Ni dvadeset godina od raspada zajedničke države ne jenjavaju rasprave o tome ko je kome ukrao jezik. Srbi tvrde da su im Hrvati i Bošnjaci ukrali jezik, promenili mu ime, te ga sada koriste kao svoj. Slične tvrdnje se mogu čuti i sa hrvatske i bosanske strane.
U tim ostrašćenim raspravama kao da se uporno zanemaruju istorijske činjenice. Više niko ne spominje bečki književni dogovor iz 1850. godine kojim su hrvatski i srpski lingvisti prihvatili narodni govor Hercegovine kao zajednički jezički standard. Tim štokavskim ijekavskim dijalektom su govorili pripadnici našeg naroda sve tri vere, za razliku od nekih drugih narečja kojima su govorile samo pojedine etno-religijske grupe. U početku su postojali snažni otpori da se narodni govor prihvati, jer se znatno razlikovao od vladajućeg književnog jezika, kako srpskog, tako i hrvatskog. Tadašnji hrvatski jezik se oslanjao uglavnom na kajkavštinu, a srpski na slaveno-serbski, koji nije bio naročito razumljiv za običan svet.
Tokom svog razvoja, naš zajednički jezik se uglavnom nazivao srpsko-hrvatskim. Nakon raspada SFRJ, isti jezik je u različitim oblastima počeo da se naziva drugačije, bez ikakve izmene govornog jezika, pa danas imamo: bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski. Naravno, u pitanju su samo nazivi, jer mi i dalje govorimo istim jezikom. Najbolji primer su mešovite sredine, poput Sarajeva, Banja Luke, Mostara, Knina, Bijelog Polja i Novog Pazara, u kojima se jasno čuje da stanovništvo govori istim jezikom. U čitavoj Bosni i Hercegovini se očigledno govori jedan jezik. Nikome, pa ni našim političarima, još uvek nisu potrebni prevodioci.
Izgleda da je glavni problem ime. Hrvati danas insistiraju na etničkom pridevu „hrvatski“, Srbi na etničkom pridevu „srpski“, a Bošnjaci na geografskoj odrednici „bosanski“. Srbi i Hrvati podsećaju da je to jezik hercegovskih Srba, odnosno Hrvata, a Bošnjaci da je to jezik Bosne i Hercegovine. I svi su u pravu. Stoga se u svetu danas koristi pomirljivi naziv bosansko-hrvatsko-srpski jezik, koji je prilično nezgrapan za svakodnevnu upotrebu.
Kako onda odgovoriti na pitanje: „ko je kome ukrao jezik?“ Ukrali su nam ga političari i dvorski lingvisti. Naivno su verovali da mogu razdvojiti živi jezik pukom političkom odlukom i forsiranjem određenih reči. Devedesetih godina prošlog veka naš jezik je politički podeljen ne po dijalektološkim, već po etničkim granicama. Međutim, književni jezik se jednom standardizuje i mi smo to zajedno obavili u 19. veku. Taj proces je ireverzibilan i mi ne možemo odlučiti da se više ne razumemo. Ostaje nam samo da vodimo računa o našem zajedničkom jeziku. Neka jezikoslovci sada lepo sednu i dogovore se O nazivu i položaju našeg zajedničkog jezika.
Peščanik.net, 01.07.2010.
