Na zadnjoj korici sve četiri knjige iz kompleta Enesa Čengića naslovljenog “S Krležom iz dana u dan” stoji zgodan i za Krležu karakterističan citat iz 1973. godine: “Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarista. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike anti-krist koga treba pribiti za sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam otišao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.” Podtekst ovakvog rezonovanja je jasan: upravo je činjenica da nekog napadaju i “lijevi” i “desni”, i “ovi” i “oni”, zapravo dokaz da je taj neutralan, nezavisan, da misli svojom glavom te da nijedna od kvalifikacija kojima ga se časti nije tačna. Ne ulazeći u dublju analizu takvog promišljanja, valja primijetiti da je ono prilično popularno te da su ga nakon Krleže na ovim prostorima prakticirali mnogi pisci i intelektualci.
Ne znam koliko je taj tip rezonovanja koristan političarima, ali bi u ovom trenutku mogao biti koristan Zlatku Lagumdžiji. Njega, zaista, naročito u posljednje vrijeme, napadaju i “lijevi” i “desni”, i “ovi” i “oni”, ljudi koji valjda ništa drugo u životu ne dijele osim animoziteta prema Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine i njezinom lideru. Udarci “zdesna” i udarci “slijeva”, međutim, naoko se u dobroj mjeri razlikuju; podrobnija analiza, ipak, pokazuje da su mnogo sličniji nego se na prvi pogled čini. Kad se Dragan Čović, recimo, u posljednjih nekoliko dana ustremljuje na Lagumdžiju, lako je tu detektovati najdirektniji mogući politički motiv. Ne samo da i Čović i Lagumdžija pretenduju na istu fotelju (predsjednika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine), makar bi već i to bilo sasvim dovoljan razlog za atakovanje na takmaca, nego je SDPBiH i sasvim jasno stavio do znanja da ne želi Čovićevu stranku u vladajućoj koaliciji koju bi predvodio. U takvoj konstelaciji, HDZBiH će učiniti sve da dezavuira SDP, dok iza svih demagoških floskula o “brizi za narod” proviruje nezajažljiva želja za vlašću. “Lijeve” kritike su, rekosmo, naoko drukčije. Iza njih, na prvi pogled, ne stoji nikakva stranačka opcija. One dolaze iz pseudo-ljevičarski-radikalnih intelektualnih krugova, plasiraju se najčešće putem dva-tri internetska portala, a prepoznatljive su po nemuštom perpetuiranju slaboprobavljene pomodne popularno-filozofske lektire. Njihova stvarna analitička vrijednost je ništavna, ali sve to nije nezanimljivo kao simptom, prvenstveno zarad zauzimanje “uzvišene” akademsko-analitičke poze i potrebe da se ostavi utisak nezaprljanosti dnevnopolitičkim kalom. Jer tu počinje laž. Ove “lijeve” kritike nisu ništa manje politikantske od Čovićevih, recimo. Samo što se ovdje igra na već notornu karakteristiku bosanskohercegovačke javnosti: na kratko pamćenje!
Najglasniji “lijevi” kritizeri SDP-a BiH nisu ni najmanje neutralni; riječ je što o formalnim, što o neformalnim (ex) ideolozima i glasnogovornicima Naše stranke. Kad je brod Naše stranke krenuo tonuti, oni su se odlučili povući, ali u skladu s varijacijom na onaj stari naslov Zvonimira Majdaka, odnosno sa željom da izgleda kako su ostali (politički) nevini. Svako ko i najelementarnije prati ovdašnju političku scenu, zna da je glavni razlog za osnivanje Naše stranke – nezadovoljstvo SDP-om BiH, naročito njegovim najužim rukovodstvom. Skupina ljudi koji su se okupili u i oko Naše stranke imali su legitimnu ambiciju: preuzeti lavovski dio tradicionalno SDP-ovog biračkog tijela. To ne samo da im nije uspjelo nego je intenzitet njihovog debakla na ovogodišnjim oktobarskim izborima usporediv jedino sa porazom Harisa Silajdžića. (Uostalom, pisano je na ovom istom mjestu, još dvije nedjelje prije izbora, o “slabim sektama i jakim pojedincima”, a na tragu Nietzscheovog fragmenta: “Sekte koje osećaju da će ostati slabe priređuju lov na pojedine umne pristalice i hoće da kvalitetom nadoknade ono što im nedostaje u kvantitetu. U tome leži ne mala opasnost za umne ljude” s potenciranjem upravo Stranke za BiH i Naše stranke kao primjera “slabih sekti” što su izbori i potvrdili.) Zato i jest toliko tragikomično kad osobe koje su na ovaj ili onaj način bile istaknuti članovi propalog političkog projekta dijele savjete ljudima iz političkog projekta koji je na istim tim ovogodišnjim oktobarskim izborima polučio izvrsne rezultate. To izgleda otprilike kao kad bi se Mario Been, trener Feynoorda koji je prije dva mjeseca sjedio na klupi ovog proslavljenog tima u utakmici koju su izgubili od PSV-a rezultatom 10:0, najgorem porazu u bogatoj klupskoj historiji, ponudio da savjetuje Josepa Guardiolu.
Da se razumijemo, nije da ne postoji mali milion konkretnih razloga zbog kojih se može (i treba) kritikovati SDPBiH, predsjednika ove partije i njezine istaknute funkcionere. No treba razgraničiti kritiku individualaca koji nezavisno i bezinteresno politički promišljaju stvarnost od grintanja stranački involviranih protagonista direktne političke borbe. Dok se o motivima kritike prvih još i može nagađati i raspravljati, kod potonjih je jasno da ih prvenstveno pokreće frustracija zbog propasti sopstvene političke opcije i vlastitih komesarskih, funkcionerskih, ministarskih i inih ambicija.
Oslobođenje, 20.12.2010.
Peščanik.net, 21.12.2010.
