zastava sa likom Bolsonara

Foto: Sergio Moraes/Reuters

„Uprkos izvesnim probavnim smetnjama“, javlja Asošijeted pres, „poslovna zajednica Brazila je spremna da podrži kandidata ekstremne desnice Jaira Bolsonara“. On kaže da crnim ljudima treba zabraniti da se razmnožavaju i da ekološke nevladine organizacije treba proterati iz Amazona. On podstiče nasilje prema ženama i zagovara torturu, ali čini se da sve to brazilskoj finansijskoj eliti nije preveliki problem.

Osim ako ne dođe do velikog preokreta u drugom krugu predsedničkih izbora, Brazil – po snazi 9. ekonomija sveta – uskoro bi mogao postati prva velika zemlja koja je u 21. veku dovela fašistu na vlast.

U pokušaju da to objasne, zbunjeni komentatori s liberalnog centra ukazuju na Radničku partiju čiji je poslednji šef opozvan zbog korupcije i čiji je najpoznatiji lider, bivši predsednik Lula, u zatvoru.

Lula je redistribuirao bogatstvo naniže i sprovodio politike socijalne inkluzije za stanovnike favela, indigene narode i etničke manjine. Kao i svi pripadnici brazilske političke elite, tolerisao je korupciju i policijsko nasilje – ali to nije pravi razlog i objašnjenje zašto brazilska poslovna klasa pruža podršku Bolsonaru.

Na putu ka vlasti Bolsonaro je odbacio i poslednje ostatke etatističke ekonomije koja se tradicionalno vezivala za ekstremnu desnicu, angažovao ultraneoliberalnog ekonomistu Paula Guedasa kao ekonomskog savetnika i posećivao Vol strit da osigura političku podršku. Guedas, ekonomista školovan u Čikagu, traži privatizaciju kompletnog brazilskog javnog sektora.

Ukoliko bude problema, Bolsonaro bi ostatak vlade mogao sastaviti od bivših generala. Jedan od njegovih ljudi, bivši general Hamilton Mourão, izjavio je u septembru u jednom TV intervjuu da će Bolsanaro, u slučaju da mu se civilno društvo suprotstavi, naručiti državni udar protiv sebe i pozvati vojsku da mu pomogne u vođenju zemlje.

Nije teško rekonstruisati kako su se nekada demokratske brazilske institucije urušile do tačke u kojoj je postalo moguće inaugurisati prvog modernog fašistu. U pitanju je nezrela demokratija sa snažnim radničkim pokretom koji je moć sticao kroz kompromise sa stvarnim centrima moći i interesima koji dominiraju u svim zemljama u razvoju bogatim naftom i resursima.

Priča o buržoaziji koja uprkos „izvesnim probavnim smetnjama“ prilazi fašistima veoma je zanimljiva i treba da posluži kao primer onima koji žele da spreče ponavljanje brazilskog scenarija u razvijenom svetu.

U izvesnom smislu to je veoma stara priča. Verovatno jedini važan revolucionarni govor Karla Marxa bio je onaj iz marta 1848, posle deportacije iz Brisela, kada je masama okupljenih radikala u Parizu poručio da se „okanu buržoazije“ u borbi za demokratiju. To su saveznici kojima se ne može verovati, govorio je Marx.

Od 1848. do ranih 30-ih godina 20. veka, ne-liberalni karakter liberalne buržoazije postao je nezaobilazna tema u marksističkim intervencijama i revolucijama. Ruska poslovna klasa preferirala je Kerenskog u odnosu na boljševike. Kada je Kerenski nestao, zdušno su podržali generale i admirale starog carističkog režima. Nemačka vladajuća klasa s početka 30-ih godina želela je samo red i mir i bedem koji će je zaštititi od masovnih partija komunističke i socijalističke levice. Kada se pokazalo da desničarski militarista Kurt Schleicher to ne može da im obezbedi, okrenuli su se Hitleru.

