Problem s kojim se ovih dana suočava profesor Univerziteta Crne Gore, Dr. Milan Popović, je manifestacija ozbiljnog sistemskog nedostatka koji je decenijama, ako ne i vijekovima, određivao karakter društvene interakcije u Crnoj Gori. Ekspresno pozivanje na informativni razgovor, koje je uslijedilo nakon Popovićevog kritički intoniranog teksta o predsjedniku crnogorske vlade, Milu Đukanoviću, je javnosti pokazalo svu akutnost problema s kojim se suočava savremena Crna Gora. Popovićeva koleginica, Dr. Mirjana Kuljak, je nešto ranije, zbog javno iznešene kritike na račun vlasti, doživjela slične neprijatnosti i medijsko šamaranje od strane portparola vladajuće koalicije. Problem o kojem je ovdje riječ se može definisati sa dvije riječi: autoritarna vlast.

Dr. Popović je postao simbol sistemske greške koja se mora otkloniti. Naravno, ova greška nije novog datuma, već je ona integralni dio crnogorskog političkog i društvenog bića. Zbog rigidne strukture politikih sistema koji su obilježili crnogorsku prošlost, i kao posljedica autoritarnosti elita, kritičko mišljenje i kritički odnos prema strukturama na vlasti nijesu, kao po pravilu, bili dio javnog diskursa kod nas. Poslovica o “zlatnom ćutanju” je iznikla upravo kao plod ovog sistemskog nedostatka.

Javne manifestacije kritičkog promišljanja društvene, političke, ekonomske, ili kulturne situacije u Crnoj Gori nijesu nikada bile profitabilne aktivnosti. Za takve izlete se, kao po pravilu, uvijek plaćala visoka cijena. Često su takvi “kritizeri” zadugo rehabilitovani na Grmožuru, u Bogdanovom Kraju, na Svetom Grguru i Otoku Golom, u Dobroti, ili u podnožju spuške glavice.

Nekada su glavari i podanici čekali da knjaz-gospodar za njih definiše okvire mišljenja i djelanja, pa da ga oni, radosni što im je konačno otvorio oči, pospu aferimima. Mnogima je to donosilo profit i privilegije. Crnogorci su se oduvijek bojali vlasti, ali su voljeli da budu blizu vlasti u nadi da će nešto ušićariti. Gospodarov osmijeh, ili njegova usputna opaska upućena “direktno meni” su postajali centralni dio privatnih životnih priča na kojima se, potom, gradio društveni prestiž.

Nešto kasnije, u doba drugova i drugarica, po mišljenje se išlo u CK, a ideološke komisije ovog partijskog organa su budno motrile da kome sa jezika ne odleti kakva verbalna strkotina na račun drugova Starog, Đida, Blaža, Marka, Komnena, Veljka, Vidoja, Voja, Dura, Tora, Vesa, i Vesa Maloga. Naravno, u samoupravnom socijalizmu kritika nije bila “zabranjana” ali je, poput balasti, za sobom stalno teglila sestru blizankinju: samokritiku. Njih dvije su, u strasnom zagrljaju i neprestanoj “konstruktivnoj” diskusiju, svake večeri paradirale ulicama crnogorskih gradova. Ne pamtim da ih je nekada neko vidio odvojeno.

Potom je došla ‘anti-birokratska revolucija’ koja je nove crnogorske lidere odmah smjestila u stihove. U crnogorskoj, odnosno, srpskoj nacionalnoj (nacionalističkoj) egzaltiranosti, iz hiljada grla se orilo: “Niko ne smije da nam dira, Sveta, Mila i Momira!” Oni koji su izrazili rezervu prema ovako rimovanoj prijetnji su, namah, proglašeni nacionalnim izdajnicima. Proces obnavljanja crnogorske nezavisnosti je nadalje mitologizovao mlade i lijepe oligarhe, a kritičko mišljenje je stenjalo pod teretom novouspostavljenog nacionalnog romantizma. Državne strukture su pretvorene u partijske servise za vladajuću DPS i njenog manjeg partnera SDP. Ove dvije partije su uspostavile skoro potpunu kontrolu nad ekonomskom, finansijskom, političkom, kulturnom, i medijskom sferom u Crnoj Gori. Oni koji nijesu bili spremni da se povinuju partijskoj disciplini su, bez mnogo premišljanja, dobili otkaze. Najsvežiji primjer ovakvih pritisaka i utjerivanja partijske discipline je optužba da se školski nastavnici popisuju kako bi se osigurali glasovi za DPS/SDP koaliciju na nastupajućim izborima.

Nakon što je sadašnji predsjednik crnogorske vlade premetnut u Primusa, sistem se pobrinuo da dobro zaštiti njegov lik i djelo. Interesantno je napomenuti da sistem u Crnoj Gori funkcioniše efektivno jedino onda kada je potrebno odbraniti lidera i ućutkati sve one koji se ne dive njegovom novom odijelu. Milo Đukanović je u više navrata potvrdio ovu konstataciju, tražeći preko suda finansijsku nadonadu za pretrpljene duševne bolove. Ti sudski sporovi su ekspresno okončavani na zadovoljstvo crnogorskog premijera. Dok su strukture, polako ali sigurno, radile na poistovjećivanju nekadašnjeg predsjednika, a sadašnjeg premijera, sa nezavisnom Crnom Gorom, kritičko mišljenje je izdisalo na klackalici zvanoj: prvo država, pa onda demokratija. Đukanović i njegovi partijski kolege su rijetke kritičke osvrte na stanje u Crnoj Gori interpretirali kao jalove i neosnovane napade “frustriranih i neostvarenih kvazi-intrelektualaca.”

U međuvremenu, dokazi o odgovornosti vlasti za devastaciju crnogorske ekonomije, infrastrukture, zdravstva, školstva, medija, itd. su magično nestajali. Političke i poslovne biografije su temeljno prane i peglane za novu “evropsku” Crnu Goru. Stvorena je atmosfera u kojoj je ne samo finansijski neisplativo, nego i fizički opasno kritikovati vlast. Rijetki su pojedinci, poput Dr. Milana Popovića, ili njegove koleginice Dr. Mirjane Kuljak, koji su uspjeli da održe kritičku distancu u odnosu na hobotnicu DPS/SDP vlasti u Crnoj Gori. Zahvaljujući dijelom njihovim pozicijama na univerzitetu, njihov tretman od strane vlasti je postao simbol duboke sistemske krize koja prijeti da potpuno uništi crnogorski demokratski pokušaj. Napor Dr. Popovića na insistiranju da se utvrdi istina treba podržati, ali je isto tako važno biti svjestan da se radi o problemu čije rješavanje zahtijeva kolektivni napor i hrabrost da se iskorači iz hladovine gospodareve prijeteće sjenke.

 
Autor je profesor istorije iz Kanade

Peščanik.net, 08.03.2009.

Leave a Reply