Budalućnost

Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak, foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak, foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

U svojoj redovnoj rubrici pod nazivom ‘Uvrede & podmetanja’ autor će danas postaviti pitanje zbog čega se ministrica obrazovanja Blaženka Divjak građanima Hrvatske obraća kao da su budale. Autor pritom neće osporavati činjenicu da je udio budala među hrvatskim državljanima značajan, procentualno vjerojatno i veći od europskoga prosjeka, ali će problematizirati navadu predstavnice izvršne vlasti da se obraća isključivo njima, a potpuno zanemaruje one koji budale nisu, iako ni njihov broj nije zanemariv.

Takav selektivan nastup prilikom razjašnjavanja pitanja koja se tiču općeg interesa, drži autor, nije u skladu s boljim demokratskim običajima, niti je u duhu normi koje važe u većini zemalja Europske unije. Kao što nije primjereno da se političari svim građanima Hrvatske obraćaju kao Hrvatima, ignorirajući pripadnike drugih nacionalnosti, tako je krajnje neprihvatljivo komunicirati s građanima kao da su svi do jednoga mentalno limitirani i u tom se sektaškom zanosu ponašati kao da oni koji nisu budale niti ne postoje.

Autoru je jasno da su članovi društva koji imaju nešto mozga već blizu trideset godina u podređenome položaju u odnosu na glupane, da im činjenica što su u stanju razmišljati (‘svojom glavom’, kako se to voli reći) predstavlja ozbiljnu otežavajuću okolnost, no ipak ga preplavljuje tjeskoba kada uoči da je diskriminacijski pristup hrvatske političke elite usmjeren ne samo ka povećanju njihove dosadašnje obespravljenosti, već i prema njihovu iskorjenjivanju.

Objašnjavajući svoju nedavnu uputu poslanu svim školama u Hrvatskoj, prema kojoj branitelji trebaju imati prednost prilikom zapošljavanja na mjesta školskih ravnatelja, da bi zatim tu uputu teatralno povukla, iako je ona faktički i nadalje ostala na snazi, ministrica Blaženka Divjak je u ponedjeljak rekla: ‘Žao mi je da je došlo do pogrešnih interpretacija. Naša se uputa temelji na Zakonu o braniteljima kojega je donio Hrvatski sabor i na Zakonu o odgoju i obrazovanju. Uputa je napisana kako bi dala pravnu uputu školama, a neki su je zlonamjerno iskoristili.’

Autor se neće zadržavati na manje važnim fragmentima objašnjenja – na primjer onome da je ‘uputa napisana kako bi dala pravnu uputu’ (što je jednako procjeni da je ministrica imenovana kako bi bila ministrica) – ali će ga intrigirati optužba članice Vlade da su ‘neki’ njenu uputu ‘zlonamjerno iskoristili’ i da je ‘došlo do pogrešnih interpretacija’.

Koliko je autoru poznato, naime, ama baš sve interpretacije spomenute upute svodile su se na to da će branitelji prilikom zapošljavanja na rukovodeća mjesta u školama uživati prednost u odnosu na ostale, a ministrica u svojoj izjavi to ne negira, već samo napominje kako je ta stvar – da se branitelji privilegiraju kod zapošljavanja – u skladu sa zakonima usvojenima u Saboru. Na koji to način interpretacije koje su, kada se razgrnu durenja i retoričke magle, identične onoj što je nudi ministrica, mogu biti ‘pogrešne’, pa još i ‘zlonamjerno iskorištene’, čovjeku koji se služi zdravim razumom je nedokučivo, iz čega autor zaključuje da se visoka politička dužnosnica obraća isključivo onima koji sa zdravim razumom nemaju nikakav odnos.

Ministrica je zatim dodala: ‘Treba biti jasno, onaj tko želi biti ravnatelj, da bi uopće dobio pravo prvenstva prema Zakonu o braniteljima – mora ispunjavati uvjete iz Zakona o odgoju i obrazovanju: završen fakultet, stručni ispit, minimalno osam godina rada u obrazovanju, ne smije biti kažnjavan i protiv njega se ne smije voditi postupak.’

Autor će, međutim, primijetiti da je ono što ‘treba biti jasno’ i dosad svima bilo jasno. Nitko od kritičara ministričine upute nije ni mislio da će na rukovodeća mjesta u školama biti postavljani ratni veterani koji su obrazovani za mesare ili tesare, već da će branitelji koji ‘ispunjavaju uvjete’ – a njima valja pridodati i ‘članove uže i šire obitelji’ onih nestalih i poginulih, koje spomenuti zakon na isti način privilegira – imati ‘pravo prvenstva’ pred građanima koji iste uvjete također ispunjavaju, ali, eto, nisu ni veterani ni njihova svojta.

Ako Vladina dužnosnica takve prigovore krivotvori, tj. ako ni jednom riječju ne pobija namjeru da ostatak populacije bude diskriminiran u odnosu na branitelje, a ipak tvrdi da je njen ukaz ‘pogrešno interpretiran’ i ‘zlonamjerno iskorišten’, to je zato, ponavlja autor, jer je kao tipičan reprezentant hrvatske političke klase razvila svijest da uspostavlja javni dijalog samo i jedino s kompletnim idiotima.

Autor bi u svojoj redovitoj rubrici mogao iznijeti još poneku dilemu. Na primjer: Ako su interpretacije famozne upute pogrešne, dok je uputa sama po sebi ispravna, zašto ju je ministrica povukla? Ako ju je povukla, zbog čega je ono na što uputa upućuje i dalje važeće? Ako je to na što uputa upućuje – naime na zakonitost prema kojoj se društvo ima dijeliti na branitelje i građane drugog reda – ionako na snazi, zašto je uputu uopće trebalo donositi?