Ali polovinom 30-ih godina, komunizam, socijaldemokratija i liberalizam su postali organizmi koji uče. Atlee je bio u stanju da preusmeri laburiste sa pacifizma na antifašizam. Posle početnog protivljenja mešanju u Španski građanski rat, Atlee je otišao u posetu jedinici pod vođstvom komunista i pridružio joj se u borbi. Jedinica je konačno nazvana po njemu. To je prilično veliki zaokret.

Još veći zaokret je napravila Komunistička internacionala kada je 1935. odustala od retorike klasne borbe i opredelila se za uspostavljanje „narodnog fronta borbe protiv fašizma i rata“, dajući instrukcije komunističkim partijama širom zapadnog sveta da uđu u savez sa antifašističkim elementima unutar vladajuće klase.

Mada ga je Staljin izdao potpisujući pakt o nenapadanju sa Hitlerom 1939, duh Narodnog fronta je opstao u antifašističkim pokretima i kulturama otpora Evrope i Amerike tokom Drugog svetskog rata. Kada veteran Španskog građanskog rata Rick Blaine u filmu Kazablanca nestaje u magli, odlazeći u borbu protiv fašizma zajedno sa bivšim policajcem višijevskog režima, čitava koreografija je nadahnuta idejom Narodnog fronta.

Ali, kao što se pokazalo 30-ih godina, za antifašistički savez sa liberalnim segmentom poslovnih elita prvo je potrebno da on postoji. Problem je u tome što je u poslednjih 30 godina, uprkos očuvanoj snazi liberalizma na centru političkog spektra, posvećenost demokratiji i vladavini prava prilično uzdrmana.

Šta god da piše u Hayekovim knjigama, neoliberalizam se u praksi sveo na: ukidanje mogućnosti izbora; prinudno podvrgavanje svih aspekata ljudskog života delovanju tržišnih sila; eliminisanje svih alternativa koje nudi demokratija. Radna mesta, koja su na vrhuncu antifašističke borbe bila ideološko bojište, prinudno su depolitizovana; i samo pominjanje sindikata za radnike Amazona znači privlačenje pažnje neprijateljski raspoloženog menadžmenta. U nametnutoj tišini i pokornosti od moderne radne snage se očekuje da se uvek smeška i to iskreno.

Istovremeno je depolitizovan i poslovni menadžment. Nije slučajnost to što poslovni interesi koji su Trumpa doveli na vlast uglavnom potiču iz sektora ekonomije koji se najsnažnije opiru vladavini prava i ravnopravnim uslovima poslovanja: to su privatne imperije nekretnina i kazina u kojima se veze sa mafijom održavaju decenijama unazad, kao i privatni hedž fondovi čiji je glavni interes stvaranje što veće neizvesnosti u ekonomiji.

Čak i poslovni interesi kojima je potrebno stabilno okruženje – veliki proizvođači automobila, aviona i napredne tehnološke kompanije – brzo su stali uz Trumpa, kao što će stati uz Bolsonara.

To ne znači da su načela liberalne demokratije nestala iz politike. U Brazilu nalazimo primer oslabljene partije centra, PSDB, koja je od početka bila posvećena paternalizmu „trećeg puta“ i socijalnom tržištu. Njen predsednički kandidat, koji se kandidovao uz podršku Progresivne partije desnog centra, osvojio je tek 4. mesto.

Problem je u tome što snage liberalnog centra pod pritiskom brzo gube uporište, a odmah potom i želju da vladaju. Osim Emanuela Macrona, nema političara centra koji je otkrio recept za spravljanje liberalnog populizma, a sasvim je moguće da će se i Macronov pokušaj završiti suzama.

Još je moguće da bi ublažavanjem svog radikalizma i obraćanjem svim segmentima brazilskog društva kandidat Radničke partije Fernando Hadad mogao da oduzme pobedu Bolsonaru. Ako se to dogodi, treba se pripremiti za snažan pritisak brazilske desnice. Bolsonaro se već žalio na neregularnosti u prvom krugu, a njegovi sledbenici su opsednuti pričama o „naručenom udaru“. Ipak, glavni preduslov za Hadadovu pobedu nedostaje: to je razvijena liberalna svest i kultura u redovima pripadnika finansijske, naftne, drvne i tehnološke elite, koja bi morala da se angažuje na spasavanju demokratije.

