Foto: Neda Radulović-Viswanatha
Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Thomas Kemmerich bio je premijer njemačke savezne pokrajine Thüringen samo jedan dan. A što je učinio taj član Liberalno-demokratske stranke da je sam odstupio i raspisao nove izbore? Je su li mediji otkrili da mu je većina suradnika korumpirana, kao što se već tjednima događa hrvatskom premijeru s bulumentom lopovskih ministara i članova stranke, ali on ne odstupa, nego se oštri za novu izbornu pobjedu HDZ-a? Ne, ništa takvoga nije u pitanju, jer bi u Njemačkoj i mnogo manje korumpirana stranka od ove nesretne, pohlepne hrvatske ekipe, snosila ozbiljne konzekvence, nego su stvari, s hrvatske točke gledišta, skroz banalne. Netom izabrani premijer Thüringena naime dao je ostavku „samo“ zato jer mu je za osvajanje vlasti presudna bila pomoć Alternative za Njemačku, radikalno desne stranke, sklone nacizmu i reviziji povijesti. A nije taj AfD ni blizu našim proustaškim radikalima, niti bi se usudili pozdravljati s nacističkim „Sieg heil!“, ali su sasvim dovoljno fašistički orijentirani da je preko noći njihov ulazak u jednu pokrajinsku vladu ocijenjen kao opasan i nedopustiv za demokratski poredak.

I reagirali su svi. Tisuće građana izašlo je na ulice nekoliko velikih njemačkih gradova, mediji su naoštrili zube, političari su se još pravili blesavi jer, eto, važnije je formirati vladu, nego… A onda je kancelarka Merkel poručila da je to „bio loš dan za demokraciju“ i da „ono što se dogodilo mora biti poništeno“. I tako je i bilo. Jer Alternativa za Njemačku u parlamente saveznih pokrajina ulazi voljom glasača, ali to je ujedno i krajnja točka demokratske tolerancije. Dalje od toga ne može i s AfD-om se na razini izvršne vlasti ne surađuje. Zato je slučaj u Thüringenu izazvao građanski i politički otpor i zato je tek izabrani pokrajinski premijer raspustio parlament, pokunjeno kazavši kako „suradnje s Alternativom za Njemačku nije bilo, i neće je biti“. I nisu se tu potezali kontraargumenti kako je AfD parlamentarna stranka, te da valja poštivati volju građana, jer živo je tamo sjećanje kako je i Hitler došao na vlast demokratskim izborima, da bi potom brzo ukinuo demokraciju. Utoliko su i friški događaji u Thüringenu doista puka obrana demokracije.

A Hrvatska u kojoj je davno spjevana pjesma Danke Deutschland, kao zahvala njemačkom priznanju neovisne demokratske Hrvatske? Ta Hrvatska danas iz perspektive ideološke močvare s ironijom gleda na njemačke napore u suzbijanju revizionizma i utjecaja jedne profašističke partije s kojom surađivati ne žele ni tamošnje desne demokratske stranke. I zato će se radije ići na nove izbore nego vladati uz pomoć desnih ekstremista. Takva obrana demokracije, međutim, u Hrvatskoj je nešto dozlaboga smiješno i posve nerazumljivo, nešto što ovdje naprosto nije moguće. Jer tko ovdje može uopće zamisliti da fini, proevropski premijer i njegova partija radije odstupe s vlasti nego da na državnoj, gradskoj ili seoskoj razini ulaze u koaliciju s najgorim proustaškim gadovima, ksenofobnim desničarima, čak i sa strankom osuđenog ratnog zločinca? Pitanja su to skaredna i na njih bi činovnici vladajuće desnice vjerojatno iskreno padali u nesvijest, ne razumijući što ih se uopće pita.

Jer ovdje obranu demokracije predstavlja uspostavljena društvena dogma da su ustaše i kolaboracionisti nacizma bili domoljubni heroji, a partizani i antifašisti zločinci, ovdje se napadom na demokraciju i slobodu govora proglašava svaki pokušaj zabrane ili barem sankcioniranja ustaških divljanja, slavljenja ratnih zločinaca, pa kako onda ne bi prihvatljivo bilo i koaliranje s fašističkim strankama? Ovdje, shodno nedostatku osnovne političke kulture, ministar zdravstva biva smijenjen zbog neke neprijavljene imovine, a ne zbog grijeha posjećivanja groba vođe ustaške države Hrvatske u Španjolskoj. Ovdje, za razliku od svih pristojnih država, ni predsjednica ni premijer nisu došli na otvorenje Evropske prijestolnice kulture u Rijeci, a šef vlade je svojim nedolaskom odaslao poruku da se i on, eto, ježi tek jedne zastave iz umjetničkog postava niza simbola država u kojima je Rijeka kroz povijest živjela. Ne one fašističke Italije ili Trećeg Reicha, nego zastave Jugoslavije. Premijer države, koja usput rečeno predsjeda Vijećem Evrope, odbio je tako biti na evropskoj fešti kulture, sve u pokušaju predizbornog pridobivanja desničarskih baraba koji su se ostrvili na instalaciju crvene zvijezde na riječkom neboderu, na jugoslavensku zastavu, na Rijeku kao grad koji se snažno opire beznadnoj društvenoj klimi ustaške retardacije.

A upravo je Rijeka, kao EPK, svojom avangardnom „Operom Industriale“, pankerskom bukom čekića, brusilica varioca i radnika pokazala da bi se moglo i drukčije. Moglo bi se konačno naučiti nešto i iz zbornog pjevanja tisuća Riječana partizanske pjesme Bella Ciao, uz čije su stihove za slobodu i antifašizam ginuli najbolji. Ali ne, hrvatski bi premijer, zdrman frakcijskim sukobima, šizofreno htio biti i desni centrista, poput njemačkog CDU-a, ali i suradnik domaće verzije AfD-a. Zato će se držati dalje od Bella Ciao, ali ne i od ustaškog pozdrava „Za dom spremni“.

Mladina, 14.02.2020.

Peščanik.net, 17.02.2020.