Mapa svetske kulturne baštine, UNESCO
Mapa svetske kulturne baštine, UNESCO

Postoji saglasnost u političkoj i široj javnosti da je poželjno da Kosovo ne bude primljeno u UNESCO. Zašto nije dobro da Kosovo bude član ove međunarodne organizacije i zašto mnoge zemlje podržavaju Kosovo u nameri da se učlani u UNESCO?

Pre svega, šta je UNESCO? To je međunarodna organizacija čije su oblasti delovanja obrazovanje, nauka i kultura i čiji su ciljevi pre svega razvojni, dakle poboljšan pristup obrazovanju, nauci i kulturi ljudima u manje razvijenim zemljama. Članice su države, jer je tako organizovan međunarodni sistem, sistem Ujedinjenih nacija, ali su stvarni korisnici usluga ove organizacije ljudi, nezavisno od političkih i privrednih uslova u kojima žive. Tako da oni koji podržavaju članstvo Kosova mogu da imaju istu motivaciju koju su imali oni koji su podržali njegovo učlanjenje u Međunarodni monetarni fond i Svetsku banku. Očigledno je da je Kosovu njihova pomoć potrebna, kao i pomoć drugih specijalizovanih agencija Ujedinjenih nacija, jedna od kojih je UNESCO.

To su opšti razlozi, koji je međutim odgovor onih koji podržavaju učlanjenje Kosova u UNESCO na pitanje o posledicama po bezbednost kulturnih spomenika na Kosovu, srpskih pre svega? Obrazloženje onih koji podržavaju članstvo je u osnovi sledeće:

Najpre je potrebno uzeti u obzir da je očuvanje spomenika kulture u interesu međunarodne zajednice – za ovu međunarodnu organizaciju, reč je o svetskoj baštini. Ukoliko se želi zaštita spomenika kulture na Kosovu, vlasti na Kosovu moraju tome biti posvećene, a učlanjenjem u UNESCO one se dodatno obavezuju, prema međunarodnoj zajednici, da će voditi računa o kulturnoj baštini, uz nadzor i podršku te međunarodne organizacije. Kao i u opštem slučaju međunarodne saradnje, veruje se da će, u ovom slučaju kosovske vlasti, ceniti koristi od članstva u konkretnoj međunarodnoj organizaciji i da će stoga imati veći interes da se odgovorno odnose prema preuzetim obavezama koje proističu iz tog članstva. Uz to, idu i moguće mere izražavanja nezadovoljstva međunarodne zajednice ukoliko se krše preuzete obaveze u odnosu, recimo, na zaštitu srpskih spomenika na Kosovu. Zaista, Kosovo ima iste obaveze prema međunarodnoj zajednici i ako nije član međunarodnih organizacija, ali ne mora da ima potreban nivo posvećenosti, jer ne mora da ima isti intenzitet interesa, delimično i zato što je manja dostupnost i sredstvima i efektivnom nadzoru.

To je motivacija onih koji podržavaju učlanjenje Kosova u UNESCO. Zašto se srpske vlasti protive tome? Ukoliko pri tom imaju u vidu isti cilj, dakle zaštitu srpskih spomenika, razlog bi mogao da bude, kao što je tu i tamo i nagovešteno, to što bi želele da imaju veću i neposredniju ulogu u obezbeđivanju tih spomenika. Ovo je neizvodivo ako nema saglasnosti sa kosovskim vlastima. U kom se slučaju suprotstavljanje srpskih vlasti članstvu Kosova u UNESCO može zasnivati na oceni da je lakše doći do dogovora sa Kosovom ako ono nije član ove međunarodne organizacije nego ako jeste. Nije, međutim, ponuđeno objašnjenje zašto se smatra da bi tako bilo? Zagovornici učlanjenja Kosova u UNESCO bi upravo mogli da tvrde da je lakše Srbiji da ponudi Kosovu sporazum o nadzoru nad srpskim spomenicima uz očekivanje da će je u tome podržati upravo ta međunarodna organizacija. Jer bi, primera radi, srpska finansijska i podrška u nadzoru bile deo brige međunarodne zajednice za svetskom i srpskom kulturnom baštinom. Kako bi taj sporazum između Srbije i Kosova mogao da izgleda to je stvar pregovora, gde bi univerzalni, a ne samo nacionalni, interesi za očuvanje spomenika kulture bili svakako koristan korektiv političkim interesima, primera radi kosovskih vlasti.

Budući da srpske vlasti odbijaju ovakvu internacionalizaciju problema zaštite srpske kulturne baštine na Kosovu, bilo bi dobro znati zašto cene da bi se taj cilj lakše postigao ako bi se Kosovu onemogućilo učlanjenje u UNESCO. Moguće je da nije reč o bezuslovnom negativnom stavu, već da se traže dodatna uveravanja kako bi se prevazišlo nepoverenje u namere kosovskih vlasti prema srpskim spomenicima. To, međutim, nije moguće zaključiti na osnovu gotovo sveopšte saglasnost javnosti da bi integraciju Kosova u međunarodnu zajednicu trebalo otežati, koliko god je to moguće. Ovde se ponekad argumentiše tako što se kaže da će učlanjenjem Kosova u UNESCO srpski spomenici postati kosovski, štaviše albanski. Ovo je, svakako, zabluda, ko god da tako misli. Spomenici kultura na Kosovu su kosovski, u geografskom smislu, a jesu to i u smislu političke i pravne odgovornosti lokalnih vlasti, dakle vlasti države Kosovo. No, srpski spomenici su srpski, kako kulturno, tako i svojinski u tom smislu da su u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve. Pravna bi sigurnost trebalo da se poveća ukoliko se, pored srpskog i kosovskog, istakne i univerzalni značaj te kulturne baštine, čemu upravo služi UNESCO.

Ukoliko je, dakle, cilj zaštita spomenika, tada se protivljenje srpske politike i javnosti može razumeti kao zahtev za dodatnim garancijama kosovskih vlasti da će se rukovoditi najvišim međunarodnim standardima kod zaštite spomenika culture. Takođe, može se računati i kao napor da se pojača zahtev Srbije da u tome učestvuje na način koji je u skladu sa značajem srpskih kulturnih spomenika na Kosovu za srpsku javnost i za Srpsku pravoslavnu crkvu. Ako je, međutim, čin jednostavnog odbacivanja bilo kakve nadležnosti kosovskih vlasti u oblasti pravne i svake druge zaštite spomenika na teritoriji Kosova, to će na kraju dovesti do manje mogućnosti da srpske vlasti i crkva obezbede nadzor nad svojim spomenicima.

Novi magazin, 02.11.2015.

Peščanik.net, 02.11.2015.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija