Friedrich Caspar David, Wanderer Above the Sea of Fog, 1818.
Friedrich Caspar David, Wanderer Above the Sea of Fog, 1818.

Dva bazena sa vodenim kaskadama popuniće na nultoj tački u donjem Menhetnu mesta na kojima su nekada stajale kule bliznakinje, kako bi se na dostojanstven način odala počast žrtvama terorističkih napada 11. septembra 2001. godine. Odmah pored njih, ka nebu se energično diže moćna kula koju je projektovao arhitekta Danijel Libeskind i koja je skoro dovršena – kao simbol trijumfa života nad silama smrti. Žilavost – to je reč koja se nameće kao definicija utiska koji ostavlja ovo mesto, na kome se, pre deset godina, odigrao zločin bez presedana.

U zgradi u koju će jednog dana biti smešten memorijalni muzej, možete kupiti DVD „9/11: Od haosa do zajednice“. Nulta tačka je arhitektonski i ljudski dokaz da bi bilo prerano, ako ne i opasno, otpisati Ameriku kao silu u opadanju, i pored ekonomskih muka i problema sa kojima se ona danas suočava. Amerika ima moralne i intelektualne resurse koji su joj potrebni za oporavak.

Međutim, ono što je nužno nije u isto vreme i dovoljno. Da bi bila u stanju da ponovo nađe svoj put, ako ne i da obuzda svoje slabljenje na međunarodnoj sceni, Amerika se mora okrenuti preraspodeli svojih unutrašnjih i međunarodnih prioriteta. U periodu nakon Prvog svetskog rata, pobedonosna Amerika povukla se od globalne odgovornosti, što je imalo tragične posledice po odnos snaga u Evropi, koja je ostavljenja da se sama izbori sa svojim unutrašnjim demonima.

Nasuprot tome, nakon Drugog svetskog rata, Amerika je uspešno obuzdavala ambicije Sovjetskog saveza. Danas se, za razliku od 1945, Amerika ne sučava sa neposrednom opasnošću. Rusija možda govori glasno (koristeći svoje stalno mesto u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija kao megafon), ali ona predstavlja znatno okrnjeni ostatak Sovjetskog saveza. Isto tako, iako nacionalizam Kine, glavnog rivala Amerike, u poslednje vreme stiče sve više samopouzdanja, jasni prioritet komunističkog režima, koji je zapravo i ključ njegove stabilnosti, jeste domaći ekonomski rast.

I zaista, jedina očigledna opasnost sa kojom se Amerika suočava danas dolazi od oružja za masovno uništenje, koja bi se mogla raširiti ili pasti u ruke terorističkih grupa. Međutim, suočavanje sa ovim pretnjama ne zahteva ogromne vojne budžete ili stacioniranje velikog broja američkih trupa širom sveta. Amerika ima preko potrebnu šansu da se ponovo usredsredi na sebe – da povrati svoju unutrašnju snagu, a da se u isto vreme ne otuđi od sveta. Ili, rečima Ričarda Hasa, predsednika Odbora za međunarodne odnose, Amerika mora da uđe u fazu „obnove“ svojih osnovnih vrednosti.

Američka spoljna politika počinje kod kuće, a to podrazumeva obuzdavanje budžetskog deficita na duži rok, oživljavanje ekonomkog rasta i stvaranje radnih mesta na kraći rok, kao i rešavanje problema infrastrukture koja polako propada. I doista, „ostarela modernost“ Amerike postala je teret njenoj konkurentnosti. Uz to, ona kvari međunarodnu sliku ove zemlje i predstavlja rizik po njene građane.

Pored toga, nastupio je i imperijalni umor. Noviju američku istoriju karakterišu usponi i padovi entuzijazma kada je u pitanju angažovanje u drugim zemljama. Sredinom sedamdesetih, nakon rata u Vijetnamu, Amerika se, vođena moralističkim pobudama predsednika Džimija Kartera, opredelila za „regionalizaciju“ svojih angažovanja. Međutim, budući da je opasnost od Sovjetskog saveza još uvek postojala, ovi napori bili su preuranjeni (i verovatno izvedeni na pogrešan način).

Nasuprot tome, danas je polazna tačka za preispitivanje prioriteta Amerike više ekonomska nego etička. Međutim, rasuđivanje je i dalje isto, jer se bazira na uverenju da iz većeg prisustva Amerike širom sveta proističu jeftinije i bolje organizovane intervencije u budućnosti. To znači da se spoljna politika Amerike – koju tokom poslednjih nekoliko godina karakteriše pridavanje suviše velike pažnje Bliskom istoku, a suviše male Aziji – mora prihvatiti promene svojih prioriteta.

Naravno, u jeku revolucija u Arapskom svetu, Amerika ne može jednostavno da ignoriše Bliski istok. Pored toga, ona ne sme da gubi nadu kada je u pitanju izraelsko-palestinski sukob, niti da digne ruke od svojih napora da obuzda nuklearne ambicije Irana. Međutim, Azija je mesto na kome se danas odvija istorija – i gde Amerika mora da definiše svoju dugoročnu globalnu strategiju.

Da li je potrebno da Amerika razmotri mogućnost  „Pacifičke zajednice“, kao što to predlaze Henri Kisindžer u svojoj najnovijoj knjizi O Kini. Ova Pacifička zajednica, za razliku od Atlantske zajednice hladnoratovske ere, ne bi se bazirala na zajedničkoj kulturi i vrednostima suočenim sa neposrednom pretnjom, već na zajedničkim interesima u „jednom dobu preraspodele moći u svetskom poretku“?

Žilavost Amerike možda je suprotnost mnogim slabostima Evrope. Međutim, žilavost neće biti dovoljna. Amerika mora ponovo da uđe u formu, kako bi mogla da se suoči sa izazovima sutrašnjice, što podrazumeva obnavljanje ekonomskog rasta, smanjivanje deficita, kao i poboljšanje infrastrukture. Paradoksalno, samo Amerika koja ima više samopouzdanja može prihvatiti manje značajan globalni položaj. Naime, uvek ćemo se lakše pomiriti sa promenama, ako smo preduzeli korake da se tim promenama i prilagodimo.

Dominique Moisi, Project Syndicate, 15.11.2011.

Prevela: Bojana Obradović

Peščanik.net, 20.11.2011.

NAŠ TERORIZAM