Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Začudo, u zemlji u kojoj je vlast svoje razne beslovesne ideje (zastave veličine stadiona na jarbolima toliko visokim da bi njima Bosonogi dotakao nebo ko od šale) pravdala navodnim jačanjem kulta države, Dan državnosti, koji je dušu dao za jačanje kulta države, prošao je gotovo neprimetno. Primetićemo ga tek u ponedeljak kad nam iznenada sine da je on neradan zbog subote koja je bila državni praznik. Koji država gotovo da nije ni obeležila a kamoli čestito proslavila. (Dodela nekoliko ordena za čiju je devalvaciju zaslužan još prethodni predsednik države koji ih je neštedimice delio unaokolo i amaterska priredba u Orašcu koji nema veze sa stvaranjem države nego sa podizanjem ustanka ne mogu se baš smatrati dostojnom proslavom, posebno kad živimo u zemlji koja svaki asfaltirani kilometar obeležava celodnevnim svečanostima i celodnevnim TV prenosom tih svečanosti.)

No, izostanak opšteg slavlja i nije tako iznenađujući. Jer nema šta da se slavi. I nema ko da slavi. Prvi mi, građani koji bismo da imamo demokratski uređenu državu – nemamo razloga za slavlje. Zato nije ni čudo što nam se Dan državnosti zaturio u produženim raspravama da li je sveti Trifun ili sveti Valentin, Dan zaljubljenih ili Valentine Day, knedle ili gomboce… Jer imamo zemlju a ne državu. Zemlju u kojoj vlast maltretira građane od šaltera do suda, od pešaka do uzbunjivača, od đaka prvaka do studenta emigranta. Jer imamo zemlju koju vlast uneređuje umesto da je uređuje, u kojoj se propisi donose u korist povlašćene nekolicine a ne na dobrobit svih, u kojoj se deca jednih izvuku čak i kad pregaze nekog kolima a deca drugih ne izvuku ni pošto se SMS porukama skupe pare za njihovo lečenje.

Sa druge strane, vlast tek nema motivaciju da proslavlja državnost. Jer i ne zna šta je to niti čemu služi. A i kakva crna državnost u zemlji u kojoj je vlast državu uzela pod svoje i njome otire podove. Ako bi nešto ova vlast i proslavljala to bi bio Dan održavnosti. Praznik kojim bi vlast svečano proslavila činjenicu da se i pored svega što je upropastila, pokrala, pokvarila, potpisala, slagala, urušila, unazadila, nakaradno napravila i naglavačke postavila – održala skoro punih osam godina.

Peščanik.net, 17.02.2020.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)