Znam da to zvuči otrcano, znam da se to ponavlja iz tjedna u tjedan, ali od Srba nas ništa ne smije iznenaditi. A kako od Srba, tako bogme ni od Hrvata, pa ni od Istrijana.

Čuli Hrvati i Istrijani od Srba hrpu prigovora na račun izbjeglica iz Sirije, Iraka i ostalih temeljito unesrećenih zemalja, pa i oni počeli tražiti izliku da se ne pomogne ljudima u nevolji. Čuli, dakle, Hrvati i Istrijani od Srba kako su ti “ljudi koji bježe iz svojih domova” em “mahom mladi” em “radno i ratno sposobni”, pa iz istih izvora čuli i sijaset nakostriješenih pitanja: te “zbog čega se nisu ostali boriti za svoju zemlju?”, te “s kojim ciljem dolaze u Hrvatsku i druge zemlje članice EU?”, te “koliki je broj među njima radikalnih islamista koji su spremni u bilo kojem trenu počiniti teroristički napad?”…

Zaprimili Hrvati i Istrijani od Srba i upozorenje kako će “završetkom gradnje mađarskog zida Hrvatska postati glavna ruta imigranata i da će nas zadesiti humanitarna kriza zbog navale imigranata na naše granice”, a povrh upozorenja i rezolutan prijedlog da se “Hrvatska od toga vala mora obraniti i ograditi upravo onako kako to Mađari rade, visokim žičanim zidom”, pa se i oni počeli solidarizirati, naravno, ne s tim “radno i ratno sposobnim” dezerterima, nego s promućurnim susjedom Orbánom koji je pronašao način da zaustavi njihovu najezdu.

Sazvao tako predsjednik Istarskih demokrata Damir Kajin press-konferenciju, pa novinare zaskočio pitanjem: “Zašto migranti ne bježe prema najbogatijim zemljama svijeta: Saudijskoj Arabiji, Kataru, Kuvajtu, Emiratima?” Budući da od novinara nije ni očekivao ikakav a ponajmanje točan odgovor, najpoznatiji je osvajač povlaštene zastupničke mirovine odmah ponudio rješenje enigme o migracijama i destinacijama: “Ne bježe zato jer je Saudijska Arabija podigla 950 kilometara zida, a mi zbog zida prozivamo Mađare”.

Čelništvo IDS-a, Kajinove bivše stranke, nije spominjalo ni saudijski ni mađarski zid, ali je oštro prigovorilo ideji, koju je iznio potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, da se u napuštenim vojnim objektima u Puli otvore prihvatni centri za izbjeglice.

Vjerojatno stoga što je izbjeglička kriza kulminirala u jeku turističke sezone, IDS-ovcima se učinilo primjerenim da dignu svoj glas u obranu gospodarskoga razvitka pred prijetećom humanitarnom ugrozom dugoročnih interesa: “U bivšim vojnim objektima vidimo veliku mogućnost za razvoj turizma i smatramo da je apsurdno da se od svih mogućih lokacija u Hrvatskoj za izbjegličke centre spominju upravo nekretnine koje imaju golemi investicijski potencijal.”

Gledištu Srba na izbjegličke kolone kao na potencijalno leglo “radikalnih islamista koji su spremni u bilo kojem trenu počiniti teroristički napad” priklonila se i čelnica OraH-a Mirela Holy, decidirano kazavši kako “među ljudima koji bježe od smrti i neimaštine zasigurno ima i ubačenih terorista, što će se pokazati velikim problemom za cijelu EU pa i za Hrvatsku”.

Nije se bivša ministrica zaštite okoliša i prirode, kao što vidimo, dala navući na paušalne procjene Fabricea Leggerija, izvršnog direktora Europske agencije za sigurnost vanjskih granica, koji tvrdi kako “teroristi imaju bolju logistiku i lakše dolaze do Europe” negoli izbjeglice, te zaključuje kako je stoga “malo vjerojatno da će se teroristi podvrgnuti mučnom putovanju od nekoliko tjedana ili mjeseci”.

I predsjednica Hrvatske konzervativne stranke Ruža Tomašić – premda se još prije šest godina distancirala od Srba i krenula vlastitim, još pravijim pravaškim putem, a s Holyjevom nikada i nije bila bliska – dijeli uvjerenje da će se među ljudima koji bježe od rata “provući će i puno onih koji su došli s posve drugim namjerama”.

Iako ozbiljno sumnja da netko planski organizira dolazak što većeg broja izbjeglica na Stari kontinent jer misli da će “na taj način najbolje destabilizirati Europu”, europarlamentarka Tomašić apelira da se političkim migrantima omogući dostojan život u Hrvatskoj, konkretnije u opustjeloj Lici, gdje bi im se “dala nekakva kućica da se bave stočarstvom i poljoprivredom”. Takva bi opcija vrijedila za onoliko ljudi koliko Hrvatska može primiti, a potom bi – sugerira Ruža – “trebalo zatvoriti granicu”.

“Što bi to značilo uopće zatvoriti granice? Zatvoriti ih dizanjem bedema i odlukom da ti ljudi skapaju od gladi, vrućine ili hladnoće… Mislim da si u 21. stoljeću to nitko ne bi trebao dozvoliti”, odgovara na to Jadranka Kosor, koja se za razliku od kolegica iz OraH-a i HKS-a, suzdržava od iznošenja klišejiziranih bedastoća po kojima među izbjeglicama iz islamskih zemalja nužno mora biti i ubačenih islamističkih terorista.

I nije li simptomatično što naše političarke i političari u toj masi bezdomnih ljudi koje bi ljuta nevolja uskoro mogla dovesti na granice Hrvatske, u najboljem slučaju vide tek čobane i ratare, a nikome ni u ludilu ne pada na pamet da se među njima – umjesto terorista – možda kriju otac i majka pisca koji će u hrvatsku književnost ući rečenicom “Zovem se Karim Amir i Hrvat sam rodom i odgojem, gotovo.”? Rečenicom kojom će taj budući ne Šenoa već Kureishi započeti svoj i naš roman “Buddha iz Zapruđa”…

Novi list, 24.08.2015.

Peščanik.net, 25.08.2015.

TEMA: MIGRANTI – LJUDI KOJI HODAJU