Navršava se 40 godina od smrti osnivača* Kino kluba Beograd, jednog od zaboravljanih velikana srpske kinematografije. Njegovo ime danas je poznatije od čoveka iza imena – Kokan Rakonjac.

U pitanju je reditelj koji je za osam godina karijere snimio šest dugometražnih filmova i četiri kratka. Njegove priče su centralne i u omnibusima Grad i Kapi vode ratnici. Dva filma u kojima je učestvovao bila su zabranjivana: kratkometražni Zid nezvanično, a omnibus Grad je jedini zvanično zabranjen film u istoriji Jugoslavije.

Ali najkontroverzniji filmovi njegove karijere nisu zabranjivani, već su tihim putevima sklonjeni iza paravana srpske scene. Filmovi Izdajnik, Klakson, Pre istine i Zazidan su filmovi koji nikada nisu imali pravu distribuciju. Loše kopije ovih filmova, onda kao i danas, aktivno pripadaju samo domaćem piratskom kolekcionarstvu.

Pitanje je da li je ovaj zaborav posledica Rakonjčeve političke ili društvene nepodobnosti? Ukoliko je ovo prvo, zašto njegovo delo nije revidirano u post- Titovim režimima?

Odgovor moramo potražiti u drugoj verziji, onoj koja se ne tiče političara, koliko prijatelja i kolega, okoline u užem smislu. Taj odgovor, gle čuda, vidljivo je izrečen i u njegovim filmovima.

Svi filmovi Kokana Rakonjca su filmovi koji se bave  mikrosocijalnim odnosima domaće sredine, razotkrivajući činjenicu da politika nikada nije bila kulturološko merilo ovih prostora. Baveći se onim što se dešavalo iza ponuđenih zavesa domaće propagande, Rakonjac je razotkrivao pozadinu prvilegovanih klasa u Srbiji, sa tezom da srpska ideologija ne postoji. Postoje samo društvene grupe i maske onih koji nas drže u iluziji da se bave nečim ozbiljnim, sakrivajući činjenicu o neozbiljnosti njihove pozicije u korumpiranom društvu.

Rakonjčeva pozicija je zato zanimljiva. On je negirao propagandu, a pritom nikada nije bio disident. Kako to ako su mu filmovi bili nepodesni i zabranjivani?

Njegov primer govori da je polarizacija na propagandni i disidentski film u Srbiji nameštena. Privilegovani centar pomoću nje sa lakoćom sebi pripisuje svaku umetničku kreaciju. Kritikujući propagandiste ili izmišljenog neprijatelja on prisvaja autorsko pravo na svaki kritički izraz u ovdašnjoj kulturi. Razrađenom tehnikom eskivaže, domaći mejnstrim izbegava svaku kritiku.

Propagandni film u Srbiji nikada nije postojao, jer je služio tome da sakrije prave interese, a ne da ih reklamira. A pravi interes bio je očuvanje građanskog centra, a ne socijalistička budućnost. Sa druge strane, ni disidenstvo nije bilo pravo, jer se bavilo nameštenom pobunom protiv izmišljenog sistema, da bi, kada se ovde dva fronta sukobe, centar ostao bezbedan, zadržavajući istu poziciju i privilegije.

Rakonjac razotkriva građansku klasu urbanim dizajnom, jedinim koji je zaista uhvaćen srpskom kamerom. Polazeći od ideje da urbani mentalitet ne znači ljubav prema gradu, već naprotiv, liberalnu mogućnost da se sopstveni grad mrzi, Rakonjac mrzi Beograd i upravo iz tog osećanja podiže ga na pijedestal prave metropole.

Razotkrivajući lažne demonstracije srpskog društva Rakonjac se ispostavlja kao jedini pravi šezdesetosmaš našeg filma. On koji sedamdesete nije dočekao, ostaće primer onoga što je revolucija trebalo da bude: borba za više stanje svesti, a ne ideološki trezor bivših i sadašnjih članova socijalističke omladine.

Dont ask what your country can do for you, but what you can do for your country!

*Osnivači Kino kluba Beograd: Dušan Makavejev, Živojin Pavlović, Kokan Rakonjac, Boštjan Hladnik, Želimir Žilnik.

Peščanik.net, 01.03.2009.