Radio emisija 28.10.2011, govore: Vesna Rakić-Vodinelić, Viktor Ivančić, Vojin Dimitrijević i Nenad Dimitrijević.

Svetlana Lukić: Policiji ipak ne treba prijavljivati nestanak tzv. predsednika vlade Mirka Cvetkovića, koji je veća politička enigma od Kim Džong Una, naslednika severnokorejskog prestola. Za obojicu se ne zna ni šta rade, ni gde obitavaju, ni kada su rođeni, ni da li su rođeni. Za unuka dinastije Kim se zna jedino da ga narod zove Sjajni drug. Naš sjajni drug Mirko je odnekud izmileo i obznanio da će 2. novembra biti održana sednica skupštine na kojoj će se razgovarati o Kosovu. U međuvremenu, neka četiri dilbera sa severa Kosova odlučuju o tome koliko će santimetara druma kroz njihovo selo moći da koriste vojnici KFOR-a, pod kojim uslovima mogu da se kreću vozila UNMIK-a. Četiri i po sata su držali budnim predsednika Tadića na nekom sastanku koji se održao, naravno, u Beogradu, jer predsednik ne sme da ode na deo svoje teritorije, jer bi ga njegovi građani gađali kamenicama. Kamenice su inače omiljeni rekviziti za doček kosovskim Srbima; maše se tih neobrađenih delova stena kad god im se pojavi neko koga ne vole. Ta četiri gospodina otišla su nezadovoljna samitom na Andrićevom vencu, pregovori su propali, a do kraja je ostalo nejasno ko je tu predsednik države, a ko šef mesne zajednice.

Kako se prišunjava 9. decembar, rastu i šanse da Brisel kaže NE našoj kandidaturi. Kako se približavaju izbori, ljušti se maska sa lica Ivice Dačića i pojavljuje se ono grozno lice koje je Milošević mesio godinama… Juče je najbolji ministar policije još od doba Leke Rankovića, ali sada u ulozi potpredsednika vlade, rekao kako nas Evropljani lažu još od 2000. stalno nam obećavajući kandidaturu, i da ne bi bilo čudno da nas ti skotovi opet slažu, ali, kako je rekao, ovaj narod neće zbog toga propasti. Neće, jer je već propao zbog njega i sličnih političkih spodoba. Miloševićev učenik je dodao kako je tačno to da je Angela Merkel rekla da Srbija mora da ukine svoje paralelne institucije na Kosovu. Ovo smo već znali. Međutim, nismo znali, a juče nam je to Dačić ekskluzivno saopštio, da je za večerom, između dva zalogaja, Endži rekla – stvarno, a zašto Kosovo ne bi bilo konfederacija, o tome nikada nisam razmišljala. Tadićev drug sa basketa i brat u boli je dodao kako on nikako ne bi isključio ni razmenu teritorija kao rešenje kosovskog čvora. Četiri mesne zajednice severno od Ibra u zamenu za šta? Bujanovac, Preševo, Medveđu, njegovu Žitorađu, istočnu Srbiju u kojoj ionako ima sve manje stanovnika… Pre neko veče, muž od predsednikove omiljene savetnice, Milan Nikolić, ponudio je i opciju da se svi kosovski Srbi, ako treba sa njim na čelu kao sa Čarnojevićem, presele na napuštene njive i pašnjake po Srbiji i nastave da mirno uzgajaju kosovske božure i pšenicu bjelicu.

Podrazumeva se da u bici za kandidaturu očekujemo podršku svih naroda sveta, pa i malih Slovenaca. Oni vole beogradske splavove i neće nam zameriti što smo pre neki dan u UN, vođeni svojim državnim interesima, glasali za Azerbejdžan, a ne za deželu za mesto nestalne članice SB. A to što su Slovenci lobirali za to da dobijemo beli šengen i što koriste svaku priliku da podrže evropsku kandidaturu Srbije, nema veze, pokojni tata Alijev u Tašmajdanskom parku i živući sin Alijev u Bakuu su nam veći prijatelji, jer nisu glasali za nezavisnost Kosova, a imaju i više nafte koju jedva čekaju da nam poklone i imaju bolje kanale za šverc oružja u razne tadžikistane.

U dipolomatskoj ofanzivi je ove nedelje i naš rezervni predsednik, Mile Dodik, došao mu je na noge izraelski ministar spoljnjih poslova da ga kumi i moli da minira nameru federacije BiH, kako ova ne bi glasala za nezavisnost palestinske države. Pohvalio nas je ovih dana i Fidel Kastro, koji se vratio s onog sveta i održao višesatni govor u kome je pomenuo naš herojski otpor NATO paktu rekavši da bi se on raspao samo da je Milošević izdržao “još koji dan“. Šteta što je Gadafi mrtav, ko zna za šta bi nas pukovnik sve pohvalio.

Vidno umorni predsednik je rešio da se malo odmori i provede u Parizu kod svoje drugarice, ambasadorke Zorice Tomić. Pariz je uvek dobro rešenje, pogotovo što za dremku ima na raspolaganju ambasadorkin dupleks koji mesečno plaćamo 6, 7, 8 hiljada evra. Predsednik je zvanično u Parizu kao ispomoć ambasadorki u odbrani naših svetinja na Kosovu. Nešto je zapelo i morao je da odloži predavanje sudentima Pravnog fakultetu pod nazivom – Srbija ispred ili iza vremena. Inspitaciju za referat je dobio na sajmu knjiga na kome je kupio dva kapitalna naslova: Krugove moći Žarka Jokanovića i Kafanske bisere Jaše Grobarova. Na pitanje kada će on da napiše knjigu, rekao je: kada završim sa izgradnjom mostova, učlanim Srbiju u EU, rešim problem Kosova, pomirim nas sa susedima, smirim političke strasti u Srbiji… Jedino nije pomenuo globalno zagrevanje, mir u svetu i porez Miroslava Miškovića. Delta ipak neće platiti porez državi Srbiji na transakciju vrednu skoro milijardu evra. Porez za prodaju Maksija belgijskom Delezu platiće Kipru, iako ga je predsednik javno pozivao da “izrazi patriotizam“ i porez plati domovini Srbiji. Ali zakon je zakon, rekoše naše poreske vlasti, Mišković je oslobođen plaćanja poreza na osnovu nekog ugovora sa Kiprom koji je Srbija potpisala 1986. godine.

Međutim, prostim sabiranjem investicija koje su samo u poslednjih nekoliko dana nabrojali ministri, Miškovićevih nekoliko stotina miliona manjka u budžetu se neće ni primetiti. Sjajni drug Mirko Cvetković nam je rekao da nam se smeši ogroman posao sa jednom firmom, neće da kaže kojom, a taj gigant ima godišnji obrt od milijardu evra. Šutanovac se ućutao, jer su mu mušterije za kupovinu oružja pobijene ili uhapšene u Arapskom proleću, ali zato je tu ministar svega što ima veze sa prirodom, Dušan Petrović, koji nas je obavestio da ćemo velike pare zarađivati od poljoprivrede i s ponosom rekao da Srbija ima najveći broj seljaka u Evropi, skoro dva miliona. To što su stari, bolesni, sa zarđalim plugovima i traktorima koji odavno nemaju ni gume ni akumulatore, nema veze, srpski seljak se uvek nekako snađe… Nije vic da najveće prihode ipak očekujemo od Novaka Đokovića. Medijska kuća B92 nam prenosi, iz pouzdanih izvora, da će Nole u Srbiju dovesti tri svetske firme. Dovešće Mercedes, za kojim je prošle nedelje u Nemačkoj uzdisao i Boris Tadić, kada je svojim domaćinima rekao kako su Srbi i Nemci „proizvođačke nacije“. Nole je, podseća nas B92, ambasador Mercedesa u Srbiji. Onda, prirodno, stiže i Serđo Takini, jer reket broj jedan nosi njihove šorceve, majice, čarape, znojnice da ne pominjem. I najzad, dovodi nam i neki Čajna-Čajna-konglomerat koji će uložiti milijarde u TE Obrenovac. Đoković je, naime, zaštitno lice te kineske kompanije.

