokušamo da sprovodimo staru politiku sa starim igračima i da očekujemo iste rezultate. Pokazali ste ono čemu nas i istorija uči – u odlučujućim trenucima kao što je ovaj, promena koja nam je neophodna ne dolazi iz Vašingtona. Promena dolazi u Vašington. Promena se dešava zato što tako hoće američki narod – zato što je on ustao i zahtevao nove ideje i novo vođstvo, novu politiku za novo vreme.

Ameriko, ovo je taj trenutak.

Verujem da koliko god da bude teško, promena koja nam je potrebna dolazi. To kažem zato što sam je već video. Zato što sam je doživeo. Zato što sam u Ilinoisu video da možemo obezbediti zdravstveno osiguranje za više dece i porodica. Zato što sam video da u Vašingtonu možemo da radimo i preko partijskih linija i da obezbedimo bolju negu za naše veterane i sprečimo teroriste da se dokopaju nuklearnog naoružanja.

Video sam tu promenu i u ovoj kampanji. Video sam je u mladim ljudima koji su prvi put glasali, i u onima koji su mladi u srcu i glasali prvi put posle mnogo vremena. Video sam je u republikancima koji nisu ni sanjali da će glasati za demokratsku listu. Video sam je u vojnicima koji se ponovo dobrovoljno prijavljuju iako su osakaćeni, u delovima gradova koji prihvataju neznance kada dođu uragan ili poplava.

Znate, ova zemlja je bogatija od bilo koje druge, ali to nas ne čini bogatima. Imamo najsnažniju vojsku na planeti, ali to nas ne čini jakim. Naši univerziti i naša kultura su poznati širom planete, ali nije to razlog što ljudi iz celog sveta pristaju na naše obale.

Američki duh – američko obećanje – to je ono što nas gura napred čak i kad je put neizvestan, to je ono što nas spaja uprkos našim razlikama.

To obećanje je naša najveća tekovina. To obećavanje dajem svojim kćerkama kada ih uveče ušuškavam u krevet – obećanje koje je vodilo imigrante ka našim obalama; obećanje koje je vodilo radnike do barikada i žene do glasačkih kutija.

To je ono obećanje koje je pre 45 godina vodilo Amerikance sa svih strana ove zemlje do Vašingtona gde su zajedno stajali i slušali mladog sveštenika iz Džordžije koji je govorio o svom snu. Muškarci i žene koji su se tamo skupili mogli su svašta da čuju. Mogli su da čuju teške reči, ljutnju ili bes. Međutim, ono što su svi ti ljudi zapamtili – ljudi svih religija i boja – jeste da je u Americi naša sudbina nerazmrsivo povezana. Čuli su da samo ako smo zajedno, možemo sanjati jedan san.

“Ne možemo hodati sami” rekao je taj propovednik – “I dok hodamo, moramo se zakleti da ćemo uvek marširati napred. Ne smemo krenuti nazad”.

Ameriko, ne smemo krenuti nazad! Ne sa ovoliko posla koje moramo da obavimo. Ne sa ovoliko dece koju treba obrazovati, sa ovoliko veterana o kojima treba brinuti. Ne smemo krenuti nazad sa ekonomijom koju moramo da popravimo i gradovima koje moramo da obnovimo. Ne možemo hodati sami.

Ovoga trenutka, na ovim izborima, moramo se zavetovati na marš u budućnost. Držimo se obećanja – američkog obećanja – ili rečima Svetog pisma, verujmo u nadu koju propovedamo.

 
Preveo Miloš Ćirić

Peščanik.net, 29.08.2008.

Srodni linkovi:

Obamina kampanja, fotografije Scout Tufankjian

Barak Obama video