Ali to su pitanja koja prosječna hrvatska budala ne postavlja, pa gospođa Blaženka Divjak, jasno, nema pripremljene odgovore. Ona smatra da nastupa pred mentalno ujednačenim auditorijem. Tko nije moron, neka izvoli napustiti salu. Dužnosnica je tek obećala da će njeno ministarstvo izraditi dopune Zakona o obrazovanju kojima će ‘podići kvalitetu i transparentnost zapošljavanja u školama’ i na kraju zaključila: ‘Struka neće biti dovedena u pitanje. Izmjenama zakona transparentnima će se učiniti uvjeti, dodatni uvjeti da bi se netko uopće mogao kandidirati za ravnatelja, a kandidat će trebati predati i petogodišnji plan. Toga dosad nije bilo.’

Znači li to da ratni veterani neće biti privilegirani u odnosu na ‘ostale’? Ne znači, jer im je ‘pravo prvenstva’ zajamčeno. Kako onda ‘struka neće biti dovedena u pitanje’? – nervozno zdvaja autor – kada se sasvim lijepo razabire sljedeća situacija: na natječaj za ravnatelja škole javljaju se barem dva kandidata, od kojih je prvi stručniji od drugoga, ali je drugi branitelj, s tim da oba ispunjavaju opće i posebne uvjete, uključujući izradu petogodišnjeg plana, a u sretnome finalu onaj prvi pouzdano puši, jer ima višak stručnosti i kardinalan nedostatak ratnog staža u usporedbi s drugim.

‘Struka neće biti dovedena u pitanje’, rezonira autor, jer je onaj kome se ministrica obraća odviše glup da bi pitanje postavio. Sve ostale, koji toj kategoriji ne pripadaju, gospođa Divjak ne smatra legitimnim dionicima u javnoj sferi. Promotrimo li obrazac njezina ophođenja s tzv. javnošću kao simptom, drži autor, evidentna je ambicija hrvatske političke klase da proizvede još jedan društveni jaz, da iskopa još jednu nepreglednu socijalnu provaliju, odnosno da – ilustracije radi – razliku između budala i onih koji to nisu učini sličnom razlici između branitelja i onih koji to nisu.

Namjera je Vladine dužnosnice i njene sorte, također napominje autor, da se ustanovi pravilo prema kojemu će svaka kritika, pa i ona koja se svodi na evidentiranje očiglednog, biti izjednačena s ‘pogrešnim interpretacijama’, uz obavezu da joj se pripiše zlotvorska motivacija. Naprosto: ne možeš Vladu koja privilegira ratne veterane optužiti za privilegiranje ratnih veterana, a da to ne bude ‘pogrešna interpretacija’ koja je ‘zlonamjerno iskorištena’ za dezavuiranje mudre i pobjedničke Vladine politike.

Da bi se to postiglo, potrebno je provesti sveobuhvatnu imbecilizaciju javnoga prostora, konstatira autor. Indikativno je što se u prvim redovima te borbe zatekla osoba koja vodi resor obrazovanja, jer bi to mogao biti znak da se vodi računa i o mladim generacijama, o hrvatskoj budućnosti, takoreći. Hoće li se, na primjer, kroz najavljenu reformu obrazovanja stremiti istome cilju, pa da nakon stanovita vremena, zahvaljujući školskome drilu i pomnom izabiranju rukovodnog kadra u prosvjeti, Hrvatska zabilježi značajan porast stope debiliteta?

U svakom slučaju, one koji imaju nezgodnu naviku da misle (‘svojom glavom’) očekuju još veći problemi. Neosporivo pravo svakoga građanina da bude budala postupno se pretvara u obavezu. Autoru se čini da javni nastupi hrvatske vladajuće klase, poput onoga ministrice Divjak, ukazuju na njene utopijske vizije i čvrstu riješenost da ozbilji svoju predodžbu idealnog društva.

To društvo, u kojemu se savršeno sjedinjuju tekovine rata i mira – pa veterani postaju direktori, istina postaje besmislica, kritika postaje blasfemija, jedinstvo postaje sudbina… – okuplja se na artiljerijskome modelu zajedništva: svaki od državljana dužan je biti glup kao top.

Novosti, 02.06.2018.

Peščanik.net, 04.06.2018.

TEMA – RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Rođen je u Sarajevu 1960. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, a u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB, na čijim se stranama vide zameci potonjeg “Ferala”, Ivančić 1984. dobija nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Urednik je i jedan od osnivača nedeljnika “Feral Tribune”.

U biblioteci “Feral Tribune” objavio je “Bilježnicu Robija K.” (četiri izdanja: 1994, 1996, 1997. i 2001), i studiju “Točka na U” (dva izdanja: 1998, 2000). Izabrane novinske tekstove objavio je 2003. u dve knjige, i to oglede o tuđmanizmu pod naslovom “Lomača za protuhrvatski blud”, a oglede o posttuđmanizmu pod naslovom “Šamaranje vjetra”. Prvi roman “Vita activa” objavio je 2005.

Od 2005. “Fabrika knjiga” objavila je sledeće Ivančićeve knjige: “Robi K.” (2006), u dva toma; a onda i “Robi K. Treći juriš!” (2011); zbirke ogleda “Animal Croatica” (2007), “Zašto ne pišem i drugi eseji” (2010), “Jugoslavija živi vječno” (2011) i “Sviranje srednjem kursu” (2015, u saradnji sa “Peščanikom”); romane “Vita activa” (2005, drugo izdanje ) i “Planinski zrak” (2009), te zbirku priča “Radnici i seljaci” (2014, u saradnji sa “Peščanikom”).

Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća “Novosti” i za “Peščanik”. Živi u Splitu.