Protesti Srbija protiv nasilja 27.5.2023, foto: Ne davimo Beograd
Protesti Srbija protiv nasilja 27.5.2023, foto: Ne davimo Beograd

Prošao je miting nade i ljudi su autobusima vraćeni u svoja beznadežna sela i gradove. Za njih je dan kasnije najavljeno gostovanje predsednika Aleksandra Vučića na Pinku kao „prvo gostovanje predsednika na televiziji“ (ali od završetka kontramitinga). Dakle, prošlo je 24 sata i svi oni koji su se u međuvremenu uželeli Vučića, a pritom su slučajno u Dnevniku RTS-a uhvatili nekoliko prizora sa protesta „Srbija protiv nasilja“, dobili su jedinstvenu priliku da „po prvi put“ od petka vide svog lidera na televiziji. Onda je stigao najavljeni Hit-tvit. U njemu voditeljka Bradić i predsednik Vučić, suočeni sa nerešivim problemima. Između ostalog, tu je i neprihvatljivo izveštavanja RTS-a sa građanskog protesta. „To ima samo u Severnoj Koreji“, kaže Vučić, „da vam se uključuju pet puta tokom dnevnika na protest u RTS-u, u državnom mediju. Uz svo poštovanje prema Severnoj Koreji, to samo još tamo ima.“

Ima toga i u Vučićevoj Srbiji nade, koju on čas posmatra kao svoju veliku podršku, čas kao neprijateljsku državu, jer u njoj još uvek ima opozicije. Ni sam ne zna šta da radi. Pritom, krije svoje kimdžongunovske metode. Akcija pravljenja miloševićevskog mitinga nije mu uspela, iako je učinio sve da natera građane na dolazak u Beograd. One koje je uspeo da nahvata morao je da plati. Diljem interneta objavljivani su video klipovi sa tim sadržajem. Pa šta, reći će Vučić, to rade i Erdogan i Orban, šta im fali. Dobro, Kim ne radi, on samo objavi mesto i datum, pa ako neko ne dođe ne miting o svom trošku i sendviču, skida mu glavu.

Posebna metoda za podizanje mitingaške atmosfere u autobusu objavljena je na Tik-toku: kamera mobilnog telefona okrenuta je naniže tako da se ne vide lica, ali se zato odlično čuje govor vođe puta, koji moli prisutne da naprave jedan veseli selfi za predsednika. Dakle, svi moraju da budu veseli. On poziva nekog da ispriča neki vic, da se sete pokojnog Milovana Ilića Minimaxa ili nečeg smešnog iz života. Jednostavno, kaže vođa puta pripremajući mitingaše za fotografisanje, mi smo kao srećni. Shvata i on da to nije lako. A onda neko iz autobusa počne na silu da se smeje, smehom koji nije nimalo zarazan, već neprijatan, neko drugi pokušava bezuspešno da ga prati, a onda se razlomi pljesak. Tako, kaže vođa puta, svi smo srećni i razdragani, i to ćemo da pošaljemo našem predsedniku. Pritom, on je ovo, s punom svešću o neprimerenosti trenutka za sreću, nazvao složenim zadatkom.

Ljudi koji su deportovani na miting mogli su da se sete olakšice koju su dobili na poslu – i da se nasmeju. Naime, njihov raniji izlazak s posla tretiran je u severnokorejskom maniru kao odlazak na službeni put, samo im za to nije bio potreban nalog. Napisan je jedan zbirni nalog u Predsedništvu i poslat je na email adrese svih javnih preduzeća. Trebalo je samo popuniti prazne linije imenima građana koji su pristali na maltretiranje, a onda to uredno vratiti na Andrićev venac. Pravdaće predsednik, nema problema.

Kod Kima nema takvih situacija u kojima treba glumiti procedure pravne države. On samo namigne svom Krletu i ovaj pritisne taster. Nemaju mnogo posla s papirima, pečatima ili mejlovima. Mada, ni u Srbiji se elektronska pošta ne tretira kao dokument u preduzećima. Obično niko ne odgovara na mejlove, a kad odgovori, bolje da to nije ni uradio. Naravno, ponekad je važno otvoriti inbox, ukoliko iz BIA stignu podaci o honorarima glumaca koji su prethodnih dana pozivali na građanske proteste. To otvara samo Nebojša Bakarec, kao što je to radio kod Koštunice, dok mu je mač stajao u ćošku kabineta iza fikusa. Glavna optužba koju Vučić preko Bakareca, ali i Darka Glišića, upućuje glumcima proizlazi iz kimdžongunovskog shvatanja pozorišta. Doduše, kod Kima tako nešto ne postoji – glumci igraju o svom trošku, pa ako se vođi ne svidi – ode glava. Kod Vučića, glumci igraju i misle da su novce zaradili svojim umećem i talentom, ali kada se pobune jer je država u katastrofalnom stanju, shvate da je to bila samo „milost“ gospodara. Inače, mogu da biraju neku drugu državu, poručuje im Vučić preko Vučićevića.

Takođe, predsednik Vučić koristi još jednu kimdžongunovsku dosetku, koja je dobrim delom i topalovićevska, jer kada je rekao da odstupa sa mesta predsednika SNS-a – na koje „demokratski“ postavlja Vučevića, tako što ga jedinog stavi kao predlog za glasanje – on, kao i svi mi, zna da kormilo te partije ostavlja samom sebi. Nikome drugome. Mali Vučević će i dalje moći da donosi gajbice s pivom, ali zna se ko je tu jedini komandant. Kod Kima nema takvih problema, on ne mora da osniva nikakve narodne pokrete za državu, jer – država je jedna, narod je jedan, vođa je jedan. Sasvim smo blizu ovog koncepta. E, sad, ako se glumci i umetnici tu ne uklope, ko im je kriv. Neka glume i pišu na nekom drugom mestu, u nekom drugom cirkusu, a ne u ovom gde se zna neki red.

Kada smo već kod glumaca, treba podsetiti da je kimdžongunovsko ministarstvo kulture pre nekoliko dana objavilo rezultate konkursa za scenske i pozorišne umetnosti, koji bi trebalo da uđu u anale beščašća, kako to za opoziciju reče predsednik u Hit-tvitu. Naime, na listi odbijenih, pod rednim brojem 116, za prijavu projekta Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu pod naslovom „Dani borbe protiv nasilja“ (aplicirano 2. marta ove godine), komisija koju predvodi pozorišni bard Svetislav Goncić (čije honorare ne zna niko!), napisala je sledeće obrazloženje: „Razmatrajući priloženu dokumentaciju Komisija je, na osnovu kriterijuma za izbor projekata, donela odluku da ne podrži projekat jer nije, u dovoljnoj meri, usklađen sa opštim interesom u kulturi i prioritetima konkursa, te nema, u dovoljnoj meri, uticaj na kvalitet kulturnog života šire društvene zajednice“. (kurziv S. I.)

Kod Kima nema ovakvih iskliznuća, jer je on sam emanacija nasilja. I u tome su Srbija i Severna Koreja na istom putu. A ne u petominutnom otvaranju RTS-ovog Dnevnika za slike i poruke sa građanskog protesta. Jer da bi neki događaj/program, koji je u osnovi okrenut protiv nasilja, dobio bar malo pažnje u medijima ili resornom ministarstvu, uprkos drugačijim premisama naprednjačke kulturne politike, on očigledno mora da bude podržan masovnim izlaskom građana na ulice.

Peščanik.net, 30.05.2023.

3. MAJ 2023.

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)