Foto: Konstantin Novaković
Teheran, foto: Konstantin Novaković

Juče je režim u Teheranu napravio skup podrške vlastima. I to pošto je pobio više stotina ljudi i uhapsio više od deset hiljada demonstranata. Jedan od govornika na skupu zapretio je Sjedinjenim Državama da će odgovor biti razoran ako se američka administracija umeša i pošalje vojsku da stane na stranu demonstranata u Iranu.

Čitalac se seća, u junu 2024. Sjedinjene Države i Izrael bombardovale su Iran. Cilj im je bio da u toj zemlji unište postrojenja i resurse (materijalne i ljudske) za proizvodnju atomske bombe. Iran je kao odgovorio na taj napad, ali pretpostavljam da se čitalac, kao i ja, više ne seća na šta je taj odgovor ličio, tako je bio (ne)ubedljiv.

Teško je porediti Venecuelu i Iran, pored ostalog i zato što je manje-više jasno šta stoji iza otmice Madura, dok se praktično ne vidi zašto bi Sjedinjene Države sada vojno intervenisale u Iranu. Na stranu to što je pitanje i da li bi uopšte mogle intervenisati sa tako gustim rasporedom najavljenih intervencija (pomenimo tek Kubu i Grenland).

Hoću da kažem – nemoguće je zamisliti principijelnog i demokratski nastrojenog Trumpa koji koristi vojsku Sjedinjenih Država da širi demokratske vrednosti.

Pored toga što je zapretio Americi, govornik na skupu podrške vlastima proglasio je i kraj pobune protiv režima. Država je, kaže on, stavila pod potpunu kontrolu demonstracije širom zemlje. S obzirom na broj pobijenih, te na broj uhapšenih, ko zna… Da li je zaista gotovo s protestima u Iranu, videćemo narednih dana i nedelja.

Ono, pak, što mi znamo, morale bi znati i vlasti u Iranu, kao i u Srbiji. Može se završiti jedan krug protesta/pobune, ali će svaki sledeći protesti biti brojniji i opasniji po vlast, dok ne stignu oni konačni po vlast fatalni. Nisu žitelji Irana prvi put demonstrirali protiv vlasti. Njihove demonstracije se ponavljaju, a razmak između njih, kako se čini, sve je manji, dok je ljudi na ulicama sve više.

Ovaj poslednji krug pobune počeo je pre dve nedelje, a podigli su ga – trgovci (prošli put su to bile žene), zbog pada vrednosti domaće valute. Tako malo je trebalo da se na noge podigne praktično čitava zemlja. I tako mnogo je trebalo – više od 500 ubijenih i više od 10.000 uhapšenih – da se vlast usudi da kaže da je ugušila i ovu pobunu. Što nije izvesno. A ako je i istina, svakako uskoro treba očekivati novi krug.

I da se razumemo, ne pišem ja ovo zbog Iranaca, oni će sami mučiti svoju muku kako znaju i umeju dok je se jednom ne reše. A ipak, treba se nadati da je neće rešiti onako kako to zamišlja sin poslednjeg iranskog monarha. A on, ponesen valjda događajima u Venecueli, zamišlja da Trump oslobodi njegovu zemlju od totalitarne vlasti i dovede njega na vlast.

Ako je bude oslobodio kao što je oslobodio Venecuelu, to će značiti da žitelji Irana ništa nisu rešili. Ali, pustimo „princa“ i žitelje Irana da se sami oko toga dogovore.

Nama su ovde važni krugovi pobune. Ovaj naš, najnoviji, ušao je već duboko u drugu godinu trajanja. Ne samo što je to do sad najveći, nego je još i najdugotrajniji protest koji smo imali u bližoj istoriji. Čitalac, moj vršnjak seća se 1996/97, a pamti i 2023. Oba protesta trajala su mesecima, ali ne i godinama. Sad smo dobili i to.