I da ne zaboravim da na sve ove investicije dodam i 100 miliona evra keša koje je Mrkonjić izdilovao sa Svetskom bankom. Možda će od toga Dulić nešto i da uzme, ali nešto će i preteći.

Naravno da ovo ludilo hrani klerofašiste, organizacija Naši pozvala je srpske patriote da telefonskim pozivima prisile redakciju Radija Slobodne Evrope da sa sajta skinu mapu Srbije bez Kosova. Mnogi potreseni Srbi su se odazvali tom pozivu i telefonirali u redakciju, preteći novinarima separatističke Slobodne Evrope. Sledeći svoju legalističku praksu, Naši su pozvali državu, tj. policiju, da smesta nešto preduzme da ne bi oni morali da uzmu stvar u svoje ruke. Problem je u tome što je Dačićeva policija zauzeta, zove je rektor BU Kovačević, da milom ili silom rastera studente Filološkog i Filozofskog fakulteta, koji danima protestuju zbog visine školarina. Bedni rektor se, kao i bedni ministar prosvete, danima pravio da protesti ne postoje, a onda je rešio da studentskoj bandi stane na kraj prizivajući pendreke na univerzitet. O autonomiji univerziteta ne zna ništa, a ni sila mu nije strana: predvodio je on onomad studente u jurišu na granične punktove sa Kosovom, ogorčen što je Kosovo proglasilo nezavisnost.

Za neki dan, 31. oktobra, po procenama UN na zemlji će biti 7 milijardi stanovnika. Ne volim priče o prenaseljenosti, o višku ljudi, ali ponekad mi se čini, kao na primer ovih dana, da ih ima bar 7,3 miliona više nego što je to bilo kome potrebno.

Uskoro će nam se život još više smučiti jer, kao što znate, počinje predizborna kampanja. Nastaviće se srpska tradicija koja traje od XIX veka, muljanje sa biračkim spiskovima, pritisak na izbornu komisiju, koja je inače sastavljena od partijskih kurira; biće perverznih, tajnih predizbornih koalicija i ostaje, naravno, pitanje ne samo za koga glasati nego i da li uopšte izaći na izbore. Tu temu, odnosno neku vrstu bojkota izbora, nedavno je pokrenula profesorka prava, Vesna Rakić-Vodinelić, koja je inače žena koja ne voli ni teške reči, ni radikalna rešenja.

Vesna Rakić-Vodinelić: Mislim da se može tvrditi da još od 2006. godine, kada je donesen važeći Ustav Srbije, a potom u nekim drugim prilikama, nema prevelike razlike između političkih stranaka koje su na vlasti i onih koje su u opoziciji, u njihovim pogledima na takozvane državne probleme Srbije, a još manje ima razlike između tih stranaka u pogledu njihovog odnosa prema građanima Srbije. Ne može se govoriti samo o tome da vlast nema legitimitet, nego i opozicione političke partije, prema načinu na koji oni deluju i nameravaju da zastupaju građane kad jednog dana dođu na vlast, može se tvrditi da se sve one zajedno uopšte ne bore za svoj politički legitimitet i da formiraju, sve zajedno, neku vrstu, makar u svojim očima, političke elite, koja se suprotstavlja prosečnom građaninu i koja namerava da vodi politiku i da preduzima političke akcije, bez obzira na to kako se građani prema njihovim aktivnostima odnose, izuzev u periodima kada izbori neposredno predstoje.

To je jedno. Drugo, mislim da je pravo izbora ili mogućnost izbora, makar za one među nama koji su verovali u parlamentarnu demokratiju u Srbiji, nestalo, da građani nemaju nikakav izbor. Za mene nije izbor da biram između Demokratske stranke i Srpske napredne stranke, jer ja za Srpsku naprednu stranku nikad ne bih glasala. Jednostavno, to se protivi celokupnom mom pogledu na svet, mojoj nedavnoj ličnoj istoriji i to je stranka koja za mene ne dolazi u obzir, zajedno sa radikalima, zajedno sa Demokratskom Strankom Srbije i sličnim strankama populističko-desničarskog diskursa. Dakle, moj izbor bi se sveo ili na Demokratsku stranku ili na, ne znam, Liberalno demokratsku partiju, za koju sam ja na poslednjim izborima i glasala, međutim, odista je vrlo teško zaboraviti i neka razočarenja koja je makar meni Liberalno demokratska partija pričinila u ovih poslednjih nekoliko godina. Iako je to stranka u opoziciji i upravo zato što je stranka u opoziciji, a ne na vlasti i uz rizik da možda budem nepravedna, ja ću pomenuti dve takve situacije koji mene lično uzdrmavaju u ideji da glasam za njih, a to je bio njihov stav prilikom izmena i dopuna zakona o medijima, a takođe jedan njihov veoma, tako da kažem, indolentan stav kada se desio ovaj skandal sa takozvanom reformom pravosuđa.

Dakle, sve političke stranke sve tolerišu, i partokratskim pristup stvarima sve političke stranke dolaze u situaciju da se u nekim takozvanim državotvornim ili njima značajnim pitanjima udružuju i budu na jednoj strani, a građani kako se snađu i kako im bude. I drugo, nema odista, bar za mene, nekog pravog izbora. I onda sam se malo potrudila da se vratim na teoriju političkog legitimiteta i do sada sam se najviše bavila Maksom Veberom i došla sam do zaključka da ako građanin ovde želi da bude građanin, da izađe iz nekog podaničkog ili poslušničkog mentaliteta, mora nešto da učini. Sada je ulica, kao mesto za izražavanje političkog protesta, postala nečija druga teritorija, onih koji se eufemistički nazivaju huliganima ili navijačima; u suštini, radi se o ekstremističkim desničarskim, pa u dobroj meri i o fašističkim grupacijama. To je sad neko društvo koja ja sebi ne bih poželela na ulici.

Ali nezavisno, i da ulica ne pripada ili da se pretežno nekako ne identifikuje sa takvim grupacijama, ja imam utisak da neke energije, koja se, recimo, ispoljila u Americi, sada prilikom okupacije Volstrita i brojnim gradovima u Evropi, kod nas nema. I onda, ono što preostaje je relativno lako.To što preostaje, što je relativno lako, je: izađite lepo na izbore ili nemojte izaći, kako god hoćete, premda ja mislim da je pametnije izaći. Uzmite vaš glasački listić i napišite im poruku. Time ćete vi svoj glasački listić učiniti nevažećim i oduzećete im legitimitet. Nemam ja nikakvih iluzija da će se onaj ko dobije većinu glasova imalo na taj deficit legitimiteta osvrnuti. Vlada će se formirati, ali znate, moramo se ipak prisetiti toga da politički legitimitet nije prazna priča i da je on igrao nekakvu ulogu u našoj bližoj istoriji. Evo na primer, ta vlast Slobodana Miloševića.

