Nekad početkom svoje karijere, u jeku hladnog rata, Sting je napravio pjesmu Russians. U zavisnosti od slušaoca, pa i u zavisnosti od raspoloženja jednog te istog slušaoca, pjesma zvuči ili idiotski ili genijalno. Prva neobična stvar jest da se radi o pop-pjesmi na pop-albumu, a na melodiju klasične muzike, na Prokofjevljevu melodiju, tačnije. I šta nam poručuje engleski pjesnik na pozadini muzike ruskog kompozitora? Poručuje nam da – i Rusi vole svoje djecu! Russians love their children too, kaže stih. Važan je, međutim, kontekst. U kontekstu hladnog rata i ravnoteže straha, u kontekstu na Zapadu široko rasprostranjenog straha da će Sovjetski Savez, da će Rusi, napraviti neki iracionalan potez sa atomskim oružjem, nakon kojeg će po principu domino-efekta sve otići do vraga, Sting kaže da neće biti nikakvog iracionalnog poteza s njihove strane, zato što i oni vole svoju djecu. Negdje malo prije refrena u istoj pjesmi je i stih kojeg je lako prevesti na valjda svaki svjetski jezik bez gubljenja rime: We share the same biology/ Regardless of ideology; što će reći: dijelimo istu biologiju/ bez obzira na ideologiju.
Nisam zapravo htio govoriti o hladnom ratu. Htio sam tek citirati Stingov stih “I Rusi vole svoju djecu“ kao dobar primjer opšteg mjesta koje u određenoj situaciji djelotvorno razbija nametnutu i medijski posredovanu sliku o tzv. drugim koji su, kao, čudni i totalno drukčiji od takozvanih nas. U svim narodima i svim kulturama, pa i među svim životinjskim vrstama, na neki način, roditelji vole svoju djecu. Dobro, iz perspektive moderne biologije, to ne mora uvijek biti baš ljubav kao takva, to je tek briga sebičnog gena da sačuva svoje duplikate, ali odoh predaleko. Nisam, naime, ovdje htio govoriti ni o biologiji.
Htio sam govoriti o piscima, o činjenici da se mnogim ljudima pisci doimaju kao, onako, pomalo čudni ljudi, pa sam htio parafrazirati Stinga i kazati kako i pisci vole svoju djecu. Hoćete primjer? Evo, recimo, James Joyce. Čovjek je mrzio Katoličku crkvu i institucije za koje je držao da su crkvino maslo, uključujući i brak. Mrzio je Crkvu toliko da tu mržnju nije želio sakriti ni za ljubav vlastite majke kad je bila na samrti. Mrzio je Crkvu toliko da je faktički tokom cijelog svog odraslog života živio nevjenčano sa istom ženom u zajednici koja je de facto bila brak, u zajednici u kojoj se rodilo dvoje djece, ali se zbog prezira braka kao institucije nije želio formalno vjenčati, sve do pred smrt. Je li to bilo predsmrtno pomirenje s Crkvom? Naravno da nije. Samo, Joyce je umro početkom četrdesetih godina prošlog vijeka, kad valjda ni u jednoj zemlji vanbračna zajednica nije bila pravno praktički izjednačena s bračnom. Da bi bio siguran da će njegovi nasljednici uživati njegova autorska prava, da će autorske honorare za različita izdanja Dablinaca, Portreta umjetnika u mladosti, Izgnanika, Kamerne muzike, Uliksa i Finneganovog bdijenja dobivati preživjeli članovi njegove porodice, on se odlučio formalno oženiti. Evo, ako treba, i jednog skorijeg primjera. Svoje remek-djelo, veliki roman 2666, čileanski pisac Roberto Bolano ispisivao je svjestan da su mu dani odbrojani. Bio je namjerio da se ova knjiga premijerno objavi u pet tomova, nakon njegove smrti, u intervalima godina za godinom, jer je mislio da će njegova djeca u toj varijanti dobiti više novca nego ako se knjiga objavi u jednom tomu.
