Kao u nekoj bizarnoj varijaciji na “petogodišnje planove”, svako pola decenije, baš nekako s proljeća, bosanskohercegovačka javnost, s najviših političkih adresa, doživi glasna podsjećanja na Kulina bana, njegovu Povelju, njenu važnost te naročito na činjenicu da je upravo navedena poslanica Dubrovčanima zapravo – kako se uvriježilo kazati – “rodni list države Bosne i Hercegovine” (šta god to značilo). Podsjetimo, prije ravno pet godina, s proljeća, dakle, 2008, ondašnji je ministar kulture Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović sa ravnateljem Državnog arhiva u Dubrovniku Ivom Oreškovićem bio dogovorio posudbu jednog od prepisa Povelje Kulina bana koji se čuva u pomenutom arhivu, a zarad izložbe u Sarajevu. Stvar je izazvala mali skandal i u Bosni i u Hrvatskoj, prvenstveno zbog činjenice da je tadašnji ministar kulture Republike Hrvatske Božo Biškupić smijenio Oreškovića jer je ovaj sklopio dogovor za “sarajevsku posudbu” bez znanja i odobrenja nadležnog (Biškupićevog) ministarstva.
U međuvremenu, bosanskohercegovačke ambicije spram Povelje Kulina bana su višestruko porasle. Ne traži se više prepis, nego baš original. Ne traži se posudba, nego povrat, zaposve, kako su nekoć govorila djeca. Zahtjev, ako ga bude, neće ići prema Dubrovniku ni prema Republici Hrvatskoj, nego prema Ruskoj Federaciji i neće ga slati Kanton Sarajevo, niti bilo koji drugi kanton, nego država Bosna i Hercegovina. Čuli ste već, zasigurno, za tu vijest. Poslanik u Zastupničkom domu Parlamenta Bosne i Hercegovine Šemsudin Mehmedović potvrdio je da će se o njegovoj inicijativi za povrat Povelje Kulina bana iz Rusije u BiH raspravljati na narednoj sjednici najvišeg bosanskohercegovačkog zakonodavnog tijela 17. ili 18. aprila. Tajming svoje inicijative Mehmedović je obrazložio kazavši kako živimo u vremenu ”kada mnogi negiraju bosansku državnost, kada je neki čak i ruše, kada je osporavaju na sve moguće načine, kada o kulturno-historijskom blagu niko ne vodi računa, kada sve simbole dugovjekovne državnosti BiH skrivaju, uništavaju ili ne vode brigu o istim”. Rekao je takođe: “Nadam se da će već na sljedećoj sjednici ova inicijativa dobiti podršku svih zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH i da će Vijeće ministara BiH biti odgovorno spram ove inicijative, te pokrenuti postupak vraćanja originalnog teksta Povelje Kulina bana. O mjestu čuvanja tog važnog dokumenta neka se odrede nadležne institucije (…) Povelja zaslužuje pažnju državne vlade, odnosno Vijeća ministara BiH. Taj dokument ima najveći značaj za državu BiH.”
I tako će, za petnaestak dana, umjesto da se bavi tekućim i aktuelnim dvadeset prvim vijekom, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine da se vrati u – dvanaesti. Kao u onim starim francuskim komedijama kad se jedna cifra na vratima hotelske sobe preokrene pa soba broj 16 odjednom postane soba broj 19, kao u Hendrixovoj pjesmi, odnosno njenoj varijaciji u izvedbi Plavog orkestra, gdje se 6 pretvara u 9, tako se i kod bh. parlamentaraca pukom permutacijom 21 pretvara u 12, pa se oni, umjesto da donose zakone i propise prikladne za dvadeset i prvi vijek, odlučuju baviti poveljom iz dvanaestog. A pošto famozna “identitetska pitanja” predstavljaju omiljenu razbibrigu naših parlamentaraca i javnih ličnosti općenito, očekuju se nadahnuta izlaganja na temu je li Kulin ban bio katolik (što za lokalne HDZ-ove znači Hrvat), bogumil (po omiljenoj savremenoj bošnjačkoj logičkoj vertikali – preteča današnjih Bošnjaka) ili pak pravoslavac (što će reći, a u skladu s analognim već pomenutim logikama, Srbin).
Što je najgore, iz citirane izjave Šemsudina Mehmedovića se jasno vidi da je i njemu jasno kako država Bosna i Hercegovina ne zna šta da radi ni sa onim kulturno-istorijskim blagom koje jest u njenom posjedu, a kako bi tek znala šta da radi sa onim koje niti ima niti ima realne šanse da ga dobije. Jedina svrha reaktiviranja priče o Povelji Kulina bana jest novo pumpanje patriotskog diskursa. Ništa danas nema prosječan Bosanac (kao ni Hercegovac) od ložione na srednjovjekovnu bosansku državu. Čak i iz utilitarno-patriotske perspektive, za savremenu opstojnost neke današnje države skoro da je potpuno irelevantna činjenica da li je ta država u srednjem vijeku imala (ili nije imala) svoju državu-imenjakinju. Uostalom, postojanje srednjovjekovne bosanske države, kao i činjenicu da je njome u određenom vremenskom periodu vladao ban Kulin niko i ne poriče. Sasvim je moguće biti svjestan tih istorijskih fakata, a danas – što bi rekao Mehmedović – negirati bosansku državnost i rušiti je. Čak i u varijanti čisto predizbornih (zlo)upotreba teško da će se na insistiranju na Povelji Kulina bana skupiti neki veliki broj glasova. Današnjim biračima nešto je drugo “cool”, nešto je drugo “in”. Može Povelja ostati u Petrogradu, može nekim čudom i doći u Sarajevo, ali bosanskohercegovački problemi će u oba slučaja ostati jednaki. Parlamentarna skupština BiH ne bi sebi smjela dozvoliti luksuz da u cajtnotu koji se tiče donošenja propisa o najkonkretnijim životnim stvarima (počevši od famozne skraćenice JMBG pa nadalje) gubi vrijeme na ovakve rasprave.
Oslobođenje, 02.04.2013.
Peščanik.net, 02.04.2013.