Po tadašnjem ustavu, predsednika je birao parlament i to je bio slab predsednik. On je hteo da bude jak predsednik, ali ne samo to, on je hteo sebi da pribavi i politički legitimitet, bio je potpuno svestan da ga gubi ili da je on okrnjen i tada je promenio ustav. Čak je on, koji je bio autokrata, smatrao i našao je za potrebno da, makar na formalan način, povrati nešto političkog legitimiteta svojoj vlasti. Takođe, dogodilo se sada kada su bili izbori za centralnu vlast u Bosni i Hercegovini, da je jedan veliki procenat birača, dakle oko 20 posto, precrtalo biračke listiće i to neki bosanskohercegovački intelektualci smatraju jednim od razloga zbog kojih se više od godinu dana posle izbora nije formirala vlada na nivou čitave Bosne i Hercegovine. Dakle, moguće je da je to naivno stanovište, da je politički legitimitet time izgubio svoju stvarnu sadržinu, i da ma kako nama izgledali naši vlastodršci, oni ipak računaju sa političkim legitimitetom.

Sa druge strane, ja sam potpuno svesna da će oduzimanje legitimiteta najviše pogoditi one stranke koje predstavljaju bolji deo stranačkog spektra. Ja ne vidim neku preterano veliku razliku u politici između Demokratske stranke i na primer, Srpske napredne stranke. Nema tu razlike preterane. No međutim, iskustvo koje mi već imamo sa radikalima u vršenju vlasti i sa socijalistima u vršenju vlasti je toliko strašno, da se zapravo pitam, ne bi li to oduzimanje legitimiteta Demokratskoj stranci, LDP-u, veoma lako dovelo do toga da biračko telo, koje sledi nove, stare radikale i Soijalističku partiju Srbije, ne bi odnelo, dakle, jednu vrlo značajnu prevagu. Ja, naravno, na to pitanje ne mogu da odgovorim, ali nekako osećam da svim našim političarima treba nekako sasvim jasno pokazati da je politički legitimitet nešto na šta oni moraju da obraćaju pažnju ne samo onda kada izbori predstoje, nego za čitavo vreme mandata. Čini mi se da je to jedino što može da vrati političke stranke onome što one moraju da budu, a ne onome što one pokušavaju da budu u jednoj siromašnoj, poniženoj zemlji, sa gomilom građana koji žive ispod svake granice ljudskog dostojanstva. I meni se zato čini da je ovo moje razmišljanje legitimno. Da li će se ono pretvoriti u nekakvu akciju, da li ćemo mi malo više debatovati o rizičnosti ovakvog jednog poteza, ne znam, ali čula sam i Biljanu Srbljanović da govori o tome.

Svetlana Lukić: Nijedna stranka, ni vladajuća ni opoziciona, nije rekla na vreme prošle godine, hajde da vidimo šta nije u redu sa izbornim zakonom.

Vesna Rakić-Vodinelić: Naravno da nisu pomenuli izborni zakon, zato što ovakav izborni zakon odgovara svima, odnosno odgovara njihovim izbornim očekivanjima i kada kažemo da nema javne debate o tim važnim pitanjima, verovatno mislimo na to da je nema tamo gde bi trebalo da je bude, a pravo mesto za to bi bio parlament, Vlada bi takođe bila pravo mesto za to, a debate, međutim, o izbornim zakonima ima po stručnim časopisima, ima tu prezentiranih i razrađenih mnogo dobrih modela.E, to je sada problem sa našim društvom i sa percepcijom politike u Srbiji, jer ako neki političar nešto nije rekao, to se zapravo nije ni dogodilo, to nije relevantno, to nije važno, to je zasluga ili odgovornost medija, pa i građana koji to tako tolerišu. Nekako, meni se čini da se u Srbiji najviše gledaju turske serije i da se gledaju izjave političara. I to je glavna tema koja služi bilo za zabavu, bilo za zgražanje.

Na primer, vi imate jako mnogo vrlo ozbiljnih studija o kriminalu u Srbiji. O tome koliko je to jedan opasan fenomen, koji zapravo preti da uguši ovo društvo, ali niko se nije uhvatio te teme, dok nam ministar policije, Dačić, nije predstavio jedan dosije višestrukog povratnika u jednom slučaju, a onda jednu žrtvu krivičnog dela, konkretno ženu koja je nosila na sebi majicu sa oznakama LGBT pokreta. I umesto da je prikaže kao žrtvu jednog krivičnog dela, on je sve to prikazao maltene kao kontrast između Zoroa i nadžak babe. Taj pristup je nedopustiv, i sa etičkog i sa političkog stanovišta, jer je diskriminatorski. Niko nije obradio sa stanovišta odgovornosti tog ministra, niti je iko tom problemu višestrukog povratka koji je pokazao taj mladi čovek, koji je pucao i ubio tog milicionera, niko se time nije pozabavio dok se to nije desilo. I sada, naravno, svi govore o nekoj politici kažnjavanja, Dačić ogovara tužilaštvo i sud i obrnuto. Pa nije politika kažnjavanja to što kaže Dačić, nego je politika kažnjavanja zaključak koji se izvodi iz pažljivog praćenja statističkih podataka o, recimo, načinu kažnjavanja višestrukih povratnika. E sad, vi lepo uzmite, pa probajte da pratite to kažnjavanje. Nećete moći da ga pratite uopšte, zato što statistički podaci se u našoj državi o tome ne vode već gotovo 30 godina. I potpuno ih je briga da li ćete vi moći da utvrdite nekakav trend u kažnjavanju tih lica, da li treba menjati zakonodavstvo ili eventualno promeniti nekako stil rada sudova ili stil rada javnih tužilaštva. Na čemu vi zasnivate vaše procene? Pa zasnivate ih na tome što Dačić u jednom slučaju kaže da je neki izvršilac krivičnog dela već kriv, jer je višestruki povratnik, a u drugom slučaju ga prikazuje kao nekog jadnika koji je dobio batine od žene.

Svetlana Lukić: Evo, danas je osvanula vest da je Evropski sud u Strazburu izrekao pravo na pravično suđenje onom čuvenom Zarubici, koji je osuđen na 12 godina zbog trgovine nedozvoljenim hemijskim supstancama, kome je oduzimana imovina i tako dalje. Mi nemamo u javnosti svest o tome koliko država Srbija redovno gubi na Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.

Vesna Rakić-Vodinelić: Ja zaista ne znam koji je element člana 6. koji govori o pravu na pravično suđenje bio povređen. U ovom konkretnom slučaju, ima mnogo tih prava koja bi potencijalno mogla biti povređena, ali ono što se može reći jeste da su državni organi u Srbiji, a tu bih posebno poentirala i nekako pružila prst na ministarstvo pravde, oni su navikli da se nasilnički, ignorantski odnose prema vrlo važnim problemima ovog društva, kao što je recimo pravosuđe i ogromni problemi koji u njemu postoje, počev od najobičnijeg preopterećenja, pa do problematične stručnosti sudijskog kadra, pogotovu kada idemo u te najviše sudske instance, pošto su oni navikli da ne dožive nikakvu sankciju niti političku odgovornost u svakodnevnom radu koji je vrlo često bezobziran, neodgovoran, pa čak i nasilnički. Onda oni, verovatno misle da tako mogu da postupaju i da ne postoji nikakva sila iznad njih koja će ih sankcionisati.