Poput vlasti u Iranu, i ovaj naš, domaći režim, nada se da će i ovi protesti proći, da će i njih ugušiti. Ali, ako ne umeju da uče na vlastitom iskustvu, neka gledaju Iran – može se „završiti“ jedan protest/pobuna, ali sledeći već čeka iza ugla. Dok ne dođe i onaj poslednji, kada će zaista biti kraj tekućem režimu. Samo osobe bez pameti igraju tu igru.

Pametni raspišu izbore i tako reše stvari.

Naravno, čitalac, đavolji advokat, reći će – a Belorusija? Recimo sasvim kratko – ne mogu se porediti Srbija i Belorusija, dovoljno je pogledati kartu i videti zašto je to tako. Da ne pričamo o novcu, i odakle novac stiže u Belorusiju, a odakle u Srbiju. Tako da – treba se nadati da se ovde niko ne zanosi beloruskim scenarijem za gušenje pobune, ili, kako bi to rekli na istoku – obojene revolucije.

A kad smo već kod Bliskog istoka, umesto da iz tamošnjih priča izvlači pouke, ako već ne ume da uči na sopstvenim pogubnim greškama, ovdašnji režim odatle dovlači – kriminalce. Ako ništa drugo, barem tako pokazuje kakvu-takvu doslednost: za ovaj režim možete raditi, biti njegov partner ili klijent, samo ako ste pod istragom, ako vas gone za neko kriminalno delo.

Evo, da pustimo ko im peva na uvo, uzmimo ko ih savetuje i ko im smišlja kampanje – ljudi s poternice, dakle. Dobro, preterujem, ne baš ljudi, nego, da budemo sasvim precizni, osoba s poternice. Možda se čitalac pita kao ja: zar nisu mogli da nađu nekog drugog, zar nije bilo osoba bez kriminalnog prtljaga da im radi kampanje i smišlja poruke?

Kao da je to neki veliki posao – pogotovo kad znaš da će pokrasti izbore ako im rezultati ne odgovaraju – smisliti izbornu kampanju za ovaj režim. Policija i administracija u opštinama već su mimo zakona namakli dovoljan broj poslušnih „birača“. Birački odbori, kao i izborne komisije, dakle od mesnog do republičkog nivoa, čekaju spremni da verifikuju krađu. A ako i to ne radi, tu su sudovi da zapečate stvar. A ako i sudovi zakažu, jednostavno ne poštuješ njihove odluke.

I sad, kao, treba ti marketinški mag da ti osmisli kampanju da kao pobediš na izborima. Kad ono, nije mag nego prevarant i – kako se čini – izdajica. Je l’ se to ja sad kao čudim? Ne, nimalo. Odnosno, da, čudim se, malo. I to ne ovom režimu, jer tu nema pameti, čudim se tom izraelskom sitnom kalkulantu, kako mu odmah nije bilo jasno da Vučić nije Netanjahu (za koga je ranije radio) – i to ne u moralnom smislu, jer su, što se morala tiče, njih dvojica blizanci.

Razlika je u takozvanom položaju na novoj karti moći. Netanjahu se fino ugnezdio i spolja mu ne preti niko, iako bi – ima more dobrih razloga za to – morao. Njega mogu ugroziti samo tužioci i sudovi u Izraelu, te sami žitelji Izraela, što teško ide jer ih Netanjahu izgleda već uvukao u rat bez kraja. S druge strane, Vučić je mislio da može da računa na domaće tužioce i sudove, ali se i to sada, po svemu sudeći, menja.

Dok mu spolja stiže šamar za šamarom. Jedan takav šamar je i izraelska istraga protiv njegovog bliskog saradnika i savetnika. Naravno, nećemo pustiti suzu zbog toga, ali ćemo krajnje i iskreno dobronamerno pitati – šta čekaš, pobogu, što ne raspisuješ izbore?

Peščanik.net, 13.01.2026.

IRAN

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)