Kada je prije 13 godina američki politikolog i potomak stradalnika u Holokaustu Norman Finkelstein objavio svoju čuvenu knjigu Industrija holokausta, u američkim jevrejskim zajednicama je po prvi put probijen tanak led kada je u pitanju fenomen komercijalizacije genocida, odnosno njegovo pretvaranje u ideološku robu široke potrošnje, odnosno političko oružje.
Finkelstein je, u tom pravcu, optužio i politički establišment države Izrael da beskrupulozno eksploatiše sjećanje na žrtve Holokausta, da tom eksploatacijom zagađuje jevrejsku kulturu i suzbija dostojanstveno sjećanje na Holokaust. Finkelstein je, nesumnjivo, zauzeo liberalnu moralnu poziciju i zgrozio se nad nečim što nije moralo da se odigra na način na koji se odigralo. Ali zar je moglo drugačije? Izvan je svake sumnje da je ekonomska baza našeg svijeta tržište i da, u skladu s tim, sve automatski postaje komodificirano, odnosno pretvoreno u robu.
Trgovina sjećanjima
Ukoliko je komodificirano samo ljudsko biće, odnosno njegova radna snaga, kako onda to neće biti i njegova sjećanja, pa makar se radilo o najstrašnijima i najtraumatičnijima? Često ćemo čitati članke profiliranih liberalnih intelektualaca koji se zgražavaju nad viktimizacijskim ideologijama i konstrukcijom političke simbolike naroda-žrtve. Radi se, kao i u Finkelsteinovom slučaju, o analizama površinskih fenomena, koje ne zadiru u dubinu, u magnetnu rezonancu društava u kojima živimo.
Svijet tržišta i tržišnog nadmetanja među pojedincima i među državama istinski jeste svijet u kojem je svako (pojedinac, država, savezi država, ekonomski blokovi, posvađani narodi u kolonijalnoj podređenosti), u ovisnosti od promućurnosti i sticaja okolnosti, potencijalni predator, odnosno potencijalna žrtva. U takvom poretku “politička simbolika žrtve” nije ništa drugo nego kreirano upozorenje o posljedicama nebivanja predatorom i, ujedno, političko opravdanje predatorstva.
Nikakvo čudo da su prodavači takvih ideologija traženi, da se njihova ideološka roba uvijek dobro prodaje i da će, kao takvi, uvijek važiti za istaknute intelektualce, kreatore “kulture sjećanja”, očeve nacija, “tajnovidce”… Neprijatelj nikada ne spava i to je, zapravo, istina. Zar bi najrazvijenije imperijalističke zemlje, uzalud izdvajale neusporedivo više budžetskih sredstava na odbranu nego na obrazovanje, između ostalog i na konferencije na kojima će neko sasvim ispravno reći da je ideologija viktimizacije ideologija prodavanja magle i da od nje koristi nemaju ni žrtve u prošlosti, ni većina onih kojima se nameće kao jedna od glavnih odrednica nacionalnog, etničkog i konfesionalnog identiteta?
Kada se sve ovo uzme u obzir, komodifikacija i komercijalizacija genocida u Bosni i Hercegovini (to jest onih koji su bili izvršeni sredinom i krajem prošloga stoljeća), poprimaju sasvim drugi smisao. Nikakvo čudo da su se viktimizacijski narativi “iznenada” ponovo pojavili u onom političkom trenutku kada su privredne birokratije jugoslovenskih republika shvatile da će im, u procesu transformacije socijalističke u tržišnu ekonomiju, one itekako zatrebati u međusobnom obračunu za što veći komad sahranjene Jugoslavije, odnosno BiH.
Istorijska pravda
I tako je, prema prirodnom toku stvari, orkestrirano ceremonijalno oplakivanje nad kostima mučenika proizvelo nove kosti i nove mučenike čijom će se viktimizacijom braniti ekskluzivno pravo određene elite da bude posrednik između svojeg mikrotržišta i globalnog kapitala. Ne trebaju nas, prema tome, zaprepašćivati beskrupulozni političari, politički aktivisti i kontroverzni biznismeni koji će svoju pljačku vlastitog naroda prikrivati stajanjem u prvim redovima na komemoracijama i ekshumacijama, kao branitelji svetih kostiju i svetoga tla. To je u prirodi i suštini njihove politike. Oni su u borbu za svoj omeđeni dio teritorije ušli sa saznanjem da to bez kostiju ne biva.
