Ovo je jedan skromni prilog borbi Dobra protiv Zla. Autor donosi nekoliko identikitova (fotorobota) koji nam pomažu prepoznati razna lica Princa Tame. Ovdje su navedeni samo demoni dugog trajanja, koji su aktivni u svijetu već vjekovima ili milenijumima.
Đavo je musliman
Već je i sam Dante Alighieri znao da je Muhamed terorista. Zar ga nije smjestio u krugove pakla, osuđenog da gori od glave do pete. ”Vidio sam ga razrezanog na dva dijela”, pjeva pjesnik u Božanstvenoj komediji, ”od brade pa sve do ispod stomaka…”.
Mnoge su pape primijetile, u vrijeme kad su muslimanske horde potresale kršćanstvo, da nisu sastavljene od bića od krvi i mesa, nego od velikih vojski demona koji su se množili čim bi bili pogođeni mačem, kopljem ili puščanim mecima.
U naše vrijeme, projektili proizvode neusporedivo više neprijatelja nego što ih mogu razoriti. No, na kraju krajeva, što bi se dogodilo s Bogom da nema neprijatelja? Strah zapovijeda, a ratovi se hrane strahom. Iskustvo dokazuje da je prijetnja paklom uvijek djelotvornija od obećanja Neba. Dobrodošli, neprijatelji! U srednjem vijeku, svaki put kad bi im se prijestolje zatreslo, zbog financijske propasti ili narodnog bijesa, kršćanski kraljevi ukazali bi na muslimansku pogibelj, izazvali bi paniku, započeli novi krstaški rat i stvar bi bila riješena. Sasvim nedavno, George W. Bush ponovo je bio izabran za predsjednika naše planete, zahvaljujući oportunom pojavljivanju Osame Bin Ladena, tog velikog Satane carstva koji je, uoči izbora, na televiziji objavio da će doći i pojesti malu djecu.
Demonolog Johann Weyer (Ioannes Wierus ) popisao je 1564. đavole koji su radili na Zemlji, s punim radnim vremenom, zbog kojih su izgubljene kršćanske duše. Nabrojao ih je tačno sedam miliona četiristo devet hiljada dvadeset i sedam, koji su djelovali podijeljeni u sedamdeset devet legija.
Od njegova popisa prošlo je mnogo ključale vode pod mostovima pakla. Koliki je danas broj izaslanika iz carstva tame? Scenske umjetnosti otežavaju računanje. Ti se mistifikatori umataju turbanima da bi prikrili rogove, a dugačke halje skrivaju im zmijske repove, krila slijepog miša i bombu koju nose pod rukom.
Đavo je Jevrejin
Hitler nije ništa izmislio. Već dvije hiljade godina, Jevreji su Isusove ubice kojima se ne može oprostiti i predstavljaju krivce za sva zla.
Kako? Što kažete? Da je Isus Jevrejin? Jednako kao i dvanaest apostola i četiri evanđelista? To nije moguće. Objavljena istina ne ostavlja mjesta sumnji, a kao dokaz nudi samu svoju egzistenciju. Stvari su onakve kakve se kaže da jesu, a to se govori zato što se zna: u sinagogama Đavo vodi službu, a Jevreji se odvajkada bave samo oskvrnjivanjem hostija i trovanjem svete vodice. Oni su uzročnik ekonomskih krahova, financijskih kriza i vojnih poraza; oni su donijeli žutu groznicu, crnu kugu i svekolike epidemije.
Engleska ih je 1290. izgnala, sve do jednog. No to nije spriječilo Geoffreya Chaucera, Christophera Marlowea ni Williama Shakespearea, autore koji nikada nisu vidjeli niti jednog Jevrejina, da se povinuju tradicionalnoj kulturi i da jevrejske likove prenesu prema satanskom modelu parazita koji sišu krv i gramzljivih zelenaša.
Optuženi da služe Nečastivom, ti su prokletnici vjekovima prolazili od jednog protjerivanja do drugog, od jednog pokolja do drugog. Slijedeći primjer Engleske, Francuska, Austrija, Španija, Portugalija, jednako kao mnogi švajcarski, njemački i italijanski gradovi, također su ih izgnali. Katolički kraljevi, Izabela i Ferdinand, izbacili su ih iz Španije, pod izlikom da kvare krv. Jevreji, koji su u toj zemlji živjeli trinaest vjekova, ponijeli su sa sobom ključeve svojih kuća. Neki njihovi potomci i danas ih imaju, no nikada se vratili nisu.
Kolosalno klanje koje je organizirao Hitler bilo je kulminacija dugotrajne povijesti proganjanja i poniženja.
Lov na Jevreje odvajkada je bio evropski sport. Sada Palestinci, koji ga nikada nisu prakticirali, plaćaju ceh.