Brazil se nalazi u sasvim jedinstvenoj situaciji, naravno, ali može ponuditi lekcije korisne za demokratije severne hemisfere koje se bore da suzbiju desničarske pokrete i pobunjeničku ksenofobiju. Prva lekcija je to da treba uložiti maksimalan napor da se što duže očuva savez centra i levice.

Da bi se to dogodilo odgovorni političari centra bi morali da se opredele: da se uzdrže od nazivanja levičara fašistima i uskrate podršku medijskim carstvima koja raspiruju ksenofobiju i ustajali nacionalizam. Da se slože da ne moramo o svemu da se složimo, ali da podrže zajedničku borbu za zaštitu ljudskih prava, demokratije i vladavine prava.

Levica, s druge strane, mora odlučiti ko joj je veći neprijatelj: neoliberalne korporacije ili neofašistički pokreti čiji sentimenti tinjaju ispod površine, a koje samozadovoljni mediji često pogrešno tumače ili zanemaruju kao nevažnu pojavu. Levica, naročito ona sa engleskog govornog područja, previše često previđa tu dilemu.

Da stvar bude jasnija, ako su stvarna opasnost Tommy Robinson i Gerard Batten i njihova strategija produbljivanja tenzija i mržnje na britanskim ulicama, dok im desno krilo partije torijevaca i većina tabloidnih medija služe kao megafon – onda sam spreman da sklopim savez sa upravnim odborom Goldman saksa, ukoliko su njegovi članovi spremni da se pridruže zajedničkoj borbi.

Ako Bolsonaro pobedi, otpor će biti mnogo snažniji od otpora koji je bilo moguće organizovati protiv Hitlera. Brazil će u tom slučaju više ličiti na Španiju nego na Nemačku 30-ih godina 20. veka. Ovo je nesumnjivo veliki poziv na uzbunu upućen našoj generaciji.

Postoje tri konkretne stvari koje bi moderna liberalna poslovna elita mogla preduzeti, ali to još ne čini.

Prvo, moraju se uskratiti platforme za širenje ksenofobičnih dezinformacija. Bilo da su to komentari na veb-stranicama Dejli mejla, uključivanje slušalaca u radio emisije ili YouTube u vlasništvu Googla – ključne platforme nove desnice obezbeđuju bogati i tolerantni ljudi koji se van posla susreću u društveno liberalnim okruženjima. Google, Facebook i velike medijske grupacije moraju uskratiti platforme za izražavanje mržnje.

Drugo, demokratiju, toleranciju i vladavinu prava treba glasno zagovarati i braniti. U zatvorenim desničarskim grupama na Facebooku, pa i na telefonima tinejdžera, bujaju moderni mitovi: dolazeći građanski rat, islamizacija Evrope i tako dalje. Želeo bih da političari svih boja shvate da je to stvarna opasnost i da se udruže protiv takvih mitova.

Treće, suzbijati fašizam. Državni aparat koji čine policija, obaveštajne i bezbednosne službe, u prošlosti korišćen za zlostavljanje i sabotiranje aktivista za prava životinja, ekoloških i antirasističkih pokreta, danas angažovan u borbi protiv islamskog terorizma, treba punom snagom angažovati protiv onih koji podstiču nasilje i rasizam ekstremne desnice. Oklevanje liberalnog centra da to učini veoma je zabrinjavajuće, jer govori o nedostatku vere u sopstveni projekat.

New Statesman, 10.10.2018.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 13.10.2018.

Srodni linkovi:

The Guardian – Populizam i zdravlje planete

Adriana Zaharijević – Brazilsko proleće

Americas Quarterly – Novi stari Brazil