A u svakoj trgovini i svakoj nagodbi, neko je “bolji”, a neko “lošiji”, pa čeka vrijeme da bude bolji. Uz svu propagandnu mašineriju, običan je narod prilično lako ubijediti da ga se nešto pita, da on od svega ima najviše koristi, da njegova žrtva nije bila uzaludna i da će jednom doći do istorijske pravde. Isti taj narod je u cijelom tom procesu lako razumjeti. On je nakon ponovnog formiranja jednoetničkih stranaka i njihovih odbrambenih mehanizama – viktimizacijskih ideologija, pretrpio najužasnije patnje i traume. Bol desetina hiljada roditelja za poginulom i poubijanom djecom nije fiktivan nego vrlo konkretan bol, materijalni “dokaz” za riječi njihovog vodstva da će im se, ne budu li ih slijedili, ponoviti ono što im se već dogodilo.
To je ta škola istorije koja se, navodno, ponavlja, a, zapravo, nije ništa drugo do samoispunjujuće proročanstvo, ostvarenje onoga na čemu se uvijek radi da, kada se steknu uslovi, bude ostvareno. Bilo u obliku represije, asimilacije ili istrebljenja. Indoktrinirana viktimizacijskim ideologijama, većina “običnog” naroda ne shvata da su sva njihova stradanja i pogibija samo refleksija sistema u kojem je nemoguće uvećavati bogatstvo i ekonomski rasti, a da to ne bude na račun onoga drugoga i da to nema veze sa dobrim ili zlim namjerama pojedinaca, već sa potpunom iracionalnošću socioekonomskog sistema koji različitim ideološkim maskama skriva svoju suštinu: bespoštednu i nemilosrdnu borbu za dominaciju.
Morbidni kič
I tako se nižu bliže ili dalje godišnjice, redovno nas se podsjeća na jame, vrtače, rijeke i bezdane u kojima su završavali bezbrojni nesretnici, odaju se počasti, polaže se cvijeće, drže se prigodni govori, natprirodna sila se ceremonijalno umoljava da bude milostiva prema njihovim dušama.
“Opraštati – ne zaboravljati!”, standardna je poruka, iako se, ideološki, “ne zaboravlja” samo ono što se, sistematski, ima pretvoriti u ideologiju nepraštanja. To što određene žive i mrtve dijeli duboki generacijski jaz, te između života prvih i smrti drugih ne postoje uzročno-posljedični odnosi, malo je važno za komodifikatore genocida. Žaljenje za njih nije primarni cilj, već mučenje i eksploatacija živih u ime mrtvih, odgajanje novorođenih ljudskih bića ne samo kao robova prošlosti, već materijalnih i ideoloških robova kreatora prošlosti.
Ucviljene i uplakane majke, jame napunjene izmasakriranim leševima, ubijena malodobna djeca… Neprestana podsjećanja na njih u cilju makijavelističkih političkih (re)kombinacija u čovjeku više ne izazivaju drhtaje uzvišene tuge, ili pravednički bol, već postaju jedna vrsta morbidnog kiča, zbira suhoparnih i izlizanih fraza koje ne služe nikome osim onome ko ih izgovara i oligarhiji u čijem interesu ih izgovara. Pa ipak, ceremonijalna briga o mrtvima prividno nadomješćuje brigu o živima, a zbog prijetnje od “drugoga”, koja ni fiktivna ni izmišljena, prioriteti u očima većine ljude bivaju obrnuti, a samoviktimizacija predstavljena kao efikasno oružje. I to je Bosna i Hercegovina početkom 21. vijeka.
BH Dani, 10.07.2013.
Peščanik.net, 11.07.2013.
SREBRENICA