Đavo je žena
Knjiga Malleus maleficarum (Mlat vještica) preporučivala je neumoljiv egzorcizam prema svim demonima koji imaju grudi i dugu kosu. Njeni autori, dva njemačka inkvizitora, Heinrich Kramer i Jakob Springer, priredili su je na zahtjev pape Inoćentija VIII, kako bi se obrušili na demonske zavjere protiv kršćanstva. Prvi put je objavljena 1486. i sve do konca 18. vijeka služila je kao pravni i teološki temelj sudovima Inkvizicije u raznim zemljama. Autori u njoj tvrde da vještice, Satanin haremluk, predstavljaju žene u prirodnom stanju: ”Vračanje dolazi iz tjelesne pohote, koja je kod žena nezasitna”. Dodaju da su ”ta bića privlačnog izgleda i smrdljivog dodira, pogubna za one koji ih pohode”, jer osvajaju muškarce svojom privlačnošću, zmijskim siktanjem i škorpionskim repovima, da bi ih zatim uništile. Ta dva autora upozoravaju neoprezne: ”Žena je gora od smrti. Sve je u njoj zamka. Njeno srce je mreža, a njene ruke su pravi okovi”.
Taj kriminološki traktat, koji je hiljade žena odveo na lomaču Inkvizicije, savjetuje da se svaka žena koja se sumnjiči za vračanje podvrgne ispitivanju. Ako prizna, zaslužuje da bude spaljena. Ako ne prizna, također to zaslužuje, jer bi samo vještica, ohrabrena Đavolom, svojim ljubavnikom na sabatu, mogla izdržati takvo mučenje a da je jezik ne izda.
Papa Honorije III proglasio je da je svećenstvo muški posao: ”Žene ne trebaju govoriti. Njihove usne nose Evino obilježje, a ona je odvela ljude u propast”. Osam vjekova kasnije, Katolička crkva ustrajna je u odbijanju Evinih kćerka da pristupe svećeničkom zvanju.
Muslimanski fundamentalisti, obuzeti istom panikom, sakate žensko spolovilo i prekrivaju im lice. Ortodoksni Jevreji, pak, kojima je laknulo što su izbjegli rđavu sudbinu, započinju dan izgovarajući: ”Hvala ti, Bože, što me nisi načinio ženom”.
Đavo je homoseksualac
Već 1446. homoseksualci su u Portugalu odlazili ravno na lomaču. Već 1497. u Španiji bijahu živi spaljivani. Vatra bijaše sudbina namijenjena tom demonskom soju, rođenom u plamenu pakla.
U Americi su ih, pak, konkvistadori radije bacali psima. Vasco Nunez de Balboa, koji je mnoge od njih osudio na tako okrutnu kaznu, mislio je da je homoseksualnost kužna. Pet vjekova kasnije, čuo sam da je nadbiskup u Montevideu kazao istu stvar.
Kad su se na horizontu pojavili prvi konkvistadori, samo su Azteci i Inke, unutar svojih teokratskih država, kažnjavali homoseksualnost – i to smrtnom kaznom. Ostali stanovnici Amerike su je tolerirali, a na nekim mjestima čak su je slavili, ne zabranjujući je i ne kažnjavajući je.
Takva nepodnošljiva provokacija morala je da izazove Božji bijes. Prema osvajačima, boginje, ospice i gripa, nepoznate boleštine koje su kosile Indijance poput muha, nisu dolazile iz Evrope, nego s neba. Bog je tako kažnjavao slobodarstvo Indijanaca koji su se prirodno prepuštali svojim abnormalnim običajima.
Ni u Evropi ni u Americi, kao ni bilo gdje drugdje, niko nije izračunao broj homoseksualaca koji su kažnjeni ili na smrt osuđeni. Ne znamo ništa o dalekim vremenima, a veoma malo ili skoro ništa ne znamo o današnjem vremenu.
U nacističkoj Njemačkoj, ti ”degenerici krivi su jer su se nastrano ogriješili o prirodu” te su bili primorani javno nositi roza trougao. Koliko je njih poslano u koncentracijske logore? Koliko ih je ondje umrlo? Deset hiljada, pedeset hiljada? Nikada nećemo saznati. Niko ih nije brojao, jedva da su bili spomenuti. Ne zna se mnogo više ni o broju stradalih Roma.
Njemačka vlada i švajcarske banke 18. septembra 2001. odlučile su ”popraviti nepravdu učinjenu homoseksualcima koji nisu bili uključeni među žrtve holokausta”. Za popravljanje tog propusta bilo je potrebno pola vijeka. Otada, homoseksualci koji su preživjeli Auschwitz ili neki drugi logor – ako ih još uvijek ima – imaju pravo tražiti obeštećenje.
Autor je urugvajski pisac i borac za ljudska prava.
Los diablos del Diablo, 15.10.2005.
Preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 12.03.2011.
ANTISEMITIZAMFEMINIZAM
LGBTQIA+