Sad ja moram, normalno, da kažem da i države koje imaju respektabilne pravne poretke, evo ja bih tu uzela Veliku Britaniju, i one vrlo često bivaju osuđene od strane Evropskog suda za ljudska prava, ali naša država odgovara za nešto što je sirova početnička, a ne neka sofisticirana greška, za razliku eto od tih država sa boljom vladavinom prava i sa nešto temeljnijom pravnom i pravosudnom tradicijom, nego što je Srbija. Dakle, ako ćete vi promovisati bezobzirnost prema građanstvu, pa što je ne biste pokazivali i onda kada možete doći u situaciju da vas neki nadnacionalni, neki međunarodni sud zbog toga sankcioniše.

Svetlana Lukić: Tu ima još jedna stvar, da je svojevremeno u ovom reizboru sudija, visoku funkciju dobio čovek koji je upravo na tom Evropskom sudu izgubio proces, da li tako beše?

Vesna Rakić-Vodinelić: Ne samo jedan. U prvom sazivu Visokog saveta sudstva bilo je 6 sudija. Od tih 6 sudija, za dvoje sudija se to može dokazati, a ima indicija i za više, da je država Srbija, zbog postupanja u sudskom postupku jednog od tih sudija bila osuđena na naknadu štete zbog predugog, neopravdanog trajanja izvršnog postupka, a za drugog sudiju, da je država Srbija bila osuđena zbog nepoštovanja prezumpcije nevinosti. I sada smo dobili stalni saziv Visokog saveta sudstva i mogli smo svi da čujemo da je jedan od sudija članova tog stalnog saziva, za koga je bilo sporno da li uopšte može biti član, jer se radi o sudiji za prekršaje, koji je bio prvi put biran na funkciju na 3 godine, a ne na stalnu funkciju, kao što zakonodavstvo traži, dakle, da je taj sudija bio lišen slobode i uhapšen zbog nekog krivičnog dela koje je navodno izvršio kada je bio predsednik suda u Kosovskoj Mitrovici pre dobrog broja godina. Takve pojave, znate, ne mogu a da vas ne dovedu dotle da se zapitate da li se možda kalkuliše sa tim da u takva visoka tela, kao što je Visoki savet sudstva, ulaze sudije koje imaju nekakvu mrlju u karijeri, zbog kojih ćete moći da ih kontrolišete i da očekujete od njih ovakvo ili onakvo držanje.

Ova vlast je izvršila zamenu kompletnog sudijskog kadra. I onda to može da učini svaka druga vlast. To je nešto što je odrešilo ruke svakoj drugoj vlasti da sebi formira lojalan sudijski kadar. I to je nešto što je najdramatičnija činjenica u ovom reizboru sudija. Tako da ćemo mi zaista doživeti, i vi i ja, u neposrednoj budućnosti, kad god se promeni vlast, verovatno iste ovakve turbulencije koje smo već doživeli i pravosuđe će ih doživeti i ostaće veoma dugo jedan od najslabijih stubova od te tri grane vlasti, na kojima svaka država mora da počiva.

Oni odista grade razne vrste odstupnica za to kako će građani reagovati ukoliko se taj datum pregovora sa EU ne dobije. Prvo, ono što se mora reći jeste da je Evropska unija jedan složen mehanizam, koji naše vlasti nikad nisu približile građanima i zato imaju veoma široko polje da neprestano lažu o tome kako Evropska unija laže nas. Međutim, ako pročitate sve one uslove koje država mora da ispuni da bi bila članica Evropske unije, od kriterijuma u Kopenhagenu, pa do onih 35 poglavlja, videćete da tu nije ništa specifično, ništa upereno protiv Srba i srpskog naroda i srpske države, da je to prosto jedan bezličan dokument.

Onda, ako se kaže da država mora da neguje pristojne, dobrosusedske odnose sa drugim državama, time se hoće reći da se ne može između jedne i druge države postavljati balvan i da je to nekakav minimalan standard pristojnosti, koji se mora poštovati. Prema tome, nije istina da Evropska unija stalno postavlja ove zahteve. Ona sve vreme postavlja iste zahteve, samo što naša vlast misli da ako ispuni jedan zahtev, da će joj onda biti oprošten neki drugi zahtev. Tu se uvek radi o kumulaciji zahteva i naravno, to se može saopštiti na malo više diplomatski uvijen način, kako to recimo čini Vensan Dežer, što je razumljivo, jer on predstavlja Evropsku uniju, ili bez ikakvih rukavca, kao što je to učinila recimo gospođa Angela Merkel. Može se to učiniti na razne načine i sada, pošto se to čini na različite načine sa jedne strane, a ceo korpus uslova nije baš sasvim detaljno poznat građanima, onda naši političari imaju vrlo široku marginu i diskreciono polje, gde oni mogu da optužuju ove ili one i da na taj način prave bilo sebi političku odstupnicu, bilo nekakav osnov za statističko neraspoloženje građana prema Evropskoj uniji i da onda na primer i odustanu od toga puta.

Znate, kada bi to bilo samo članstvo jedne međunarodne organizacije, pa hajde, stvar bi se i mogla relativizovati. Ali nije to samo članstvo u jednoj međunarodnoj organizaciji. To je ispunjavanje minimalnih standarda da građani jedne države mogu da žive kao civilizovani ljudi, zaštićeni od države u onoj meri u kojoj je svaki civilizovan čovek navikao da bude zaštićen, ne kažem ćak ni da zaslužuje da bude, ali bar da je navikao da bude zaštićen. I pošto živimo u Evropi, na evropskom kontinentu, verujem da nema nikakvog razloga da mi, kao građani, ne zaslužimo isti stepen, minimalan stepen zaštite koju druge evropske zemlje, članice Evropske unije, garantuju svojim građanima. Hoćemo li sada mi, pod uticajem naših političara da smanjujemo očekivanja. Pa ako to budemo radili, onda smo stvarno budale.

Svetlana Lukić: Jedan problem postoji između nas i Evropske unije, to su balvani na Jarinju. A otprilike se stvara utisak kao da su ostali uslovi ispunjivi, sve je u redu, samo nam je ovo kočnica, a to naravno ne možemo da ispunimo, jer ne možemo da damo Kosovo tako lako.

Vesna Rakić-Vodinelić: Nije samo to kočnica. Naravno da nije samo to kočnica. To je prosto zamlaćivanje, jedno zamazivanje očiju javnosti, da ne kažem laganje, ali ako je to način na koji naši političari misle da će da dobiju izbore ili dobiju nešto više poena, ja se bojim da je on pogrešan. Ono što, međutim, nije pogrešan način, jeste to dripačko i palanačko ismevanje koje naši političari vole da vrše ne samo u međusobnom odnosu, nego i u odnosu prema nekim građanima koji se njima ne sviđaju, jer pripadaju ovoj ili onoj manjini, kao što je Dačić to već pokazao i ne samo on, nego gomila drugih političara i to je ono što, na žalost, može da im pomogne da dobiju izbore, jer u ovom društvu, u poslednjih 10 godina, ono što je jedan od temelja demokratije, a to je potreba da se zaštite manjine, nikad nije dobilo pravo građanstva i nikad kroz rad naših političkih tela nije bilo sprovedeno do kraja. Ako vi za primenu zakona morate da čekate da vam ministar policije ili zamenik predsednika vlade, predsednik republike kaže, e sad ovaj zakon treba da se primenjuje, niti ste vi onda građani, niti su državni organi odista država. To je prosto tako neka amorfna tvorevina i jednostavno, onda počinjemo da bivamo saodgovorni za rezultate našega sopstvenog života sa tom vlašću.

