Fraza “propuštene šanse” ovih nas dana gotovo nužno podsjeća na prečke Senijada Ibričića i Edina Džeke, odnosno stativu Zlatana Muslimovića u lisabonskoj subotnjoj noći. Ipak, Bosna i Hercegovina je generalno, dakle, ne samo kad je u fudbalu riječ, zemlja propuštenih šansi. Najskoriji primjer, onaj koji će itekako utjecati na život građana ove zemlje, tiče se neuspjeha BiH da se zajedno sa ostalim zemljama nastalim raspadom bivše SFRJ nađe na tzv. bijeloj šengenskoj listi. Sada je već izvjesno da državljani Crne Gore, Makedonije i Srbije neće čak morati ni čekati početak naredne godine da bi mogli slobodno i nesmetano putovati u veliku većinu evropskih zemalja. U ime dobre volje odlučeno je da početak “bijelog Schengena” za ove zemlje bude devetnaesti decembar; kao razlog je navedena želja da se Crnogorcima, Makedoncima i Srbijancima omogući da božićne i novogodišnje praznike, ako žele, provedu na nekoj od evropskih destinacija.
Dobronamjerna Tanja Fajon uvjerava nas ovih dana da bismo i mi od sredine naredne godine mogli dobiti taj dugo željeni bezvizni režim. Međutim, veliko je pitanje hoće li biti tako. Pravi trenutak je prošao, onaj pravi trenutak koji je u antičkom vremenu imao i božanstvo koje ga je simboliziralo: Kairosa. Nekoliko godina trajalo je senzibiliziranje evropske javnosti na činjenicu da u “mekom trbuhu” Evrope postoji pet država čiji su građani osuđeni na izolaciju te na mukotrpnu i često ponižavajuću proceduru prije svakog putovanja u neku evropsku zemlju. Pri susretu s ljudima iz EU, često čak i onim dobro obrazovanim i informiranim, lako je uvjeriti se da oni uglavnom i ne znaju da vizni režim sa zemljama zapadnog Balkana uopće postoji. Ima i anegdota koje takvo što ilustriraju. Prije mjesec-dva je, recimo, u sklopu svoje evropske turneje portugalska pjevačica Rita Braga trebala gostovati u Pančevu. Prije pančevačkog nastupa, pjevala je u Temišvaru, a na rumunjsko-srpskoj granici pojavila se s ličnom kartom, koja joj je bila dovoljna za putovanje preko cijele Evrope: od Portugala do Rumunjske. U Srbiju, međutim, nije mogla ući te je tako shvatila da na evropskom kontinentu ima i zemalja u koje se ne može ući samo sa (portugalskom) ličnom kartom, a iz kojih se ne može izići čak ni s pasošom. Kad je o potonjem riječ, Srbija se, čuli smo, za mjesec dana mijenja, a BiH ostaje na crnoj listi. Mrlja “neslobode kretanja” na mapi Evrope drastično će se smanjiti; umjesto povelikog kompaktnog teritorija, postojat će tek dvije enklave, a izolacija njihovih građana za EU će biti mnogo manje primjetna i mnogo će se lakše ignorirati. Bit će, naravno, lobiranja za BiH i za Albaniju, ali bit će teže “u debelo uho zabosti nježnu riječ”. Još ako se u međuvremenu desi kakav incident unutar “tvrđave Evropa”, priča o sigurnosti Evropljana bit će mnogo kurentnija od svake priče o slobodi kretanja za Bosance i Albance. Uostalom, uvijek se može kazati: Kad “bijeli Schengen” nema Turska koja je već decenijama zemlja-kandidat i koja je paralelno s Hrvatskom otvorila pregovore o punopravnom članstvu u EU, zašto bi ga imale dvije zemlj(ic)e koje se ni sa SSP-om nisu proslavile?
U posljednjih dvadeset godina, Kairosa se ovdje već tradicionalno ne prepoznaje. Umjesto da bude trinaesta po redu članica Evropske unije, Jugoslavija se u krvi raspala. Nakon raspada, Hrvatska je, recimo, prvo propustila vlak za ulazak u EU sa Mađarskom, Češkom, Slovačkom itd, a zatim i voz sa Bugarskom i Rumunjskom. U Bosni i Hercegovini, međutim, često imamo problema ne samo s pukim neprepoznavanjem “pravog trenutka” nego s opetovanim fulanjem procjene koji je trenutak – pravi. Jedno je neiskoristiti šansu, pogoditi prečku ili stativu, a nešto sasvim drugo zabiti autogol, biti politička varijanta onog nesretnog Stana van den Buysa iz Ekerena koji je u januaru 1995. godine uspio na jednoj jedinoj utakmici (protiv Anderlechta) zabiti tri autogola i učiniti da njegov tim izgubi rezultatom 3:2. Srušiti aprilski paket, odugovlačiti konsolidiranje države do tobože bolje prilike, nakon rješavanja statusa Kosova i presude ICJ-a, a zatim se naći u situaciji u kojoj aprilski paket djeluje skoro utopijski nedostižno, nakon što su četiri godine uzalud prošle, to je zbilja vrhunski autogol. To je ona vrsta baksuzluka iz epske pjesme: Da se za zelen bor uhvati, i on bi se, zelen, osušio.
U moru klišeja kojim su skloni sportski novinari postoji i onaj o kazni koja stiže ekipu koja propusti svoje šanse. Pravila postoje da se krše, a klišeji da se pokažu nepouzdanim i valjda će tako biti sutra u Zenici, valjda nas sutra pred ponoć neće proganjati lisabonske scene: ona stativa i one dvije prečke. Kako god bilo, jedna stvar je jasna: Za propuštene šanse u fudbalu, kazna je (samo) izgledna, za one u politici skoro pa neizbježna.
Oslobođenje, 17.11.2009.
Peščanik.net, 24.11.2009.
