Radnici u rafineriji, Peking 1980, foto: Liu Heung Shing
Radnici u rafineriji, Peking 1980, foto: Liu Heung Shing

Kineski model političkog kapitalizma doneo je zapanjujući ekonomski rast i izvukao milione ljudi iz siromaštva. Istovremeno je produbio jaz između bogatih i siromašnih. Nejednakost postaje Ahilova peta kineskog sistema, jer dovodi u pitanje deklarativno socijalističku doktrinu vladajuće partije i ugrožava prećutni sporazum između vladara i podanika. Nejednakost takođe potkopava poverenje koje je za uspešno vršenje vlasti, kaže Konfucije, važnije od punog stomaka (danas bismo rekli materijalnog prosperiteta).

Da bi se problem uspešno rešio, potrebno je ispitati njegove uzroke i razmere, što u Kini nije jednostavan zadatak. Na prvi pogled, rastuća nejednakost može izgledati kao logičan i očekivan rezultat brzog razvoja i urbanizacije Kine. Ali distribucija bogatstva u ovoj zemlji ima i neke osobene aspekte koje proističu iz povezanosti ekonomske i političke moći u kineskom sistemu, pa će se rukovodstvo zemlje uskoro naći pred teškim izborima u pokušaju da zauzda rastuću moć nove elite.

Strukturni izvori

Još 50-ih i 60-ih godina prošlog veka američki ekonomista Simon Kuznets je pokazao da u fazi prelaska sa poljoprivredne na industrijsku proizvodnju i premeštanja stanovništva iz sela u gradove ekonomije pokazuju tendenciju rasta nejednakosti. Razlog je to što stanovnici gradova od početka urbane tranzicije ostvaruju veće prihode i u prilici su da biraju između više različito plaćenih poslova, dok su stanovnici sela ograničeni na poljoprivredu. Migracijom stanovništva iz ruralnih u urbane zone uvećava se ponuda jeftine radne snage u gradovima, što gradskim poslodavcima pruža dodatnu prednost i uvećava nejednakost. Ali taj proces može trajati samo dok postoje gotovo neograničene zalihe ruralne radne snage koja migrira u gradove manje ili više konstantnim tempom. Kada zalihe jednom budu iscrpljene, zarade nekvalifikovane radne snage počinju da rastu (u odnosu na plate kvalifikovanih radnika), a nejednakost opada.

Otuda nije neobično što je Kina zabeležila veliki rast nejednakosti upravo u ovom periodu. Krajem 70-ih godina, kineski lider Deng Sjaoping pokrenuo je ekonomske reforme koje su dovele do istovremenog rasta realnih dohodaka i nejednakosti. Nejednakost je rasla približno do prve decenije 21. veka, kada se taj trend usporio, možda čak i obrnuo. Nivo dohodovne nejednakosti u današnjoj Kini veoma je visok. Prema zvaničnim podacima (koji ne sadrže mikroinformacije koje bi se mogle nezavisno proveriti), Đinijev koeficijent (mera koja izražava nejednakost na skali od 0 do 1) u Kini iznosi oko 0,47. Poređenja radi, u Sjedinjenim Državama isti koeficijent iznosi oko 0,41. Kineski lideri su više puta ponavljali da nejednakost iznad 0,40 može destabilizovati zemlju.

Ako se trend rasta nejednakosti u Kini objašnjava procesom urbanizacije, onda možemo reći da je Kina prevalila vrh Kuznetsovljeve krive već početkom ovog veka, nakon čega je nejednakost počela da opada. U tom slučaju jedina osobenost Kine bi bila u tome što su maoističke politike iz prošlosti proizvele veoma nisku početnu nejednakost. Rast koji je usledio bio je veoma brz, pa je Kina čitavu Kuznetsovljevu krivu prevalila za samo dve generacije, umesto za jedno stoleće ili više, kao druge zemlje.

Ali takav model ne daje kompletnu sliku zbivanja u Kini. Na nivo nejednakosti dodatno utiču osobenosti političkog i ekonomskog sistema – uključujući i znatne razlike između provincija i ruralnih i urbanih područja. Na primer, 2019. godine, razlika u ostvarenom dohotku između tri najbogatije i tri najsiromašnije provincije iznosila je 4 prema 1. Istina, gradovi Peking i Šangaj zakonski imaju status provincija – ali čak i ako iz poređenja isključimo velike gradove, razlika iznosi 3,5 prema 1. Ekvivalentan odnos između bogatih i siromašnih država u Sjedinjenim Državama, na primer, ne premašuje 2 prema 1.

