Giorgio de Chirico

Giorgio de Chirico

Ova situacija nije ista kao za vreme Miloševića. Bez obzira na sve ostalo, vi se sada sa protivnikom suočavate u kakvoj-takvoj demokratskoj konstelaciji. Znači, ideja da vi sad ponovo pravite neku demokratsku opoziciju, nešto kao DEPOS, DOS, nije na dnevnom redu. Jer ovde sada zaista postoji velika mogućnost da jedna u osnovi autoritarna stranka po unutrašnjem uređenju dobije jako veliki kolač, i da to onda bude i neka vrsta revolucionarne promene, u tom smislu da se određeni odnosi promene trajnije, i da vi onda ostanete napolju bez mogućnosti da se ponovo pojavite kao neki politički faktor.

Ta opasnost svakako postoji, ali ipak ovo nije situacija kao za vreme Miloševića. Vi ipak imate jednu drugačiju i međunarodnu i domaću situaciju, znači imate neke normalne demokratske mehanizme koje možete da koristite. Šta je onda vama kao opoziciji potrebno? Potrebna je partija koja ima program. Program ne može da bude ‘mi smo protiv ovih koji su na vlasti’, to je program protiv Miloševića, ali situacija je sada drugačija. Glasač ne može samo da glasa protiv, i ne bi ni trebalo, nego treba da glasa za nešto što je različito.

Ono što je tu najzanimljivije je što ti elementi programa postoje, i kad je reč o izgradnji institucija, i kad je reč o vladavini prava, i kad je reč o tržišnoj privredi – vi otprilike znate šta treba raditi. Vi vidite da imate protivnika, nekoga ko je na vlasti, ko ne može i neće – bez obzira na to šta priča – to da radi. Prema tome, vi njemu treba da suprotstavite jedan normalan program, ja bih rekao liberalno-demokratski, neko drugi može da kaže socijal-demokratski program – ali to nije mnogo važno. To je po mom mišljenju ono što ove partije i ovi ljudi koji za njih rade, ili se za njih vezuju, nisu sposobni da urade.

Ja sam odmah posle izbora, prvi put kad sam kod vas govorio, rekao ‘potrebna je opozicija’. Ali ne opozicija u tom smislu da kažete ‘ovi su babaroge, mi vam nudimo spas od babaroga’. To jeste bio slučaj sa Miloševićem. Sada je situacija ova: imamo ogroman broj prepoznatljivih problema, problema koji su identifikovani, svi ih znamo. Postoji određen skup rešenja, njih nije mnogo. Iz njih teba da izaberete i da kažete ‘mi predlažemo da se ovi problemi reše na sledeći način, to je program koji mi nudimo kao opozicija ovoj vladi, koja niti razume probleme, niti nudi valjana rešenja’. I onda gledate da tu debatu o tome šta treba uraditi nametnete u predizbornoj kampanji, znači da nametnete javnosti, da bi onda glasač mogao da zna za koji program u stvari glasa. Jedino tako možete da postanete opozicija.

Ovako, na anti-vučićevskoj platformi, u tom personalizovanom smislu, i u smislu straha od mogućeg prevladavanja autoritarnog sistema, bojim se da se neće mnogo postići jer, između ostalog, u situaciji kada su problemi veliki a ne nude se rešenja, ljudi mogu zaista i da glasaju za vođu, jer mogu da pomisle da će on to da reši. Imate apsolutno ključna socijalna i ekonomska pitanja: kako će ljudi da rade, kako će ljudi da žive. Ako nemate odgovore na ta pitanja, onda su to ove priče: ‘glasajte za nas jer je inače ona druga strana gora od nas’. To danas nije neki jak argument. Ne možete da kažete ‘hajde da podržimo Đilasa ili Tadića ili Živkovića ili Čedu Jovanovića’.

Ja nemam neko posebno mišljenje, posebno ne loše mišljenje o tim ljudima, ali – vi ste bili na vlasti. Nije da mi vas ne znamo. Znamo šta ste radili kada ste bili suočeni sa ekonomskom krizom i sa krizom bezbednosti. Na kraju krajeva, mi ipak znamo i kako je prodavan NIS, i zašto bismo sad glasali za te ljude? Bilo bi neophodno da, ako bi ja trebalo za nekoga da se angažujem, da znam prvo šta hoće, drugo, kako misli to da uradi, i treće, kako se odnosi prema tome šta je radio ranije, a ne da kaže ‘bio sam najbolji, ali ovi drugi nisu valjali’, ili ovo što kaže Tadić, ‘ja sam sve časno radio’. U redu je to, ali rezultati su vrlo rđavi.

Ako niste u stanju da razumete da niste odgovorili tom zadatku, a tražite ponovo da vam se on poveri, onda je to praktično preporuka da se za vas ne glasa. Dobro, možda ste se kao i Vučić prosvetlili, shvatili ste da je Berlinski zid srušen pre 25 godina, došli ste do tog saznanja, i sad nudite neko drugo rešenje. Dobro, ja sam spreman da to i razmotrim. Ali vi nemate taj osećaj da je to to. Niko od njih ne govori samokritički, ne pada mu na pamet. To nije preporuka za taj posao.

Peščanik.net, 12.02.2014.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija