Fotografije čitalaca, Maurits Bartstra

Fotografije čitalaca, Maurits Bartstra

U obilju krupnih tema jedna vest je, razumljivo, prošla “ispod radara“ javnosti. Za novog direktora Elektrodistribucije Niš, odlukom rukovodstva Elektroprivrede Srbije, postavljen je Boban Džunić, diplomirani pravnik. Ako je neko pomislio da Džunić ima iskustvo iz velikih – državnih ili privatnih, svejedno – preduzeća, greši. Prethodno je Džunić bio predsednik niške opštine Palilula, a još pre toga se, kako piše štampa, bavio advokaturom. Ne treba biti posebno pronicljiv pa shvatiti da je najveća, ako ne i jedina, referenca novog direktora visoka pozicija u tamošnjem rukovodstvu Srpske napredne stranke. Zanimljivo je da je Džunić na mestu direktora nasledio Darka Bulatovića, koji je izabran za gradonačelnika glavnog grada istočne Srbije.

Ovo je samo još jedan primer kako su predizborna – još od onih izbora – obećanja Aleksandra Vučića o departizaciji javnih poreduzeća (p)ostala samo „ludom radovanje“. A da je centralizacija EPS-a, obrazlagana potrebom da se povećaju njegova efikasnost i racionalnost, zapravo bila maska za preuzimanje potpune kontrole nad najvećim nacionalnim izvorom radnih mesta. Sa blizu 40.000 zaposlenih, naime, EPS  je prosto idealan za nameštanje partijskih kadrova na sve važne, ali i nevažne pozicije. Što dobija na značaju sad kad u njemu treba da dođe do smanjenja broja radnika. Već može da se nasluti ko će biti moralno-politički nepodoban i ko će ostati bez posla.

Još jedna vest nezasluženo prolazi nezapaženo. Kako piše koleginica Marijana Avakumović u „Politici“, Srbija je pretprošle godine na ime penala za neiskorišćene kredite platila 5,5 miliona evra. Reč je o zajmovima za termoelektranu „Kostolac B“, kupovinu vozova i most Zemun–Borča. Iz teksta se ne vidi da li ima još nekih plaćenih penala, ali svejedno – navedena suma se sasvim lepo uklapa u prosek iz prethodne četiri godine. Naime, u razdoblju 2009-2013. Srbija je za ovu vrstu kazni morala da izdvoji čak 22 miliona evra. Iz čega se lako može zaključiti da (n)ova, naprednjačka vlast nije (bila) ništa bolja od one ranije, demokratske.

Zanimljivo je, međutim, da ministarka građevinarstva Zorana Mihajlović, govoreći o tome dan-dva kasnije u istim novinama i ne pomišlja da bar deo krivice za takvo stanje preuzme na sebe, tj. svoju partiju. Potpredsednica Vlade i SNS-a bez pardona i zazora za sve optužuje bivšu vlast, konkretnije „Tadića i Dinkića“ iako oni (prvi već odavno) u „inkriminisanom“ razdoblju nisu bili ni na kakvoj funkciji. To se naravno lako može objasniti „marketinškim razlozima“, tj. odlučnom namerom da se nikad, ni po koju cenu i ni za šta ne priznaje sopstvena odgovornost, čak i posle niza godina provedenih na vlasti. Ali, takvo odsustvo mere, ta prepotencija, sa jedne, i sitničavost, sa druge strane, otkrivaju strah od suočavanja sa istinom, tj. sopstvenim učinkom. Takođe, ta potreba za monolitnošću, unisonim jedinstvom i gvozdenom disciplinom, koji više priliče armiji nego partiji, zapravo pokazuje da je naprednjačka „kula od slonovače“ sva izbrazdana pukotinama. I da ono što drži tu glazuru jesu strah od (neprikosnovenog) vođe i/ili goli materijalni interes. Pa tako i direktor elektrodistribucije mora da bude „naš čovek“, makar bio i vlasnik advokatske kancelarije. Mada je, sa stanovišta naprednjaka, to već neki napredak s obzirom da je direktor cele Elektroprivrede karijerni vlasnik pečenjare.

Autoritarnost, kako pojedinca tako i grupe, dokaz je slabosti, a ne snage, kao što je ova nesrećna „izložba“ pod nazivom „Necenzurisane laži“ lepo pokazala.

Peščanik.net, 24.07.2016.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Fantomi u Elektroprivredi srpskoj

Mijat Lakićević – Kurcšlus

Mijat Lakićević – Ruganje narodu

Mijat Lakićević – EPS: Pet problema nijednog rešenja


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.