E pa ja stvarno ne želim da budem i na strani žrtve i na strani vinovnika, niti umem to da budem i zaista ne želim da budem saodgovorna prema meni bliskim ljudima, sa ovim organima u vlasti. Mislim da oni to prosto nisu zaslužili. Mislim da nisu zaslužili tu kooperativnost sa naše strane da mi kažemo, e pa dobro, hajde, mi nismo reagovali na te vaše bedastoće, pa prema tome, mi sad eto žalimo i zajedno sa vama ima da odgovaramo za sve. Ne. U jednom organizovanom društvu mora da se zna šta je čija izvorna odgovornost. E to se ovde na žalost, ne zna. Ja mislim da prosto smo mi nekako navikli da rezimiramo da živimo u toj uzajamnoj laži, da na to nešto ne reagujemo i da smatramo tako tu laž normalnom, što je jedna za mene krajnje cinična pozicija. Hajde da probamo nekako da se ponašamo kao da smo svesni da oni lažu i da im, na neki način, to stavimo do znanja. Čini mi se da čak i to, da se stvari nazovu pravim imenom, ne bi poiltičare sprečilo da i dalje govore neistinu, jer su govoreći neistinu i svesno govoreći neistinu, uzmite samo Dinkića i onih 1000 eura, oni su došli do toga da smatraju da su gospodari našeg života, naše smrti, naših misli, naših osećanja.

Svetlana Lukić: Ove nedelje je, u organizaciji Narodne biblioteke Srbije, i izdavačke kuće Fabrike knjiga našeg stalnog sagovornika Dejana Ilića, održana tribina Humanistika u tranziciji. Govorili su Viktor Ivančić, nekada urednik čuvenog splitskog Ferala, dok ga hrvatske vlasti nisu ugušile, potom Nenad Dimitrijević sa Centralnog evropskog univerziteta u Budimpešti, koji je, čućete, za razliku od naših autora na sajtu, nimalo oduševljen pokretom Okupiraj Volstrit i uopšte tom vrstom pobune koja se širi Evropom i Amerikom, i najzad, čućete i Vojina Dimitrijevića, koji je govorio o uzrocima i posledicama smaknuća Moamera Gadafija.

Viktor Ivančić: Ta izborna kampanja koja je upravo krenula, mislim da HDZ vraća u nekakav njihov fašistoidni trend kakav je bio devedesetih godina. Cela ta kampanja se zasniva na strašenju Jugoslavijom. Gospođa Kosor ide od grada do grada danas, 2011, sa zapravo jedinim svojim izbornim argumentom: više nikad nećemo biti Jugoslavija, iako već 20 godina Hrvatska to nije, tako da na neki način da bi pristao na takve poruke, naprosto moraš biti budala. A kroz isto vreme se zapravo događa fašizacija društva i sejanje antisrpskog raspoloženja iz čista mira, da se sad dobiju glasovi i tako. I u Hrvatskoj, naprosto nikako da se shvati da premijerka sada stimulira i taj antagonizam prema Srbima ili prema Jugoslovenima, ne samo zbog toga da se zajebu Hrvate, već su to procesi jedne stvarne fašizacije društva. Prije nekoliko dana su zastupniku opozicije, Željku Jovanoviću, ukinuli saborski imunitet zbog toga što je vladajuću stranku proglasio kriminalnom organizacijom, što je nečuveno. U 20 godina nikad saborskom zastupniku zbog izgovorene rječi nije skinut imunitet, a taj isti Sabor nije skidao imunitet Branimiru Glavašu zbog ratnih zločina. Sanader je sad glavni zlotvor, kriminalac, ali ljudi koji su ubijali to nisu. Neće niko izać za Sanadera danas na ulicu i vikat, heroj, a ne kriminalac. Ali hoće vikat za Mirka Norca, heroj. To je ta jedna fašizacija društva koja je već ušla kapilarno, u smislu jedne nepriznate fašističke prakse. U Hrvatskoj još ima gradova koji imaju ulice po Mili Budaku. Milo Budak je bio ministar Bogoštovlja u NDH. Postoje njegove ulice.

I prije nekoliko dana bila je inicijativa u Slavonskom Brodu, koji ima tu ulicu, pa su na gradskom vijeću pokrenuli ponovo raspravu da se makne ta ulica. Međutim je većina u gradskom vijeću odlučila da se ne treba maknuti ulica. I sutradan je netko, anoniman, na nekoliko mjesta u gradu, preko tabli gdje je pisalo ulica Mila Budaka, crvenu boju bacao. I sutradan je osvanula vjest, u Jutarnjem listu, vjest je imala deset redaka, ravno dvije rečenice, o tome kako je neko nepoznat uništio te ploče, a naslov te vjesti je bio „Vandali uništili table sa ulicom Mile Budaka“. Dakle, oni su već vandali, a ujedno, Jutarnji list je najliberalniji dnevni list u Hrvatskoj. Ali, dakle, postalo je normalno da to bude neki vandalski antifašizam. Imamo vandalski antifašizam i sistemski fašizam.

Kako se dogodilo da fašizam bude zakonit, a antifašizam vandalski, odnosno van zakona. I kako to simpatizeri fašizma u stvari funkcioniraju kao dio sistema, kao nekakva općinska većina koja izglasa štogod, a da za bilo kakvu antifašističku inicijativu moraš biti zapravo ilegalac koji krši zakon, odnosno vandal, kojega Jutarnji list na koncu konca naziva vandalima.

Jugoslavija de facto postoji tek kao bivša Jugoslavija, zato što je svakom od ovih nacionalističkih režima ona nužno potrebna, kao nekakvo odlagalište zla. Utoliko i ova kampanja HDZ-a se zapravo bazira na Jugoslaviji. Nedavno sam, recimo, na Peščanikovom sajtu, u jednom izvrsnom tekstu pročitao podatak koji prije nisam znao, kako se broj Jugoslovena kroz popis stanovništva kretao, pa je recimo na popisu stanovništva 1981. godine u Hrvatskoj bilo 405 tisuća, tako nešto, deklariranih Jugoslovena. Tu su inače mnoge predrasude postojale. Naime, u Hrvatskoj je, u odnosu na broj stanovništva, bilo puno više Jugoslovena nego, recimo, u Srbiji. Hrvatska je bila bastion jugoslovenstva, uz Bosnu i Hercegovinu i pritom još ne vrijede one predrasude, tipa da je najviše deklariranih Jugoslovena u Hrvatskoj bilo u krajevima gdje je bilo najviše Srba. Najviše Jugoslovena u Hrvatskoj je bilo u Istri i Slavoniji i u gradovima, u prosjeku. Ali na popisu stanovništva 2001. godine je bilo, dakle sa tih 405 tisuća, 176 registriranih Jugoslovena. Na popisu 2011, sad koji je bio, rezultati još nisu objavljeni, taj broj je sigurno dvocifren. To govori da je danas kazat, recimo da si Jugoslaven u Hrvatskoj, apsolutno najveći ideološki prekršaj koji možeš napravit prema postojećem režimu. U stvari i gomila njih svoju intimu zapravo čuvaju od golog straha i deklariraju se etnički ili bilo kako ili nikako, ali Jugoslaven je prokazana kategorija.