I pisci, dakle, vole svoje djecu, ali ima i pisaca koji nemaju djece. Mogla bi se zgodna publicistička knjižica napisati o tome kome su sve pisci ostavljali da se brine o njihovoj ostavštini, na koga su sve prenosili autorska prava, na kakve sve pojedince ili institucije. To, međutim, sve spada u marginalije popularne istorije književnosti. S tačke gledišta prava, nakon smrti pisca potrebno je da prođe određen broj godina da bi njegova djela postala tzv. “javno dobro“. Djela Oscara Wildea (u originalu), recimo, danas može objaviti ko god želi, bez potpisivanja bilo kakvog ugovora, jer je od njegove smrti prošlo više od stotinu godina, dok, recimo, autorska prava na djela Vladimira Nabokova drži njegov sin te se Nabokovljeva djela ne mogu objavljivati tek tako, odnosno – nužno je potpisati ugovor i platiti autorska prava.
S pravne tačke gledišta, autorska prava na djela Ive Andrića ima Zadužbina Ive Andrića, sa sjedištem u beogradskoj ulici Milutina Bojića, na broju 4. To je jedini relevantan podatak u cijeloj ovoj medijskoj sapunici koja se već desetak dana razvlači na potezu Zagreb-Sarajevo-Beograd. Predstavnici Zadužbine Ive Andrića nisu potpisom na ugovoru dali pravo Matici hrvatskoj Sarajevo da objavi četiri Andrićeve knjige, a Matica hrvatska Sarajevo ih je ipak objavila. Matica hrvatska Sarajevo time je prekršila zakon što je potvrdio i Opštinski sud u Sarajevu i to je jedini meritum u cijeloj priči. Matica hrvatska se žalila, žalbeni postupak je u nadležnosti višeg (Kantonalnog) suda i pitanje je kad će biti završen, ali ishod ne bi smio biti sporan.
A sva bombastična ideološka magla koja se digla, sve silne tendenciozno prizivane bio(biblio)grafske sitnice, sva pseudolakanovska bulažnjenja, sva provincijalna trabunjanja o svjetskom piscu u raljama nacionalista, sve zgodne fraze o Andriću na kojeg niko nema monopol, sve to predstavlja tek dimnu zavjesu za kršenje zakona. Ono u čemu su eventualno pogriješili predstavnici Zadužbine jest potreba da uopšte objašnjavaju zašto jednom izdavaču nisu dali autorska prava. Jer s pravne tačke gledišta, potpuno je nebitno je li razlog to što se radi o ediciji hrvatske književnosti. Zadužbina Ive Andrića ima pravo da dozvoli da se “Travnička hronika“ štampa u ediciji “Vrhunci eskimske književnosti“, kao što ima pravo i ne dozvoliti da se “Na Drini ćuprija“ štampa u ediciji “Nobelovci“. Jasno je to, naravno, i Mirku Marjanoviću, uredniku edicije u kojoj su Andrićeve knjige nelegalno objavljene, pa je počeo dovoditi u sumnju i Andrićev testament, kao pravni osnov formiranja Zadužbine. To je potez očajnika i veliko je pitanje zašto mu mediji uopšte posvećuju toliku pažnju. U situaciji u kojoj bi druge književne zadužbine trebale od Andrićeve učiti kako da se bave svojim poslom, Marjanovićeve insinuacije su dodatno besmislene.
