Bauk Jugoslavije

prednja strana ploče Hej, Slaveni!

Hej, Slaveni!

Što je manje Jugoslavena na popisima stanovništva, to je više Jugoslavije na usnama hrvatskih nacionalista. Što je Jugoslavija u većoj mjeri bivša, to je hrvatskim nacionalistima aktualnija i potrebnija. Rijetki preostali Jugoslaveni ni izbliza toliko ne žude za Jugoslavijom kao oni koji bi ih – da nije bizarnih civilizacijskih tekovina i međunarodnih obligacija – bez suvišnih premišljanja dislocirali u plinske komore.

Sva je prilika da potonji smatraju kako njihova retorika ima balzamirajući učinak: namjera je leš Jugoslavije održavati u što svježijem stanju, opremiti ga rogovima, šiljatim repom i crvenim plaštem, pa onda – po uzoru na informativnu praksu s trgova srednjovjekovnih gradova – javno izlagati raspadnuto truplo kao „živu prijetnju“. Hrvatski nacionalizam, nakon što je potrošio svoj revolucionarni naboj, reproducira se kroz formu primijenjene nekrofilije.

Premijerka Jadranka Kosor isukala je mač iz korica i već tjednima ne čini ništa drugo nego – praćena trubama, ratničkim dobošima i ergelom olinjalih ministara – obećava kako će odavno oslobođenu zemlju osloboditi od jugoslavenske pošasti. Povest će križarsku vojnu, iščupati Hrvatsku iz krvavih balkanskih ralja i zadati nemani smrtni udarac. Prizor bi bio čista groteska, pogodan za amatersku predstavu u kazalištu „Vrapče“, da nije strepnje kako će uslijed mahnitog vitlanja naoštrenim sječivom doista odletjeti poneka glava.

„Nećemo Jugosferu!“ obznanila je kroz izborni program stranke, a onda u bezbroj navrata ponovila kako „više nikad Hrvatska neće biti dio Jugoslavije“ i kako „po svoje mišljenje više nećemo ići u Beograd“. To što Hrvatska već dosta dugo nije dio Jugoslavije i što u Beogradu godinama nemaju ambicije dijeliti Hrvatima mišljenje, nije ju omelo u ofenzivi. Na nedavnom partijskom mitingu u Vukovaru bila je još konkretnija – „Napadaju nas jer smo završetkom pregovora s Europskom unijom razbili san o Jugoslaviji!“ – želeći poručiti da svi koji njenu administraciju izlažu kritici kuju paklene planove i snivaju mrski jugoslavenski savez.

Sudeći po intenzitetu oslobodilačkih aktivnosti, izgleda da su stručnjaci za marketing čelnicima vladajuće stranke – tradicionalno najhrvatskije političke snage u zemlji – iznijeli prokleto precizan recept za eventualni opstanak na vlasti: Nema nam spasa bez Jugoslavije! Moguće da je tom prilikom bilo riječi i o formiranju posebne komisije koja bi njegovala najzloglasnije stečevine propale federacije, a usput se brinula o održavanju Titova groba na Dedinju.

Rijetki preostali Jugoslaveni, nakon što je proglašen otvoreni lov na njihove glave, ovih dana provjeravaju jesu li im zaključana vrata i zatvoreni prozori, izlaze iz stanova samo kada moraju, s kapama ili kapuljačama nabijenim preko čela, s tamnim cvikerima na očima, drže se sjene i mračnijih ulica, kamufliraju se u poželjni dio populacije, tim više što predsjednica Vlade kontinuirano širi famu kako ih je mnogo više nego što ih uistinu ima.

Bauk Jugoslavije kruži predizbornom Hrvatskom i nema naznaka da će je uskoro napustiti. Proizvodnja utvare i uvjeravanje elektorskog tijela odvija se po sinopsisu jeftinoga horor filma: monstrum sve vrijeme prijeti, ali se rijetko pojavljuje u kadru, tek tu i tamo izroni iz žbunja i rastrgne par tinejdžera što su se namjeravali kriomice razdjevičiti; štoviše – režiser uz pomoć tonskih efekata i vizualnih trikova postiže to da se najviše ježimo od monstrumove prisutnosti kada ovaj nije u blizini.