I sad, razmišljajući o jugoslovenstvu kao jednoj gnostičkoj kategoriji, koja je ovako malo čudna, jer ja se nikad nisam osjećao Jugoslovenom u vrijeme dok je Jugoslavija postojala, ali javno deklarirano jugoslovenstvo danas u Hrvatskoj sadrži toliki potencijal hereze, da čovjek koji se želi zaista radikalno suprostavit postojećem sistemu vrijednosti, a da to ne bude kozmetički, gotovo da mora usvojiti jugoslovenstvo kao dio svog identiteta. I tu nema ničeg ni državotvornog, ni sentimentalnog niti bilo čega. Jugoslovenstvo danas ima dakle, smisla samo kao dostizanje one razine pobune sa koje više nema uzmaka. Dakle, time se ono paradoksalno vraća nekim svojim starim, stvarnim korjenima.

Nenad Dimitrijević: Šta je kriza? Kriza je kad vidimo ratove, pobune, proteste. Vidimo ubijanje, povređivanje i ponižavanje nevinih ljudi. Vidimo zločince obučene u razna ruha kako osporavaju ljudsku ravnopravnost, dostojanstvo, ili čak i pravo života na zemlji onima koji su od njih nacionalno, rasno, kulturno, ili socijalno različiti. Na televiziji gledamo pornografiju zla. Na onoj strani koju smo donedavno smatrali sunčanom stranom ulice, u takozvanom demokratskom zapadnom svetu, vidimo socijalne nepravde, korupciju; vidimo državu koja je ili nemoćna da odgovori novim izazovima, ili je toliko srasla sa mračnom stranom kapitala da je postala nešto sasvim drugo od onoga što piše u njenom ustavu.

To zovemo krizom: patnja i nepravda; gubitak socijalne, ekonomske, pravne i fizičke sigurnosti; cinični relativizam spram ljudskih prava; nemoć ili korumpiranost institucija. Prisetimo se Kornelijusa Kastorijadisa, koji je davno napisao da je zadatak kritičke teorije da traga za pitanjima na odgovore koje već znamo. Pa ako je destruktivna pojavnost krize naša polazna tačka, kao odgovor koji već znamo, tada ćemo se možda pitati o njenoj suštini, uzrocima, te akterima – kako onima koji su odgovorni, tako i onima koje vidimo kao nosioce promena.

Verovatno ćemo u nekoj tački našeg razmišljanja primetiti kako nam je sve teže da razdvojimo analitička od normativnih pitanja. U analitičkoj perspektivi, mi pitamo šta imamo kad imamo krizu. Normativno, pitamo prvo šta je to loše u krizi, te šta je ispravan, ili opravdan put njenog prevazilaženja; konačno, pitamo u ime čega, u ime koje to alternative trebamo i hoćemo da delamo. Ako se opredelimo za intelektualno nepouzdaniju strategiju, i pođemo od normativnih pitanja, imamo dve opcije. Prvo, da se fokusiramo na opravdanje same akcije. Na primer ovako: tip krize zahteva revolucionarnu solidarnost i kolektivnu akciju usmerenu na promenu. Druga opcija pita se o cilju promene. Na primer ovako: mi verujemo da su individualna sloboda i moralna jednakost svih ljudi univerzalne vrednosti, i da je to perspektiva iz koje ne samo što treba čitati krizu, nego i ceniti opravdanost svake pojedine akcije usmerene na njeno prevazilaženje.

Razlika između dva pristupa nije trivijalna. Većina današnjih razmišljanja o krizi fokusirana je na prvu opciju: na legitimitet i načine ujedinjavanja u grupu, na izgradnju revolucionarne solidarnosti, na oblike revolucionarne akcije. O alternativnim vrednostima, o utemeljenju jednog drugačijeg sveta, ima se mnogo manje toga za reći. Lenjinovo zlokobno ‘Šta da se radi’, to prizivanje revolucionarne akcije kao bîti politike koje je toliko oduševilo Hanu Arent, opet dobija na privlačnoj snazi. Onaj ko je nesrećan, porobljen, ponižen, ili ko se tako oseća, taj bi da dela – ne samo zbog nade da će delanje doneti promenu, nego i zbog delanja samog. Ozbiljni revolucionari nikad nisu bili utilitaristi. Onaj ko se bori za komunističku alternativu, taj već živi komunističku alternativu.

Sa Lenjinom, ili za Lenjinom, dakle, mnogi danas pitaju Šta da se radi? Mnogi veruju kako je nastupilo ono stanje koje Karl Šmit naziva vanrednim stanjem. Lenjinistički advokati Šmitovog učenja, koji dominiraju levim intelektualnim diskursom, pogrešno čitaju današnju pobunu protiv nepravde, finansijske i političke korupcije. Interpretacijska greška je jednostavna i dalekosežna: protesti se ne tumače prvenstveno kao pitanje ljudske slobode i jednakosti. Ljudska sloboda kao sloboda moralno autonomnog bića, zajednica kao institucionalizovan odnos ljudi zasnovan na priznanju, odbrani i promociji moralne jednakosti, u ovoj se kritici prokazuju kao liberalne tlapnje. Ustajući protiv ustavne demokratije koju manje-više nepropitano izjednačavaju sa aveti neolobiralnog kapitalizma, žure obožavaoci uličnih gibanja da izgovore svoje govore prosvednicima u njujorškom parku. Oni pri tom pokušavaju da od protestanata načine nešto što ovi nisu – da ih svedu na ideološki homogeniziranu masu, ujedinjenu u organizam šmitijanskom, akcijski osposobljenom, egzistencijalnom razlikom između prijatelja i neprijatelja.

Evo dve političke izjave koje ste mogli čuti od ovih revolucionarnih mislilaca: “Đubrište je metafora sveta”; “ja vas volim”. I neka nas ne zavara njihova rapsodičnost, ozbiljne su to izjave. Prva nam nudi analitički uvid u predmet kritike: datost je nelegitimna zato što je svet loše mesto; đubretu je mesto na đubrištu; postojeći sistem koji nam priča o slobodi i jednakosti tek je institucionalna maska koja štiti nepravdu; masku treba strgnuti revolucionarnom akcijom. Druga izjava nudi neophodnu artikulaciju revolucionane grupne solidarnosti. Ovde se pretpostavlja ne samo da je grupa već homogenizovana, nego i da tako homogenizovana grupa ovaploćuje jedan dubok paradoks: ona je bezsubjektni subjekt istorije. Zato grupa potrebuje vođstvo da joj kaže što je njena volja. Drugim rečima, na scenu mora da stupi onaj Šmitov komesarski diktator, odnosno ona Lenjinova partija avangarda, ili za početak barem profesionalni filozofski tribun uličnog gibanja. Istorija 20. veka nas uči da ovi nosioci transcedentalnog znanja s pravom zahtevaju autentičnu lojalnost, to jest ljubav revolucionarnog subjekta u čije ime nastupaju.

