Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Nama je doma kod kuće zazvoncao telefon. Ja sam hića odgibao u hodnik da dignem sluju. Kad sam ja nju dignijo sluja je rekla: „Doar dan! Ovdi Smilja, Robijeva učiteljica! Zoven vas zbog…“ Samo ja sam u roku odma uletijo: „Doar dan! Dobili ste telefonski broj od Robijevih roditelja! Robijevi roditelji trenutno nisu kod kuće! Molimo vas da posli zvučnog signala ostavite poruku i oni će van se sigurno javit… Piiiiiiip!“ Onda sam ja poklopijo sluju.

U kužini su mama i tata piljili u mene sa lakšim ošamutom. Onda je mama meni rekla: „Kako se ti to ponašaš, čoviče božji?“ Tata je rekao: „E, jebate! Kako te nije sram tako đikanski glumit telefonsku sekretaricu!“ Mama je rekla: „Stvarno si propalitet na kvadrat! Pa jel nas još moraš sramotit i priko telefona?“ Tata je pitao: „Ko je to uopće bija zva?“ Ja sam rekao: „Neka teta iz Elektrodalmacije! Spominje neki račun šta ga niste platili…“

Roditelji su najprvo se ušutili. Onda je mama fljasnila se po čelu i zajauknila je: „Ajme majko, koja govna…“ Tata je rekao: „ Nemoš virovat! I odma idu ljude maltretirat na telefon!“ Mama je rekla: „Banda razbojnička…“ Tata je rekao: „Đubrad nad đubrivima…“ Samo onda je opet zazvoncao telefon. Ja sam mamu i tatu pitao: „Oćetel se sad vi javit?“ Mama je porumenkila po faci i rekla je: „Ma je, saćemo se poć javljat svakoj pizdunki na telefon, a imamo automacku sekretaricu…“ Tata je blekasto se nakeserijo prema meni i rekao je: „Javi se ti, sinak, kad ti tako dobro ide…“

Kad sam ja dignijo sluju ona je rekla: „Doar dan! Smilja ovdi, Robijeva učiteljica! Tila san vas obavjestit…“ Samo ja sam u roku munja uletijo: „Doar dan! Dobili ste telefonski broj Robijevih roditelja! Robijevi roditelji trenutno nisu kod kuće! Otišli su na izlet u Australiju i vratiće se za dva do tri miseca! Molimo vas da posli zvučnog signala ostavite poruku i oni će van se sigurno javit… Piiiiiiip!“ Onda sam ja poklopijo sluju.

Mama i tata su se smjehuckali u kužini. Plus su mi dizali palce uzrak kao da ja sam prvoligaški maher. Tata je meni rekao: „Super si in uvalija šprehu, sinak! Ta banda i ne zaslužuje drugo nego da ih se prca u glavu!“ Mama je rekla: „Al viš ti koje su to čimavice, majku ti božju! Uporno zovu iako in je automacka sekretarica prvi put rekla da nas nema doma!“ Tata je rekao: „Ne bi se čudija da pošalji za nama imspekciju u Australiju! Kad in triba platit, gori su od gestapoa i kagebea! A kad ih pitaš da ti objasne zašto su in tolike rate od struje, nema ih za čit ni vidit!“ Mama je rekla: „Ma guba gubava…“ Samo onda je opet zazvoncao telefon. Ja sam okrenijo se da ću u hodnik. E ali tata je skočijo iz katrige i rekao je: „A ne, saću in ja jebat mater!“

Kad je moj tata dignijo sluju on je odma dreknijo: „Jeben tebe i tvoje račune! Čuješ li me, đikačo! Lipo ti je telefonska sekretarica rekla da nas nema doma, a ti i dalje pilaš! Koji ti je to đir da maltretiraš pošteni svit!?“ Sluja je rekla: „Skužajte, šjor, al ovo ima bit neki nesporazum…“ Tata je viknijo: „Kurac je nesporazum! Platićemo van dug kad mi legne plaća! Šta si se tako usprdecala da nonstop zoveš!“ Sluja je rekla: „Skužajte, al ja vas ništa ne razumin…“ Tata je viknijo: „Naravski da ne razumiš! Kako bi ti mogla razumit da ne mogu platit rate bez da mi stigne plaća! Jebe se vas kako živi običan pošteni svit!“ Sluja je rekla: „A kakve to veze ima sa tim šta ti je sin crnokošuljaš i ustaša?“

