Revolucija u američkoj spoljnoj politici
Trošenje biliona dolara na beskrajne ratove neće rešiti pretnju klimatskih promena niti sprečiti buduće pandemije. Neće nahraniti gladnu decu, opismeniti nepismene, izlečiti bolesne.
Trošenje biliona dolara na beskrajne ratove neće rešiti pretnju klimatskih promena niti sprečiti buduće pandemije. Neće nahraniti gladnu decu, opismeniti nepismene, izlečiti bolesne.
Zemlje se odriču suvereniteta ne pod pritiskom međunarodnih organizacija već ulaženjem u sporazume koje moćne društvene grupe u zemlji koriste da bi osigurale sprovođenje željenih politika.
Rezultati izbora u Mađarskoj, prvih velikih izbora organizovanih u Evropi od počeka rata u Ukrajini, dovode u pitanje našu pretpostavku o tome da svaka autokratija na kraju pada sama od sebe.
Osvajanje je i dalje najveći problem međunarodne politike, samo je postalo manje. Osvajanje cele zemlje je retka pojava od 2. svetskog rata, ali imamo 70 pokušaja zauzimanja dela teritorije.
SAD i Kina bore se da učvrste i ojačaju svoj uticaj na ostatak sveta. Novi sukob velikih sila ima mnogo sličnosti sa nadmetanjem Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza u doba Hladnog rata.
Vera u mogućnosti slobodne trgovine sa Kinom ustupila je mesto strahu od autoritarne Kine koja se razvila upravo zahvaljujući rastu obima trgovine.
Nejednakost postaje Ahilova peta Kine, jer dovodi u pitanje doktrinu vladajuće partije. Ona potkopava poverenje koje je za uspešno vršenje vlasti, kako kaže Konfucije, važnije od punog stomaka.
Rivalitet Kine i SAD često se prikazuje kao sukob geopolitičkih interesa, ali po svojoj suštini taj sukob više liči na sudar tektonskih ploča koji će odrediti dalji razvoj kapitalizma u ovom veku.
Dobro je znati da je američki politički sistem manje okoštao i da manje robuje bogatim elitama nego što se to pretpostavlja, ali eliksiri koje su prodavali populistički promoteri sasvim su nekorisni.
Viktor Orban je najavio raskid sa liberalnom demokratijom i pokazao koju je stranu odabrao u novoj geopolitičkoj i ideološkoj borbi između Rusije i Zapada. Podržao je Putinov model vladavine i preuzeo vodeću ulogu u procesu političke regresije u istočnoj Evropi.
Savremena Evropa tvorevina je demohrišćana. Harvardski istoričar H. Stjuart Hjuz 1958. je napisao: „Hrišćanski demokrata je pre svega hrišćanin, a demokrata tek u sporednom svojstvu. Pridev je važniji od imenice.“
Strasni nacionalizam ugrožava čovečanstvo koliko i druge opasnosti koje su se nad njim nadvile – zagađenje, prenaseljenost ili nuklearni holokaust.
Ova kriza je pokazala koliko je Putin malo učinio na poboljšanju uslova života ruskih građana. Putin nije ništa uradio da poboljša poslovno okruženje u zemlji, koje je užasno i postaje sve gore. Najšokantnija je neverovatna korupcija koja vlada u Rusiji.