Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Mi obitelj smo bili za vikend kod mog dida na Šolti. Mama je za stolom u dvoru gulila kumpire za stavit ih peć u škrovadu sa telećim bržolama. Dida je sidijo u lingeštulu i čitao je novine. Tata je za stolom drinkao malu travaricu i rješavao je križaljku. Ja sam na zidiću vadijo slinčoke iz nosa i pravijo sam kuglice da ih požnjopam. Onda je dida iza raširenih novina mom tati rekao: „A molinte, zete, slušaj ovu vjest…“ Tata je dignijo glavu sa križaljke.

Onda je moj dida čitao iz novina: „Gradsko poglavarstvo Splita, na čijem čelu je Ivo Baldasar, član socijaldemokratske partije, položilo je jučer, desetoga travnja, vijenac na spomenik poginulim pripadnicima jedinice HOS-a, nazvane po ustaškome ratnom zločincu Rafaelu Bobanu. Gradonačelnik Baldasar izjavio je da, iako pripada stranci lijevoga centra, ne vidi ništa problematično u činjenici da je vijenac položen baš desetoga travnja, na godišnjicu osnivanja fašističke NDH. Također mu nije sporno ni to što su okupljeni pred spomenikom, predvođeni jednim svećenikom, uzvikivali ustaški pozdrav Za dom spremni. Pozivam svih da se okrenemo budućnosti, izjavio je gradonačelnik, sve ideološke podjele među Hrvatima za mene su stvar prošlosti, a ovim činom odajemo zasluženu počast poginulim hrvatskim braniteljima.“

Tata je raširijo oči prema didu i rekao je: „Zajebavaš me? Ne mogu virovat da je esdepeovac iša položit vjenac na ustaški spomenik na deseti travnja!? To pari ka neka karikatura!“ Dida je rekao: „A ne zajebajen te, zete! Evo piše u novinama!“ Mama je dignila glavu sa kumpira i rekla je: „Pa to je strašno!“ Tata je rekao: „Ne da je strašno, nego je mrkli mrak!“ Mama je rekla: „Čoviče, ovo onda već i službeno postaje fašistička država!“ Tata je rekao: „I to zaslugom ljevičara, moliću lipo!“ Mama je rekla: „Ljudi moji, došlo je gore vrime nego ikad! Ne sićan se ni da se pod onim krivoustim ljigavcem smija službeno obilježavat dan osnutka Endehazije!“ Tata je rekao: „Ma kakvi! Da je to kome devedesetih palo napamet, Franjo bi ga lično i personalno posla u sto pizdi materinih!“ Mama je rekla: „Igzaktli! Hadezeovci su mogli slavit deseti travnja doma, šta su mnogi i činili, al javno su morali glumit antifašiste!“ Tata je rekao: „Pa jel taj Baldasar puknut u glavu, bogte jeba? Jel on na nekim teškim drogama?“ Mama je didu pitala: „Šta još pišu u novinama?“

Onda je dida dalje čitao iz novina: „Jedini častan postupak nakon ovakve drske provokacije bio bi da gradonačelnik Ivo Baldasar podnese neopozivu ostavku. Nevjerojatno je da netko tko se predstavlja socijaldemokratom predvodi ovu tragičnu civilizacijsku regresiju, te bez imalo stida nanosi ljagu čitavome gradu. Jer Split će nakon ovoga biti obilježen kao mračna zabit na karti Europe, neofašistička prčvarnica koju treba izbjegavati i gdje se otvoreno pljuje po standardima koje je uljuđeni svijet odavno usvojio. Zgroženo možemo ustvrditi i to da je Baldasarovim nečuvenim činom zabijen zadnji čavao u lijes takozvane hrvatske ljevice. Neshvatljivo da nitko iz vrha SDP-a na sramotni postupak nije reagirao, premda je dan nakon polaganja vijenca u slavu NDH u gradu boravio premijer Zoran Milanović, te zajedno sa splitskim gradonačelnikom obišao gradilište u trajektnoj luci. Hoće li možda sljedeći potez iz esdepeovske političke kuhinje biti da deseti travnja, dan osnutka zloglasne kvislinške NDH, proglase državnim praznikom?“