“Staat – Bewegung – Volk” (“Država – pokret – narod”), ta zgodna Šmitova trijada, nudi levičarski radikalno utemeljenje legitimiteta revolucionarne akcije. Kao i sve bitne Šmitove koncepte, i ove treba čitati unatrag, pa ćemo shvatiti da nas ova sintagma informiše kako o subjektu promene (narod), tako i o načinu promene (pokret). Konačno, ona nam kaže nešto zanimljivo i o cilju.

Cilj je čini se država, intenciji aktera protesta unatoč. Bez države ne ide, uverena je ova kritička teorija, i zato je za njene nosioce pravo pitanje kakvom država treba biti e da bi ostala verna pokretu. Setimo se liberalizma, koji je nastao na temeljnom strahu od države, odnosno na nastojanju da prosvećenu slobodu odbrani od onih koji raspolažu monopolom nasilja. Kritika veli da liberalizam kao moralno-politički projekt pada jer mu je intencija u osnovi alhemijska: on hoće državu koja bi bila sposobna da štiti slobodu i jednakost, dok istovremeno označava tu istu državu kao principijelnu pretnju toj istoj slobodi i jednakosti. U nastojanju da prevaziđu ovaj logički konflikt, liberali vole da se zavaravaju beskrajnim ponavljanjem mantre o neutralnosti (ustavno-pravno ograničene) države. Ipak, ova se argumentacija, veli revolucionarna kritika, tek beznadežno vrti u krug: moderna država nije i ne može biti svetonazorski neutralna, naprosto zato što je ona u svojoj socijalnoj suštini instrument kapitala; iz istog razloga ne može ona biti ni efikasno ograničena. Namesto ove loše liberalne metafizike, veli kritika, treba nam država koja će biti autentično naša.

I tu je čvor: autentičnost, “našost” države, mora se odrediti supstancijalno. Naša država može biti naša samo kao diktatura onih koji po osnovi svoje egzistencijalne situacije imaju pravo na jednakost. A to nisu svi ljudi. Oni koji se ne uklapaju u proklamovane grupno-specifične kriterijume, uče nas Šmit i Lenjin, nisu “mi”. Oni jednostavno nisu “naši”, pa ih valja diktatorijalno isključiti. Ova se diktatura, eksplicitni su Šmit i Lenjin, ima videti kao najviši oblik demokratije, pošto je reč o ovaploćenju istinske jednakosti, kao (ovo nije tek poigravanje rečima, nego upućivanje na filozofski i politički bitno) jednakosti onih koji jednakost zaslužuju. Supstancu ove egalitarne demokratije daje proletarijat predvođen partijom (sve iako iz istorijskog iskustva znamo kako to izgleda), ili nacija predvođena vođom (sve iako i o tome ponešto znamo). Ukratko, demokratija se ovde predstavlja kao borbeni koncept koji ujedinjuje grupu protiv neprijatelja, zvali se oni parazitske klase ili ne-Srbi.

Priznajem da mi se ovo ne sviđa. Radikalna levica, plemenitim namerama nasuprot, susreće radikalnu desnicu. Radikalizam, samo-legitimiran sopstvenim tumačenjem konačne istine i nepobitne vrline, ostaje principijelno nemoćan pred pretnjom koju sam kreira: da završi u radikalnom nasilju. Verujem da država ostaje prinudni aparat i da zato liberalna intucija nepoverenja i distance i spram ovog aparata i dalje važi. Pristojna je ona država koja prinudu koristi samo iz moralno branjivih razloga. U drugom koraku, rukovodeći se istim moralno branjivim razlozima, ta će država obnašati i mnoge korisne funkcije, nastupajući kao servis koji sve građane tretira sa jednakom brigom i jednakim poštovanjem. Treba nam redefinicija uloge ovog instrumenta, više i kvalitetnije njegove kontrole, te – ne najmanje važno – treba nam jasna svest o tome šta ovaj instrument čini legitimnim. Verujem da ova legitimacija ne treba ići iz principa demokratije shvaćenog kao princip samovladavine ili kao princip vladavine većine. Legitimiranje Levijatana mora se izvoditi prvenstveno iz dva principa, koje evo do besvesti ponavljam: ljudske slobode i moralne jednakosti. Hvala.

Vojin Dimitrijević: Ceo Gadafijev kraj očigledno iziskuje neki dublji zahvat, niz stvari. Ja samo hoću da pomenem neke. Prvo je pitanje da li je suđenje velikim zločincima, da li to nije suviše mlak odgovor, tako da mnogi smatraju, počev od Čerčila, pa i od onih Rumuna koji su streljali Čaušeskog, da je bolje to izvršiti na taj način, okončati sa tim, jer se reskira da će kroz suđenje vremenom da se stvar toliko razvodnji, razmekša, da od toga neće biti ništa. Čerčil je smatrao da ove kojima se sudilo u Nirnbergu treba jednostavno pobiti, Staljin, naravno, on je uopšte voleo da ubija ljude i bez obzira na razloge, a onda su prevagnuli Amerikanci, koji su se onda jako brinuli da to suđenje slučajno ne ispadne tako da podrži neke snage u Nemačkoj. To se u Nemačkoj nije desilo iz nekih drugih razloga, ali mi smo u novije vreme svedoci da se mnoga suđenja, pa i ova kod nas, pred Haškim tribunalom, pretvaraju zapravo u neku vrstu apologije onima kojima se sudi. Prema tome, izbor je bio, u očima nekih libijskih političara i libijskih vođa ove gerile, da li po svaku cenu ići na suđenje ili dozvoliti masi da likvidira diktatora. Naravno, protivnici suđenja su očigledno bili oni koji bi na suđenju svašta saznali. Odnosno javnost bi svašta saznala o svim mogućim kompromisima koji su pravljeni sa Gadafijem zbog nafte. Koliko puta ga je Berluskoni posetio, koliko puta ga Bler posetio. I kroz te posete i tu stranu međunarodne politike, koju naravno sve manje znamo, tu ciničnu stranu interesa, na neki način je on bio već apsolviran za neosporne zločine, koje je on inspirisao i koji sada, u senci ovog brutalnog ubistva, počinju da se zaboravljaju.

Između ostalog, njemu je na kraju oprošteno za rušenje onoga aviona u Lokerbiju, pa naravno trebalo je da bude srušen jer su u njemu kao leteli Amerikanci u američkoj kompaniji, ali je, zaboravlja se, taj avion pao na selo Lokorbi i pobio veliki broj ljudi koji nikakve veze nisu imali sa time. Da ne govorimo o velikoj brutalnosti početka njegove vlasti u Libiji. U svakom slučaju najveći problem sada je, zbog koga to uopšte ne može da se vidi, užasna brutalnost tog ubistva. Naravno, brutalnost ubistva nekoga ko je do juče, to hoću da naglasim, do juče bio idol masa. Verovatno među onima koji sad gaze Gadafijev leš i koji su išli da ga stignu i da ga ubiju, ima vrlo mnogo onih koji su mu klicali oduševljeni još koliko pre dve godine. To je dokumentovano u slučaju Honekera. Oni isti koji su tri dana ranije Honekeru pljeskali, kad je držao zbor u Berlinu, su tražili, pošto je režim bio svrgnut, da on bude streljan i likvidiran.