Takođe, razlike u dohotku između urbanih i ruralnih oblasti u Kini veoma su velike – toliko da se na osnovu distribucije realnog dohotka stiče utisak da su u različitim zemljama. Sistem registracije boravka radnika poznat kao hokou ograničava mogućnost kretanja između sela i gradova i delimično objašnjava tu razliku. Osoba sa srednjim prihodom u urbanoj sredini nalazi se u 70. percentilu globalne distribucije (što znači da je bogatija od 70 procenata čovečanstva), dok se osoba sa srednjim prihodom u ruralnoj sredini nalazi u 52. globalnom percentilu. Drugim rečima, prosečni stanovnik kineskog grada bogat je koliko i prosečan stanovnik Mađarske, dok je prosečan stanovnik kineskog sela siromašan koliko i prosečan stanovnik Vijetnama. Jedno uporedno istraživanje je pokazalo da oko 22 odsto kineske nejednakosti proističe iz samo dve „strukturne“ odlike – nejednakosti između provincija i nejednakosti između urbanih i ruralnih područja. Ove razlike u Sjedinjenim Državama proizvode samo oko 2 odsto ukupne nejednakosti. Takvi strukturni ili geografski faktori uvode još jednu dimenziju u priču o kineskoj nejednakosti, pored polaznog objašnjenja koje je ponudio Kuznets.

Korupcija i partija

Kao i u mnogim drugim zemljama, nejednakost u Kini je i politička, a ne samo strukturna. Nejednakosti doprinosi korupcija koja je najunosnija za ljude u blizini velikih količina novca koji se može proneveriti i za članove Kineske komunističke partije koji tako mogu sebi obezbediti veoma visoke prihode. Ovi faktori nejednakosti nisu proučeni tako temeljno kao oni geografski. Ali podaci postoje: Si Đinping je 2012. godine pokrenuo antikorupcijsku kampanju i naložio da konkretni slučajevi korupcije i svi prikupljeni detalji – uključujući i iznose proneverenog novca, trajanje nezakonitih aktivnosti i broj umešanih – budu objavljeni. Iz ovih izvora možemo izračunati količine novca proneverene na različitim administrativnim nivoima državne uprave. Podaci su prikazani zasebno za službenike u državnoj upravi i preduzećima, i zaposlene u partijskom aparatu.

Podaci pokazuju da što je službeni položaj počinioca viši, to je nezakonito stečena korist veća (što smo i očekivali): korupcija je najmanje unosna na okružnom nivou, a najunosnija na nivou provincije. Takođe, vidi se da na svim administrativnim nivoima zvaničnici KPK prisvajaju više nezakonito stečenih sredstava nego ljudi angažovani na istom nivou u državnoj upravi ili nekom preduzeću. Prosečan iznos pronevera partijskih zvaničnika na nivou prefekture gotovo tri puta je veći od prosečnog iznosa koji ostvaruju „obični“ državni zvaničnici istog nivoa.

Ova dva pravila – da su iznosi stečeni korupcijom veći što je administrativni nivo viši i da na svim nivoima od korupcije najviše prihoduju službenici KPK – važi za sve vrste koruptivnih radnji. To pokazuje da bi prihodi od korupcije, da su uključeni u raspoložive statistike o distribuciji dohotka (što po definiciji nisu, jer počiniocima ne pada na pamet da nezakonito stečeni novac prikazuju statističkom zavodu), dodatno uvećali stvarnu dohodovnu nejednakost. Politikološkinja Juen Juen Ang na primer tvrdi da neki oblici korupcije u Kini doprinose ekonomskom rastu, jer ubrzavaju donošenje odluka na lokalnom nivou (kada je reč, na primer, o velikim infrastrukturnim projektima) i pružaju zvaničnicima podsticaj da budu predusretljivi prema privatnim kompanijama. Ali, mada je ta teza u izvesnoj meri ispravna, korupcija u isto vreme potkopava politički sistem jer doprinosi nečemu što se može opisati kao nezaslužena nejednakost, kada ljudi primete da se oni među njima sa dobrim političkim vezama neobično brzo bogate.