Tata je rekao: „Ma vidi ti Slobodne Dalmacije šta se raspištoljila, jebate patak!“ Mama je rekla: „Svaka in čast! Ja potpisujen sve šta su napisali!“ Tata je rekao: „I ja isto! Tog Baldasara triba pod hitno poslat u trokurac! Bolesnik nan je od grada napravija minhensku pivnicu iz triestreće!“ Mama je rekla: „Il zagrebačku birtiju iz četresprve, ista stvar!“ Tata je rekao: „Srića tih novinara, jebate! Inače bi nan u Splitu već logore počeli otvarat! Ko šta prdne protiv ustaša, zdekuju ga u Buhenvald na Kopilici!“ Mama je rekla: „Tačno tako! Nezavisni mediji su zadnja nada u borbi protiv fašističkog nasilja!“ Tata je didi rekao: „Aj, fosilac, čitaj šta dalje pišu…“

Onda je moj dida dalje čitao iz Slobodne Dalmacije: „U ime humanističkoga dijela splitske javnosti, sa ovih stranica gradonačelniku Baldasaru možemo uputiti samo jednu poruku: Srami se, gubo jedna fašistička! Kako te nije stid cijelome gradu navlačiti ustašku uniformu! Još prije godinu dana je jedan naš kolega na sajtu Peščanik napisao da si debil, pa smo mislili da pretjeruje. Ali nije pretjerivao! Ti si, Baldasaru, debil na kvadrat! Samo što u tom debilizmu ima opakog sistema!“ Tata je fljasnijo sa rukom po stolu i dreknijo je: „Bravo! Tako triba! To se zove angažirano novinarstvo!“ Mama je dignila šaku uzrak i viknila je: „Svaka čast! Izasrali su ga nom plus ultra! Potpisujen svaku rič!“ Tata je rekao: „Jebešmi mater ako se od sutra neću pretplatit na Slobodnu!“ Mama je didi rekla: „Aj, čako, čitaj dalje, čitaj dalje…“

Onda je dida dalje čitao iz novina: „A najstrašnija stvar u cijelom ovom opskurnom skandalu je što su ga novine potpuno prešutjele. To se posebno odnosi na splitsku Slobodnu Dalmaciju, list koji se nekoć dičio svojom antifašističkom tradicijom. Osim protokolarne informacije, plasirane kao da je najnormalnija stvar na svijetu da službeno gradsko izaslanstvo polaže vijenac desetoga travnja – na dan uspostave zločinačke NDH – i to pred spomenikom jedinici koja je nazvana po čuvenome ustaškom koljaču, ovo glasilo se prema događaju koji predstavlja dosad nezabilježeni civilizacijski sunovrat ni na koji način nije odredilo, nojevski zabijajući glavu u pijesak i drhteći pred autoritetom političke vlasti. Čak je i razgovor s gradonačelnikom Baldasarom, u kojem ovaj baljezga kako je deseti travnja isti kao i svaki drugi datum, objavljen samo na internetskom portalu lista, a ne i na novinskim stranicama. Ta krotka medijska suglasnost, to novinarsko salutiranje, ta izvještajna normalizacija veličanja fašizma, ono je što istinski ledi krv u žilama.“

Mama je objesila usta i promucala je: „Šta je sad ovo, jebate?“ Tata je najprvo zakolutačijo sa očima. Onda je on vrtijo sa glavom i rekao je: „Šta šta je? Stari kenjac nas prca u glavu, eto šta je! Jebe nas sve u šesnajst!“ Mama je rekla: „Ne mogu virovat da je staro prdilo cili ovi komentar izmislija…“ Samo moj dida je dalje čitao iz novina: „I budući da ovdašnja štampa ostaje staloženo nijema pred obrednom reafirmacijom ustaštva, pred sumanutom gestom kojom oficijelna vlast priređuje rođendansko obilježavanje kvislinške tvorevine, možemo se prekrstiti, održati opijelo, prekriti kovčeg nacionalnom zastavom i konstatirati kako humanistički angažirano novinarstvo u Hrvatskoj više ne postoji!“ Mama i tata su piljili u njega sa teškim ošamutom. Onda je dida dignijo kažimprst uzrak i rekao je: „Ali uvik će bit humanistički angažiranih čitalaca!“

Robi K. (IIIa)

Peščanik.net, 13.04.2015.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić

Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.