Kraj je godine i svode se računi. U bosanskohercegovačkim komentatorskim revizijama jedna je dijagnoza konstant(n)a: 2012. je bila izgubljena godina. Čitava je potrošena u dnevnopolitičkom nadgornjavanju, naročito federacijskom, a unutar te entitetske konfiguracije, posebno među bošnjačkom političkom vrhuškom. Među običnim svijetom sve je prisutnija svijest o činjenici da susjedne zemlje, makar ponekad i sporo, napreduju u takozvanim evropskim integracijama, dok Bosna i Hercegovina ostaje ukopana u mjestu. Odluka Evropskog suda za ljudska prava po žalbi Jakoba Fincija i Derve Sejdića, odnosno nužnost njezine primjene, sve više podsjeća na motiv iz kakve televizijske sapunice, nešto što navodno upravlja zapletom, a zapravo je samo izgovor. Zabavno bi bilo prisjetiti se dnevnopolitičkih konstelacija iz decembra 2011. i januara 2012. i usporediti ih s današnjim, ako ništa a ono u formi upozorenja: i ono što se čini nemogućim, u decembru 2013. i januaru 2014. vrlo lako može biti moguće, a ako govorimo o bh. političkoj sceni.
Ako ne bude neočekivanog razvoja događaja – što nije izvjesno, ali definitivno ni posve nemoguće – Hrvatska bi sredinom iduće godine trebala postati članicom Evropske unije. Pripreme za to već su uveliko u toku. U ovom kontekstu, još više brinu najave mogućnosti suspenzije bezviznog režima. Ako bi se to desilo, Bosna i Hercegovina bi prema sjeveru i (jugo)zapadu bila hermetički zatvorena. Ako se, međutim, i ne desi, promjena će svakako biti. Više, recimo, neće biti moguće ulaziti u Hrvatsku samo sa bosanskohercegovačkom ličnom kartom, pasoš će biti obavezan. Oni koji su posljednjih mjeseci autobusom putovali u Hrvatsku, već su morali primijetiti znakovitu razliku u tretmanu takvih putnika namjernika. Nema više graničara (ili graničarke) što ulazi u autobus, kupi dokumenta, pa ih nosi na provjeru i vraća kondukteru koji ih onda dijeli putnicima. Sada je praksa da svi putnici iziđu iz autobusa, sa putnom ispravom lično pristupaju šalteru, daju dokumente na provjeru i udaranje pečata, pa se vraćaju u autobus da se put naposljetku nastavi.
Prijatelj mi priča zgodu sa svog putovanja na relaciji Beograd – Zagreb 22. decembra 2012. godine, samo dan, dakle, nakon nedogođenog smaka svijeta. Na ulazu iz Hrvatske u Srbiju, u Bajakovu, dakle, stajale su ogromne, kilometarske kolone, na prelaz granice čekalo se i po deset sati. S druge pak strane, u Batrovcima gužve uopšte nije bilo. Bila je subota, početak vikenda pred Božić, te su silni gastarbajteri porijeklom s Balkana krenuli kućama iz svojih zapadnoevropskih (privremenih?) novih domova. Srpski graničar njihov je autobus rutinski (pro)pustio, ali ih je s hrvatske stranice čekala tortura. Svi su morali da pristupe šalteru i odgovore na pitanje o svrhi putovanja, a za to vrijeme je policajac pažljivo pregledao unutrašnjost autobusa sa nekakvom specijalnom lampom. Sve je bilo, priča mi prijatelj, baš ponižavajuće. Onda su, veli, ušli u Hrvatsku, a on je kroz prozor autobusa gledao te silne kolone: u jednoj traci mala auta, osobni automobili, u drugoj traci – šleperi. Svaki auto posebna priča: u nekim se igraju djeca, u nekim muškarac i žena na prednjim sjedištima živo razgovaraju, dok u nekim šute, ponegdje se uz prozor propinje i psić. U svakom pak šleperu ista slika: vozač je rukama naslonjen na volan, ali ne dlanovima, nego podlakticama i tmurno gleda pred sebe.
I tako, govori ovaj moj drug, tih trista preostalih kilometara do Zagreba držalo me melanholično raspoloženje. Iz takvog je raspoloženja sastavio pjesm(ic)u koju mi recituje. Cijela je anegdota očito tek okvir za pjesmu: “Srem, vrijeme pred Božić, Bajakovo-Batrovci/ Sa Zapada na Istok legija glavinja/U zavičaj da se troše životi i novci;/ iz šlepera svakog vreba paravinja.” Vrti mi se ovih dana po glavi taj njegov “božićni blues”. Ima u ta četiri stiha i “geopolitike” – tu su Zapad i Istok, Zapad na kojem se radi, Istok – na kojem se troši (i život i novac); pa taj Srem, jedna od tih “graničnih” istočnozapadnih regija. No ključ je, naravno, o poenti, u posljednjem stihu, u tom “paravinji” s malim početnim “p”, kao zajedničkoj imenici, dakle. Ulazimo, evo, u osamnaestu godinu otkad je rat završio, a intenzitet s kojim ratna zvjerstva ostaju dnevnopolitički argument ne smanjuje se. Ali zlo nije nestalo sa ratom; rat je bio tek okvir u kojem je ono, kako se to kaže, nesmetalno djelovalo, okvir u kojem je mraka mnogo više nego svjetla. Kažu da je Božić, a i Nova godina kao neka njegova sekularna varijanta, praznik vremena u kojem dan ponovo počinje da biva duži, a na račun noći, trenutak slavlja spoznaje izvjesnosti da mrak ne može do kraja da pobijedi. Prečesto se, međutim, zaboravi da to ne može ni svjetlo. Ispod izobličenih tonova (pre)glasnog slavlja što će večeras da dopire iz miliona zvučnika, makar i mnogo tiše, sviraće bluz.
Oslobođenje, 31.12.2012.
Peščanik.net, 31.12.2012.