Komunistička partija Kine je dobar primer. Sa kolegama Li Jangom i Filipom Novokmetom vodio sam istraživanje o 5% kineske populacije na vrhu distributivne lestvice (da stvar pojednostavimo, nazvali smo ih „elitom“) u perioda od 1988. do 2013. Ovim istraživanjem su dokumentovane velike društvene promene: za 25 godina kineska elita se temeljno transformisala. Na početku našeg istraživanja, tri četvrtine elite činili su zaposleni u državnoj upravi. Na kraju istraživanja, čak polovina elite je pripadala kategorijama kapitalista i pripadnika profesija. Ipak, i pored velike promene, udeo članova partije unutar elite nije se znatnije promenio. Tako su 2013. godine članovi partije činili 31 odsto elite, što je gotovo nepromenjen udeo u odnosu na 1988. kada ih je bilo 35 odsto. Ali dok su u prošlosti članovi KPK pretežno bili industrijski radnici i državni službenici, sada se članstvo u partiji proširilo i na druge društvene grupe, naročito one koje pripadaju novoj eliti. Za ukupnu populaciju članova KPK ustanovili smo da 7 od njih 10 pripada onim istim društvenim grupama, izrazito zavisnim od države, koje su i u prošlosti dominirale u ukupnoj populaciji članstva: radnici, administrativni službenici i državni funkcioneri. Međutim, kada se uzorak ograniči samo na bogate članove partije – one koji pripadaju eliti – približno polovina članstva pripada klasama povezanim sa privatnim sektorom.

Drugim rečima, većina članstva KPK i dalje potiče iz „starih“ društvenih grupa, ali njeni najbogatiji članovi uglavnom pripadaju „novim“ društvenim klasama. Takvi članovi se sve više udaljavaju od ostatka partije. Takođe, čini se da je za takve elitne članove članstvo u KPK naročito unosno: uzevši u obzir sve relevantne promenljive, ustanovili smo da je članstvo u KPK povezano sa statistički značajnom razlikom u dohotku samo za one članove koji poseduju znatniju privatnu imovinu. To može značiti dve stvari: ili politički najmoćniji članovi KPK ulaze u privatni sektor ili, što je verovatnije, predstavnici privatnog sektora koji su se već obogatili veruju da je korisno ući u partiju radi uvećanja bogatstva. Tako dolazi do podudaranja ekonomske i političke moći i stvaranja elite koja kontroliše upravljačke poluge oba carstva.

Suzbijanje oligarhije

Već sam tvrdio da je korupcija integralni deo sistema političkog kapitalizma. Ipak, korupcija takođe ugrožava ovaj sistem, jer njegova privlačnost leži upravo u obećanju prosperiteta sa relativno pravičnim ishodima za sve. Zato u zemljama ovog sistema možemo očekivati povremene antikorupcijske kampanje – ako njihovi lideri imaju političku slobodu da ih pokreću.

Kontrast između Kine i Rusije je poučan u tom smislu. Apolitična antikorupcijska kampanja učinila je Alekseja Navaljnog najozbiljnijim protivnikom s kojim se ruski predsednik Vladimir Putin dosad suočio. Jasno je da bi antikorupcijska kampanja u Rusiji bila veoma popularna – ali Putin, za razliku od Si Đinpinga, nije u prilici da je pokrene, iz straha da bi to poremetilo nesigurnu ravnotežu moći između oligarha. Si Đinping se nalazi u povoljnijem položaju zahvaljujući kontroli nad KPK, koja istorijski ima primat u upravljanju državom. Moguće je da su neki od Đinpingovih postupaka motivisani dnevnim političkim potrebama, ali nema sumnje da je njegova antikorupcijska kampanja bila sasvim stvarna. U krajnjoj instanci, borba protiv korupcije mu donosi korist, jer u očima javnosti potvrđuje legitimnost sistema i njegovih ekonomskih aranžmana.

Ipak, antikorupcijske kampanje bi u budućnosti mogle naići na ozbiljnije prepreke. Politička i ekonomska moć se integrišu i stvaraju neku vrstu hibridne političko-ekonomske elite koju, kada se jednom ukoreni, neće biti lako kontrolisati. Ova elita neće imati mnogo interesa za suzbijanje korupcije, a još manje za sprovođenje antikorupcijskih kampanja. Otuda proističe kontradikcija svojstvena svim pokušajima suzbijanja korupcije u jednopartijskim sistemima. Snažan razvoj privatnog sektora, kao u Kini, stvara nove društvene klase. Da bi te klase kooptirali, predstavnici vlasti ih pozivaju na političko učešće kroz članstvo u partiji. Ali oni onda postaju viša klasa koja poseduje i političku i ekonomsku moć, udaljena od ostatka društva i većine članova KPK. Kako kontrolisati moć jedne takve elite? Ako nema demokratskih izbora, takvu kontrolu može vršiti jedino centar moći koji je pozicioniran iznad ove elite i ne zavisi od nje. To ide u prilog zagovaranju apsolutne moći u rukama uskog kruga najviših državnih i partijskih rukovodilaca koji ostaju verni svojim korenima. Takva autokratska moć može zauzdati apetit elite za sticanje finansijske dobiti, možda i njen pad u dekadenciju. Kina će zato biti prinuđena da bira između dve vizije budućnosti: oligarhije i autokratije.

Foreign Affairs, 11.02.2021.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 25.03.2021.