Tačno! Došlo je vreme da se i narod prizove iz zaborava. On jadan već dugo stoji sam u predsoblju, čekajući da i njega neko nešto zapita. I evo, sada će ga pozvati u dnevnu sobu, ponuditi mu da sedne, posavetovati se sa njim i ukazati mu poštovanje. Sve po proceduri: ako ti uvažiš mene, uvažiću i ja tebe. I obratno. A kako inače.

Hvala bogu te je kod nas demokratija. Jeste da je suverena, ali je ipak demokratija.

I tako, dragi moji sugrađani, dosta je bilo leškarenja. Prekinite da tako bez glasa i takoreći skriveni, danonoćno sedite i s pola oka pratite kako ekranom promiču pokretne slike državnih službenika i da s pola uva slušate priče o silovitoj modernizaciji u okvirima razumnog konzervativizma u specifičnim suverenim uslovima.

Hajde brzo, diž’te se. Svi u red i disciplinovano, u gizdavom kasu – napred! Čekaju vas glasačke kutije.

Biće raspisan referendum! Pa dobro, reći će neko, kod odraslih naroda se i takve stvari događaju. Tamo kod njih, znate, svako malo, pa referendum. Treba recimo neku rečicu premostiti ili tamo nekakav minaret sazidati-srušiti ili još koješta sprovesti, a oni odmah – referendum. To vam je ono: narod se pita. Tamo je stvar dotle došla da čak i predsednike narod sam bira. Znam, teško je u to poverovati, ali tako se priča. Istini za volju, nisam to video svojim očima. Možda i lažu.

Hajde ne budite lenji, jer ako ćemo pošteno, vas retko uznemiravaju. Kada iskrsnu neka sitna pitanja, kao što je produžavanje mandata predsedniku države, ili promena minimuma glasova za prelazak cenzusa, ili ako ih muči dilema da li birati gubernatore ili ih prosto postavljati – sve to će oni i bez vas nekako već rešiti. Vi i onako ne možete da razumete ono što ni oni sami ne razumeju. Tako da ma povodom ovakvih pitanja oni sigurno neće dosađivati. A i šta će vam to. Zašto da badava zamarate mozak i trošite živce.

Ali ovo! Ovo je već problem od opštenarodnog interesa, životno važan za stanovništvo i bez vašeg učešća se nikako ne da rešiti. I zato narode, izvoli pa odlučuj.

Evo o čemu se radi.

Verovatno ste već čuli da će u gradu Soči, u onom istom gradu u koji vas je jednom davno, dok ste bili dete, vodila baka, biti upriličena Olimpijada. I samo onaj koga je to stvarno mrzelo nije nam nadugačko i naširoko objašnjavao koliko nam je taj događaj neophodan. E, za tu istu Olimpijadu, nikako da izaberu maskotu. To vam je nešto kao naš grb, ali još smešnije.

Da, upravo tako, dragi građani ove velike zemlje. Rešeno je da se vama poveri taj ozbiljan i odgovoran zadatak – da izaberete maskotu Olimpijade. Hoće li to biti Čeburaška ili Nevaljaška, Mišić-gricko ili Mačak-micko, Delfin na skijama ili Pingvin u šorcu, Andrak u avanu ili Sova na tavanu – samo od vas zavisi. O tako ozbiljnim stvarima može da odlučuje samo Narod.

I zato, bodro i veselo – napred ka glasačkim kutijama.

Budite oprezni i pažljivo vagajte argumente za i protiv. Naravno, glasajte srcem a ne hladnim razumom, ali u isto vreme ne dozvolite da kovitlac osećanja preplavi vaš bistri um. Burne emocije često su loš savetodavac. Posavetujte se sa rođacima i prijateljima. Ne odmahujte rukom na mišljenja starijih. Može vam se činiti da je njihov stav zastareo, ali iskustvo je nešto što se ne sme olako zanemariti. Poslušajte i mišljenja svojih najmlađih, jer ponekad kroz usta deteta progovara istina.

I zapamtite, od vašeg će izbora zavisiti mnogo toga, ako ne i sve. Sudbina zemlje, a možda čak i čitavog sveta, u vašim je rukama. Ko zna. Možda je suđeno da taj samo naizgled neugledni Čeburaška1 ili izazovno prkosni Delfin postanu simbol ne samo Olimpijade i ne samo Velike Rusije, već i… Nego, da ne istrčavamo pred rudu. Svi na referendum! S Čeburaškom – napred!

Стенгазета, 04.12.2009, prvi put objavljeno na Grani.ru

Prevod sa ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 27.02.2010.


________________

  1. Čeburaška – popularni junak animiranih filmova iz sovjetskog doba, ni miš ni meče, ni hrčak ni veverica, nego sve to zajedno.