Da se razumijemo, iz književnoistorijske perspektive je besmisleno poricati da Andrić pripada i hrvatskoj književnosti. Nije tu ništa sporno. Uostalom, da i to kažem, ja sam bio jedan od promotora na valjda prvom predstavljanju četiri Andrićeve knjige u izdanju Matice hrvatske. Nisam vidio ništa sporno u njihovom objavljivanju u toj ediciji, jer sam bio uvjeren da su knjige legalno objavljene, da su predstavnici Zadužbine potpisali ugovor sa izdavačem. Da sam znao da je ovako, nikad ne bih pristao da budem promotor. Ne, ponavljam, zbog imena edicije, nego zbog kršenja zakona. S književnoistorijske tačke gledišta, bez Andrićevih djela slika hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini je nepotpuna, što zbog utjecaja franjevačkih ljetopisa na Andrićevu prozu, što zbog Andrićevog utjecaja na mlađe bosanskohrvatske pisce. No sve se svodi na poštivanje zakona. Stav Meše Selimovića o pripadnosti njegovog opusa srpskoj književnosti izražen je odlučnije nego je to Andrić ikad napravio. Ipak, niko nikad nije doveo u sumnju pravo sarajevske Svjetlosti da neposredno pred rat objavi Selimovićeve romane Derviš i smrt i Tvrđava u ediciji “Muslimanska književnost u 25 knjiga“. Zašto? Zato što je nasljednica autorskih prava Meše Selimovića potpisala ugovor i tim potpisom ovlastila izdavača da objavi te-i-te knjige u toj-i-toj ediciji.
Tragikomični su zato svi ti manje ili više vješti sofizmi kojima različiti pisci ovih dana brane sarajevsku Maticu hrvatsku. Tragikomični su naročito zato jer dolaze iz usta (ili pera, odnosno tastatura) pisaca. Neka ti pisci zamisle da poslije njihove smrti neko objavljuje knjige, a da ništa ne pita njihovu djecu ili nekog drugog koga eventualno testamentarno ovlaste da brine o njihovoj književnoj ostavštini. Zapravo, stvar se može, da ne idemo u posthumne fantazije, formulisati ovako: Svaki pisac koji brani ovakvu odluku sarajevske Matice hrvatske, a koji za bilo koju vlastitu iduću knjigu bude tražio ugovor i honorar je licemjer.
Vratimo se na početak, na Stingovu pjesmu. Predrasuda o ruskoj iracionalnosti, o slavenskoj duši, dio je onog klišejiziranog antagonizma o Istoku i Zapadu, po kojem se na Istoku prvenstveno slijede emocije, a na Zapadu zakon. U jugoslovenskom kontekstu, naročito u vrijeme neposredno uoči raspada zajedničke države, zapadni dijelovi SFRJ, prvenstveno Slovenija i Hrvatska, oni, dakle, koji su stoljećima bili dijelovi Habsburške monarhije, za razliku od onih koji su bili dijelovi Otomanskog carstva, identificirali su sami sebe kao Zapad, kao one koji slijede zakon. Da je na sličan način neka srpska kulturna institucija nezakonito štampala djela nekog hrvatskog pisca, vjerovatno bi neki od ovih koji danas brane odluku Matice hrvatske rogoborili o balkanizmu i bizantinskoj prijetvornosti.
Za kraj, cijela situacija, naravno, ima montipajtonovski-apsurdističku crtu, što bi Krleža kazao, po domaćim nastranostima. Kad Marjanović adaktira Andrićevo jugoslavenstvo ovakvim rezoniranjem: “Što danas znači jugoslavenstvo? Ništa. Nostalgiju. Jugoslavenstvo nikad nije bilo nacionalna odrednica, bilo je odrednica pripadnosti državnoj zajednici. Ta zajednica je propala, sve je vraćeno izvornostima.“, on nastupa iz jedne beskrajno staromodne pozicije, koja, opet, zaslužuje da joj se posveti poseban tekst. Ovdje tek kao digresija: ljudi koji su se kao Jugosloveni nacionalno izjasnili na popisu 1991. godine bilo je mnogo više nego, recimo, Crnogoraca. Šta je s tim ljudima? Spadaju li oni u izvornosti kojima je sve vraćeno? A kad smo kod staromodnosti, ili kod anahronosti, valja podsjetiti da mi živimo u vremenu u kojem je sam pojam copyrighta u praksi maksimalno relativiziran, da je Boris Buden, recimo, još prije više od deset godina na svoje Barikade stavio znak anticopyrighta, da su na sajtovima kakav je library.nu dostupne stotine hiljada knjiga zaštićenih autorskim pravima. Samo što je taj anticopyright-library.nu svijet svjetlosnim godinama daleko od edicija kojima je cilj da se etnički zapišavaju književni opusi.
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 16.04.2011.