I poslednja stvar koja u vezi sa tim pada na pamet jeste jedan problem druge vrste. Šta se dešava kada se diktatorska kapa skine. Šta ispod te kape počne da raste. Ne zaboravimo, najsuroviji diktatori arapski, Sadam Husein na primer, bili su ljudi koji su počeli sa levice, koji su počeli sa sekularnih stanovišta. Koji su držali na uzdi sve ono što sleduje kao pežorativno u islamizmu. Gadafi je bio nešto nalik na to. On nije uveo klerikalni režim. On je zamišljao neke svoje džamahirije. U kojoj meri će sada u Libiji da se digne ono što je na neki način Gadafi potiskivao. U kojoj meri će u Egiptu, kao što vidimo, da se digne to što je Mubarak, na neki način potiskivao. Da li je time postignuto rešenje i da li je ovako surov kraj, pri čemu mediji igraju izvesnu ulogu, da li je ovo nešto što će imati za posledicu neku vrstu sentimentalnosti prema diktatorima, taj revanšizam u Libiji i drugim mestima. Mada, o Libiji je teško govoriti jer je to država u kojoj ima manje stanovnika nego u Srbiji, koja je uz to ogromno bogata, pa se pojavljuje i ono pitanje, da li sad ta bogata država treba da plati strancima koji su je oslobodili, da li je ona pozvala strance da je oslobode i tako dalje.

Svetlana Lukić: Prošle nedelje, Peščanik je gostovao u Hrvatskoj. Bili smo gosti u Osijeku, a tamo je naš domaćin bio profesor Jaroslav Pecnik, koji je nekada bio šef Helsinškog odbora, a sada je profesor na Evanđeosko-teološkom fakultetu u Osijeku. Na tribini su govorili, između ostalih, doktor Gojko Mišković, publicista i mirovni aktivista iz Sombora i naši stalni sagovornici Dimitrije Boarov i gospođa Vesna Pešić. Čućete samo kratku reportažu, odnosno pitanje jednog gosta na tribini u Osijeku i odgovor koji smo pokušali da mu damo, Dimitrije Boarov, Gojko Mišković i ja.

Pitanje iz publike: Svakodnevno su borbeni zrakoplovi bacali i one krmače i ove manje bombe po Osijeku, ubijali civile. To je jedno. Da li paravojne formacije mogu posjedovat borbene zrakoplove, jedno pitanje. Drugo pitanje, vjerojatno ste čuli, kada je naš blagopokojni kardinal Kuharić rekao, kaže, ako ti Srbin ubije oca, ti njegovog čuvaj. Ako ti Srbin zapali kuću, ti njegovu čuvaj. Ne znam da li ste to čuli. I treće pitanje, vjerojatno za gospodina iz Vojvodine. Katastarske općine u Vojvodini Hrvatske imaju 9.680 hektara, a u Krupačkom ritu negdje oko 3.680 hektara kao vlasništvo srpskih katastarskih općina. Da li se to zna kod vas? Da li se raspravlja u parlamentu o tome. Naša vlast ništa ne poduzima, evo, 20 godina od početka rata, eto toliko, hvala.

Dimitrije Boarov: Sada je donet Zakon o restituciji, ali tu je na skriven način, što teško može da se, kako da kažem, osuđuje, ugrađen princip reciprociteta. Znači, ako u Hrvatskoj nije restitucija izvedena dosledno, to će sigurno biti izgovor za Srbiju da ne izvede restituciju prema onim rezidentima, koji eventualno polažu neka prava.

Gojko Mišković: Kada je reč o ovom razgraničenju na Dunavu, to je tema kojom sam se ja i grupa mojih prijatelja, pravnika, bavili više godina i došli smo do skandaloznog zaključka. Na primer, državni organi Srbije nemaju kompletnu sliku ni kompletnu dokumentaciju, a još manje znaju kako to sve izgleda na terenu. A pritom neće ni da saznaju. Da stvar bude još tužnija, vrhunac je kad je reč o Srbiji, na primer, da je za to razgraničenje i razgovore koji nikad nisu ni počeli, bio zadužen nezadovoljni general Ponoš, koga je predsednik morao nečim da umiri, pa mu je dao zvečku te vrste. Ono što ovde nije do kraja razjašnjeno široj javnosti, da zapravo to nije samo državno pitanje, nego da mnogo od tog pominjanog zemljišta, kojeg ima otprilike 10 hiljada hektara u katastarskim knjigama današnjih hrvatskih opština, zapravo je privatno vlasništvo koje nije sporno. Ono što je obradivo zemljište, to po principu nepovredivosti vlasništva, znam da obrađuju ti katastarski vlasnici. Celu stvar i sreću, reklo bi se, ovim državotvorcima kvari činjenica da je Dunav menjao svoj tok koji čini da se granica u stvari pomera. U razgovoru sa vrhunskim znalcem fizičke geografije, jednom doktorkom iz Zagreba, ona je napustila rad u toj komisiji, jer je videla da ni u hrvatskom ministarstvu inostranih poslova nema volje da se stvari sagledaju kako valja, shvatiosam da verovatno će to biti nešto slično onom rešenju Piranski zaliv ili pak Sutla, pa će sredina Dunava biti granica, a šta je sa jedne i druge strane, skoro da neće ni biti važno, jer Srbija ne može da ratuje, a Hrvatska će biti u Evropskoj uniji. Prema tome, ljudi će moći da cirkulišu i da obrađuju to zemljište ako je njihovo.

Svetlana Lukić: Razume se da su avioni, avijacija, artiljerija pripadali vojsci, o tome sam upravo i govorila maločas. Kada ste pomenuli kardinala Kuharića, i patrijarh srpski, gospodin Pavle je upućivao mnoge apele za mir, za ljubav među narodima. Problem je u tome što mnoge vladike, to jest mnogi sveštenici na nižem nivou su dobijali druga uputstva ili su se drugačije ponašali. To je divno čuti, međutim, da je kardinal Kuharić, da je patrijarh Pavle i da su muslimanski sveštenici bili baš toliko za mir i da su baš bili toliko poštovani među svojim građanima, među svojim narodom, pa ne bi rat trajao tako dugo, bio tako krvav i tako brutalan da je ta poruka bila tako eksplicitna i tako jedinstvena. Ja sam mnoge poruke, recimo patrijarha srpskog, gospodina Pavla, čitala, nemate tu šta da kažete. Ali je problem kako to da su njihove vladike, njihovi sveštenici, govorili nešto drugo i ponašali se drugačije.

Pošto su crkve striktno hijerarhijski ustrojene, ja ne verujem da ljudi koji su na čelu crkve nisu znali da se dobar deo njihovog sveštenstva na terenu ponaša sasvim drugačije, blagosilja zločince, prašta zločincima, a da ne kažem, mnogi od njih su i podržavali ratne zločine, što se uostalom pokazalo, kako su ih branili posle rata, kada je neko od ratnih zločinaca bivao optužen. To vi znate u Hrvatskoj, a toga ima jako mnogo u Srbiji, jednostavno, ratni zločinci koji su osuđeni u Hagu su odlazili u patrijaršiju, pre nego što su odlazili u Hag. Bili su primani, sveštenstvo i vladike su ih posećivali u Hagu. Nemam ja šta dalje da mislim o tome. Taj princip ja primenjujem i na katoličku crkvu, Za mene je to, kako da kažem, sve ista stvar, pri čemu, time ne govorimo o izjednačavanju zločina, žrtava i tako dalje, ja govorim o tom principu.

Bio je ovo još jedan Peščanik. Čujemo se idućeg petka.

Radio emisija Peščanik, 28.10.2011.

Peščanik.net, 01.11.2011.

BELI GLAS