Srbi su šampioni sveta u pucanju sebi u nogu. Oni iz Mitrovice (srpske enklave na severu Kosova) nisu propustili da potvrde ovo pravilo, kada su se pre nekoliko dana obrušili na vojnike Ujedinjenih nacija (i to toliko da su izazvali smrt jednog ukrajinskog vojnika). U poslednjih dvadeset godina Srbi su se pokazali nesposobnima da kontrolišu svoj bes, ponekad veoma legitiman, i da ga spreče da se pretvori u nasilje.

Raspad Jugoslavije kralja Aleksandra i Titove Jugoslavije predstavljao je jednu od najneverovatnijih savremenih političkih regresija, utoliko pre što se odigrao baš u trenutku kad se gradila politička i monetarna Evropa iz Mastrihtskog ugovora. Istorija će dati za pravo retkim intelektualcima koji su se suprotstavljali tim užasnim balkaniskim identitetskim skretanjima s početka devedesetih godina, kao što je već osudila masakre počinjene u ime “etničke čistote”, a čiji je najgori primer i dalje Srebrenica (jul 1995). Nikada neka politička nesuglasica, odakle god da dolazi, neće moći da opravda masakr.

U martu 1999. američki predsednik Klinton je svečano obećao izradnju jednog “multietničkog i pacifikovanog Kosova”, kako bi opravdao vazdušnu kampanju NATO-a protiv Srbije. To jest rat koji nije odobrio Savet bezbednosti UN i koji je otvoreno kršio povelju NATO-a, isključivo odbrambene organizacije.

Danas Kosovo nije ni multietničko ni pacifikovano. Nije multietničko zato što se pokazalo da vojnici NATO-a, koji su u junu 1999. zamenili srpske snage bezbednosti u pokrajini, nisu sposobni da zaustave etničko čišćenje nealbanskog stanovništva. U to vreme su desetine hiljada Srba živele u Prištini, glavnom gradu pokrajine, ili u Peći, sedištu patrijaršije Srpske pravoslavne crkve od XIII veka. Što se pacifikacije tiče, imamo pacifikaciju mafijaških klanova i njihove trgovine svih vrsta (droga, prinudna prostitucija, itd.).

Pošto su preživeli jedno od najradikalnijih etničkih čišćenja u balkanskoj istoriji, Srbi iz Mitrovice imaju pravo da budu besni. Ne žele da se potčine kosovskoj vladi čije su glavešine potekle iz UČK (Oslobodilačke vojske Kosova albanskih separatista), gerile koja se odlikuje bezbrojim akcijama protiv srpskih civila. Ne prihvataju to što su Amerikanci i većina Evropljana rizično prekršili postojeće međunarodno pravo kako bi priznali nezavisnost Kosova. Ne shvataju da Srbija nije izgubila Kosovo u februaru 2008, već mnogo ranije, u godinama nakon Drugog svetskog rata, koje su obeležene demografskim opadanjem Srba i seobama na sever.

Otkako se raspala Jugoslavija, bilo je očito da će kosovski Albanci tražiti da se odvoje od Srba, sa kojima ne dele ni jezik, ni religiju, ni utemeljivačke istorijske mitove. U jednom trenutku zavedeni obećanjima demagoga Miloševića, kosovski Srbi su nemoćne žrtve političkog cunamija izazvanog raspadom Jugoslavije.

Ali, na Balkanu ima i još ozbiljnijih pitanja od prostog pitanja zaštite poslednjih Srba na Kosovu.

Opijeni neočekivanim padom evropskog komunizma u novembru 1989, zapadnjaci su nerazborito dopustili da se otvori Pandorina kutija teritorijalnih pretenzija i iredentizama na Balkanu. U novembru 1995. mogli su da je zatvore na međunarodnoj konferenciji u Dejtonu, koja je donela mir u Bosni. Ali, Amerikanci i Evropljani su iz lenjosti i kukavičluka odbili da se u Dejtonu pozabave i problemima koji nemaju veze sa Bosnom.

Daleko od toga da je rešeno pitanje albanskog iredentizma. Šta će se desiti onog dana kada Albanci iz Makedonije, koji su većina na zapadu ove male zemlje stvorene 1992, budu zatražili nezavisnost? Zapadnjaci na sav glas tvrde da nezavisnost Kosova, “proces sui generis”, neće stvoriti presedan u međunarodnim odnosima: nikog nisu ubedili.

Šta će se desiti onog dana kada Hrvati iz Hercegovine budu zatražili formalno pripajanje Hrvatskoj? Grad Mostar je i danas podeljen kao što je bio 1994, godine kada su Amerikanci uspeli da uspostave primirje (bilo bi preterano govoriti o miru) između zaraćenih Hrvata i Muslimana.

Šta će se desiti onog dana kada Srbi iz Bosne, konačno posvađani sa centralnom vladom u Sarajevu, budu zatražili nezavisnost? Očigledno je da je potrebna nova međunarodna konferencija o Balkanu, kako bi se u mermer uklesale konačne granice.

 
Renaud Girard, “Balkans: le Kosovo n’est pas le dernier conflit territorial”

Le Figaro, 19.03.2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 25.03.2008.