Tata je najprvo zamuknijo od šoka. Onda je on rekao: „Molin? Moj sin da je ustaša? Odakle tebi pravo da govoriš takve stvari?“ Sluja je rekla: „Odatle šta san mu učiteljica!“ Tata je zinijo: „Šta ti pričaš, jebate? Koja sad učiteljica?“ Sluja je rekla: „Smilja! Nema ti sin pet učiteljica!“ Tata je zamuckao: „Pa znan, al šta sad ona, ja san mislija da razgovaran sa gestapovkom iz…“ Sluja je rekla: „Zoven zato šta ti je sin na zidu od škole sa autolakom naspreja parolu ‘Za dom spremni’! Velika je priko tri metra! Jel sad bereš, papane? A sad hitno dođi u školu, jerbo je ovde imspektor Marić iz pandurije!“

Tata je ukočenijo se sa slujom u ruci. Plus je uzelenijo od komatoze. Onda je on rekao: „Čekaj malo, to ne liči na mog sina!“ Sluja je rekla: „Je, je, dođi pa vidi! Pari nan škola u Jasenovcu, a ne u Splitu!“ Tata je pitao: „A otkud znate da je to baš Robi našara?“ Sluja je rekla: „Cinkali su ga ekipa iz razreda! Nije ima sriće, he-he-he…“ Tata je zarežao: „A jebaću mu milu mater…“ Onda je on odvojio glavu od sluje i arlauknijo je prema kužini: „Robi, jebaću ti milu mater! Žigericu ću ti izvadit! Oči ću ti iskopat! Zube ću ti razvalit! Glavu ću ti odvidat!“ Ja sam iz kužine cijuknijo: „Zašto, tata?“

Onda je sluja rekla: „To sve moš posli! Al prvo moraš doć vamo, jerbo te čeka imspektor Marić!“ Tata je rekao: „Zašto bi ja dolazija, jebate? Pa nisan ja pisa ustaške parole po školi!“ Sluja je rekla: „Al valjda si ka roditelj odgovoran za dite od devet godina, jebaga irud! Plus toga, tu se postavlja pitanje kako je taj dečko doma odgajan, ako se ka maloljetnik upušta u teška kaznena djela!“ Tata je rekao: „A ne, ne, draga moja! Tu se postavlja pitanje šta ti trećaši uče u školi! Pogleaj malo školske učbenike, papanice! Sve vrvi od ustaške propagande, a onda se svi čude šta dica briju na fašizam!“ Sluja je rekla: „Ne slažen se, kolega! Obitelj je osnovna ćelija društva! Ako taj konzervativni nukleus zastrani, cijelo društvo može trpiti posljedice od devijacija individualne svijesti!“ Tata je rekao: „Ne slažen se, kolegice! U kolektivističkome društvu obitelj je žrtva totalitarnog aparata države! Nema individualne svijesti izvan dirigirane masovne volje! Ne možete totalitarne tendencije tumačiti uz partikularne parametre!“ Sluja je rekla: „Znaš šta, prika, ne da mi se sa tobom natezat! Ostani časkom na vezi da ja pitan imspektora Marića, pa ti posli vidi oš dolazit il neš…“

Onda je za minut sluja rekla: „Kaže imspektor Marić da ne tribaš dolazit, nego da može on do tebe! Samo šta će onda morat doć sa maricom i specijalcima!“ Tata je zacvrkućao: „Okej, okej! Doću ja tamo! Ne triba mi još pravit cirkus prid susidima!“ Sluja je rekla: „Fajn! Kaže imspektor Marić da poneseš ličnu kartu, pasoš i odrezak od plaćenog računa za struju!“ Tati je uletilo čudilo: „Zašto računa za struju?“ Sluja je rekla: „Zato šta struju niste platili već tri ipo miseca, nemoj se sad pravit blesav!“ Tata je zinijo: „Kako ti to znaš?“ Sluja je rekla: „Kako ne bi znala kad zoven iz Elektrodalmacije!“ Tata je skriknijo: „Molin?!“ Sluja je dreknila: „Šta moliš, koji kurac! Ako ti sin može zaglumit telefonsku sekretaricu, mogu i ja njegovu učiteljicu!“

Robi K. (IIIa)

Peščanik.net, 17.11.2017.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)