Ne možemo, dakle, reći da Jugoslavija više ne postoji. Zahvaljujući naporima vladajuće kaste ona egzistira kao neophodna fikcija, e da bi se pomoću iste gnojila iluzija o njenom tobožnjem antipodu. Nevolja je što Hrvatska, u usporedbi s pokojnom tvorevinom, jedva da bi se dosegnula i do statusa epigona, no – ako šire promotrimo stvari – jedino se o nepriznatoj čežnji za epigonstvom zapravo i radi. Zastrašivanje jugoslavenskim fantomom služi za uzdizanje kulta ljubavi prema naciji, a ljubav prema naciji nije ništa drugo nego čeličenje poriva za povinovanjem.

Zbog toga, između ostalog, Jadranka Kosor vjeruje da je „san o Jugoslaviji“ ona uspjela „razbiti“ tek završetkom pregovora s Europskom unijom. Misao je dobrim dijelom posuđena od Josipa Pavičića, koji je prije neku godinu mudro zaključio kako se „tek ulaskom u NATO-savez Hrvatska definitivno izvukla iz jugoslavenskog saveza“.

Pavičić je, doduše, obični moron, a Kosor neobična predsjednica partije na vlasti, no teško je ne zapaziti taj jedinstveni doživljaj slavnoga državotvornog projekta, koji se može ostvariti isključivo pretrčavanjem iz jednoga saveza u drugi. Opjevana težnja ka samostalnosti i državnom suverenitetu u tom je duhu tek operativni oblik samoprezira.

Sličan se mentalni manevar očekuje i od podanika: oni su, za račun pozitivnih nacionalnih osjećaja, dužni ponajprije zatomiti svoju nacionalnu samosvijest i previdjeti ono očigledno, naime – da Jadranka Kosor urla o opasnosti od Jugoslavena samo zato da bi nastavila unesrećivati Hrvate.

Hadezeovska zloupotreba Jugoslavije utoliko je od istoga ciničkog tkanja kao i ona Slobodana Miloševića – koji je k tome i pervertirao plemenitu jugoslavensku ideju – s tom razlikom što je srpski vožd zauzimao pozu fingirane zaštite, dok se zajednica hrvatskih domoljuba poduhvata ciljanog demoniziranja. Ako bi, međutim, mitologija ustuknula pred realnošću, teško da bi itko mogao osporiti činjenicu da je u većem dijelu svoga trajanja Jugoslavija bila kudikamo pristojnija zemlja i od današnje Hrvatske i od današnje Srbije.

Stoga ćemo ovdje napraviti rez i podmetnuti pitanje koje nitko ne postavlja: Što je u današnjoj Hrvatskoj činiti rijetkim preostalim Jugoslavenima, uključujući potpisnika ovih redaka? Naime, budući da denunciranje jugoslavenstva godinama kontinuirano traje, i budući da je intenzitet isporučenih uvreda obrnuto proporcionalan razglašenim „opasnostima“, možda je vrijeme da prokazani promijene taktiku i ono što u okrutnim okolnostima čuvaju kao dio svoje intime učine javnim dobrom?

Zar ne bi bilo zgodno barem djelomično opravdati epitete – pogotovo ako se oni dijele mnogo šire nego što je to pristojno – i tako apstrakciju kletvi spustiti na opipljivije političko tlo, a usput i napore vlasti ogoliti u njihovoj tragičnoj komici, dajući do znanja da nije čak ni svaki „Jugoslaven“ Jugoslaven?

Želim reći: kada te Jadranka Kosor proglasi Jugoslavenom, najuzaludnija opcija je uzvratiti da to naprosto nisi; naprotiv, upereni kažiprst valja doživjeti kao konačni izraz nemoći nišandžije. Taj ispruženi kažiprst – kao priručna zamjena za metak u cijevi – u pravilu i jest završni čin intelektualnog razoružanja.

Prema popisu stanovništva iz 1981. godine, u Hrvatskoj je bilo 404.847 Jugoslavena. Protivno uvriježenim predrasudama, u Hrvatskoj je bilo mnogo više deklariranih Jugoslavena nego, na primjer, u Srbiji. Uz to, Jugoslaveni u Hrvatskoj nisu bili najbrojniji u krajevima gdje je živjelo najviše stanovnika srpskoga etničkog porijekla, nego u Istri, Slavoniji i Baranji. Dvadeset godina kasnije, prema popisu iz 2001., u Hrvatskoj je ostalo 176 (slovima: stotinu sedamdeset i šest) Jugoslavena, s tim da je opravdano pretpostaviti kako je ta brojka sada dvocifrena.

