Zahvaljujući profesionalizmu dopisnika Vremena, građanke i građani Srbije su imali prilike da pročitaju, čuju i vide kako jedan centar navodno pomaže zavisnicima da se oslobode svoje zavisnosti od narkotika. Protojerej Branislav Peranović je, sudeći po svim šokantnim prizorima koji su se mogli videti iz tzv. Duhovno-rehabilitacionog centra u Crnoj Reci, starešina valjda jedinog mesta u Evropi na kome ne važi nijedna pravna norma: ni ustavna, ni zakonska, ni ona koja je sadržana u svim međunarodnim konvencijama o ljudskim i građanskim pravima i slobodama koje je Srbija blagovremeno potpisala i ratifikovala.

U državi u kojoj su dve decenije unazad stasavale generacije u vreme ratova, sankcija, bombardovanja, ekonomske i političke krize, a nadasve krize vrednosti, stručna javnost nije iznenađena porastom broja zavisnika od narkotika. U svom očaju, porodice zavisnika pribegavaju čak i suludim rešenjima poput ovog u Crnoj Reci, gde se zavisnost umesto terapijom i savremenom medicinom, leči lopatom i pesnicama, kroz brutalnu primenu fizičke sile o kojoj se govorilo i pisalo kao o kakvom srpskom Gvantanamu. I dok se svi ovako zajedno iščuđavamo slikama i prizorima iz ovog, na sve načine, zapostavljenog dela Srbije, glavno pitanje se ponovo ostavlja po strani, a to je pitanje odgovornosti, a odgovorni su mnogi.

Najpre, naravno, država koja ne samo da ne sme da krši, nego ima i ustavnu obavezu pred svim svojim građankama i građanima, da garantuje sva ljudska prava: od integriteta pojedinca do njegovog dostojanstva i prava na život. U civilizovanim savremenim demokratskim društvima, ne postoji ništa što je iznad vrednosti ljudskog života i integriteta svakog pojedinca. Zato je svako prebacivanje odgovornosti na jednog protojereja SPC, pokušaj da se svima nama objasni kako država do emitovanja šokantnih snimaka nije znala šta se događa u ovom svojevrsnom mučilištu. Država koja nema saznanja o tome da su njeni građani, makar bili i zavisnici od narkotika, žrtve fizičkog nasilja i zlostavljanja, ne može se u očima građana legitimisati kao pravna ili proevropska.

Danas se pojavilo saopštenje kojim roditelji izjavljuju da su u potpunosti saglasni sa metodama koje se koriste u ovom DRC u Crnoj Reci. U pokušaju da se obezbedi alibi starešini ove ustanove ili je to zaista mišljenje roditelja – ovakvo saopštenje je veoma zabrinjavajuće iz bar dva razloga. Prvo, roditelji svoje punoletne dece, koja uzgred budi rečeno, više i nisu deca, nego su punopravni građani, smatraju da imaju pravo da raspolažu životima svoje biološke dece, a to svoje pravo crpu iz činjenice da su ta ista deca, najčešće zbog loših socijalnih okolnosti, postala zavisnici od droge. I drugo, što je još više zabrinjavajuće, zasnivanje opravdanosti ovih nasilnih metoda na pristanku samih «štićenika» DRC-a, laičko je i potpuno pravno neutemeljeno. Prava građana koje je u Srbiji garantovao Ustav, poput prava na život, dostojanstvo i integritet ličnosti – neotuđiva su i ne postoji nijedan pojedinačni pravni dokument kojim se ove ustavne odredbe mogu preinačiti ili ukinuti. Zato je svako licitiranje sa tim da li su zavisnici u ovom DRC-u dali svoj pristanak ili nisu, sramno i predstavlja pokušaj da se umanje krivica i odgovornost svih koji svoj posao nisu uradili profesionalno.

Na kraju, ali ne najmanje važno, starešina ove ustanove, g. Peranović, potvrdio je da se navodno ponekad u ovom centru koristi sila. Da li postoji bilo kakav eufemizam koji bi bio adekvatna potpora za brutalno nasilje pod ikonama Hrista i Bogorodice i da li postoji makar jedno tumačenje pravoslavne religije po kome ovakvo postupanje prema ljudima ima opravdanje? I ako bih hteo biti krajnje ciničan, da li će ovi zavisnici, pored socijalne stigmatizacije doživeti i onu religijsku? Na sve ovo, reaguje i Sinod SPC. Kampanja za naslednika Njegove Svetosti je počela, a koplja se očigledno lome između Amfilohija i Artemija. Tako je novoizabrani Sinod kroz jedno veoma neuobičajeno, čak proevropsko saopštenje, pozvao vladiku Artemija da zatvori ovaj centar, a državu da uradi svoj posao. I tako je država, sa blagoslovom SPC, krenula da radi onaj posao koji je trebalo da uradi pre nego što je ovakav centar uopšte i otvoren.

Srbija i njeni građani zaslužuju da žive u državi vladavine prava, u kojoj će svi događaji poput ovog biti pravno sankcionisani; u državi čiji će predsednik biti zaštićen od potencijalnih bombaških napada u podne usred Beograda; u državi u kojoj će Biljana Srbljanović biti žrtva, a ne izvršilac; u državi vladavine prava, u kojoj će prava i slobode svih građanki i građana biti najviša vrednost.

 
Autor je član Saveta za evropske poslove

Peščanik.net, 24.05.2009.