Obično se kaže kako jugoslavenskih identiteta ima koliko i samih Jugoslavena (premda to danas, kao što vidimo, nije naročito mnogo), no osobito privlačan čini se onaj koji nije utemeljen ni na izlizanim državotvornim tlapnjama, ni na nostalgičnim prenemaganjima, ni na bilo kojim drugim sentimentalnim bućkurišima, već proizlazi iz njihova aktualnog stanja, a to stanje najtočnije je opisati kao nerazrijeđeno krivovjerje.

Već rezultati popisa stanovništva, pokazatelji učinkovitoga statističkog istrebljenja, otklanjaju svaku sumnju u to da je u ovodobnoj Hrvatskoj jugoslavenstvo najžešće proskribirana „idejna devijacija“ i da ga prati ona vrsta javnoga odnosa kakav se uobičajeno uspostavlja prema kugi ili smrtonosnim virusima. Jugoslaveni su u Hrvatskoj danas poželjni koliko i Židovi u Trećem Rajhu. Ipak, budući da samo njihovo postojanje predstavlja čin subverzije, to im istodobno jamči zanimljive mogućnosti, posebice u vremenima kada se čini da puki antinacionalizam nije dovoljan.

Potencijal hereze koji danas sadrži javno deklarirano jugoslavenstvo toliko je neodoljiv da ga čovjek koji kani pružiti iole žustriji otpor vladajućoj tiraniji gotovo mora osjetiti kao dio vlastitog identiteta. Jugoslavenstvo danas ima smisla još samo kao ona razina pobune s koje nema uzmaka, i time se, paradoksalno, vraća svojim stvarnim korijenima.

Stoga: dok predsjednica HDZ-a i bivša članica SKJ proklinje Jugoslavene zato da bi se napila krvi Hrvatima, vrijedilo bi je, u znak solidarnosti prema obmanutoj braći, dočekati ponosnim mahanjem žutim trakama s rukava. Nastup bi u najmanju ruku bio obogaćen dodatnim elementima apsurda, jer bi možda postalo jasnije kako uzgoj lažnih neprijatelja, slobodno fabuliranje o „silama mraka“, proizlazi i iz zatajenosti.

Sigurno je, doduše, da binski dekor, opsjednut paradnim hrvatstvom i utjerivanjem države u kosti, sve ostale dijelove priče ne može razumjeti. Na primjer onaj da je moguće, zahvaljujući trovačima javnog prostora kao što je Jadranka Kosor, i roditi se i živjeti u Hrvatskoj, a da te sve vrijeme pritišće snažan osjećaj progonstva. Da postoje ljudi, poput ovog potpisnika, koji svoje državljanstvo prihvaćaju kao službenu verifikaciju izbjeglištva.

Ali bez brige, oni taj usud nose postojano. Kano klisurine.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 08.10.2011.

Peščanik.net, 08.10.2011.

TEMA – JUGOSLAVIJA

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Rođen je u Sarajevu 1960. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, a u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB, na čijim se stranama vide zameci potonjeg “Ferala”, Ivančić 1984. dobija nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Urednik je i jedan od osnivača nedeljnika “Feral Tribune”.

U biblioteci “Feral Tribune” objavio je “Bilježnicu Robija K.” (četiri izdanja: 1994, 1996, 1997. i 2001), i studiju “Točka na U” (dva izdanja: 1998, 2000). Izabrane novinske tekstove objavio je 2003. u dve knjige, i to oglede o tuđmanizmu pod naslovom “Lomača za protuhrvatski blud”, a oglede o posttuđmanizmu pod naslovom “Šamaranje vjetra”. Prvi roman “Vita activa” objavio je 2005.

Od 2005. “Fabrika knjiga” objavila je sledeće Ivančićeve knjige: “Robi K.” (2006), u dva toma; a onda i “Robi K. Treći juriš!” (2011); zbirke ogleda “Animal Croatica” (2007), “Zašto ne pišem i drugi eseji” (2010), “Jugoslavija živi vječno” (2011) i “Sviranje srednjem kursu” (2015, u saradnji sa “Peščanikom”); romane “Vita activa” (2005, drugo izdanje ) i “Planinski zrak” (2009), te zbirku priča “Radnici i seljaci” (2014, u saradnji sa “Peščanikom”).

Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća “Novosti” i za “Peščanik”. Živi u Splitu.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)