Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Suđenje dvoje bivših supružnika koje je nedavno okončano u Americi sam pratila kroz sveprisutne vesti na domaćim i stranim portalima. Džoni Dep je tužio nekadašnju suprugu Amber Herd zbog navodne povrede ugleda i časti1 učinjene objavljivanjem članka u Vašington postu. Herd je u autorskom tekstu tvrdila da je bila žrtva nasilja u porodici kojoj institucije nisu pružile adekvatnu zaštitu. Prijavu nasilja je pratio društveni gnev, kaže Herd u autorskom članku. Takođe, ona je navela da je zbog optužbi koje je iznela dobila otkaz na jednom poslu, dok je nekoliko drugih angažmana iz tog razloga preispitivano. Dep u članku nije imenovan kao učinilac nasilja, ali je njegov identitet kao kočničara institucionalnog utvrđivanja istine posredno mogao biti određen. Herd kaže „Zamislite moćnog muškarca kao brod, kao Titanik. Taj brod je veliko preduzeće. Kada on udari u ledeni breg, mnogo je ljudi na brodu koji će očajno želeti da zakrpe rupe – ne zato što veruju u to ili brinu za brod, već samo zato što njihova sudbina zavisi od tog preduzeća“.

Dep je tražio od suda da utvrdi povredu ugleda i časti i tražio naknadu nematerijalne štete. Dakle, suđenje je u izvesnom smislu bilo javna stvar – raspravljalo se o ugledu i časti javne ličnosti koja je povređena u javnom prostoru, od strane druge javne ličnosti. Takođe, suđenje je bilo javno i u doslovnom smislu jer je bilo otvoreno za javnost. Ipak, utisak je da je proces istovremeno bio i izuzetno privatna stvar i da smo njegovim detaljnim praćenjem neminovno ušli u zonu koja se ne tiče opšte javnosti – ona obuhvata komplikovane porodične odnose, navike i zdravstvena stanja tužioca i tužene, njihove traume iz detinjstva.

Bilo je jasno da javni prenosi suđenja, te njihovo opsesivno i masovno praćenje lako mogu prerasti u sredstvo obračuna (sa jednom ili drugom stranom), u kome je taj obračun – a ne pravda – sam sebi svrha. Ovo suđenje, ne treba posebno naglašavati, mnogima je donelo profit. To su sve razlozi zbog kojih sam smatrala da je poželjno javno ostati po strani i navedeni proces posmatrati privatno, u neveselom kontekstu u kome živimo – u svetu u kome je sve pojednostavljeno, u kome nesreća proizvodi publicitet i novac, a javna suđenja imaju inkvizitorski potencijal.

Pažljivo sam pročitala tekst Dijane Malbaše „Narod protiv Amber Herd“ objavljen na Peščaniku i upravo me je ovaj tekst motivisao da slučaj ipak javno komentarišem. Postalo mi je jasno da je u slučaju Dep-Herd došlo je do sasvim nove faze – razvoja ex post analiza u kojima više nema mesta pozivanju na privatnost stranaka, jer od nje nije ostao ni kamen na kamenu. Suštinska tema više nije samo suđenje već interpretacije, zaključci i uopštavanja koja iz njega proizilaze, a tiču se zaštite od nasilja u porodici. Tekst Dijane Malbaše obiluje takvim interpretacijama.

U konkretnom tekstu su me intrigirala dva međusobno povezana zaključka: a) tvrdnja da Amber Herd jeste žrtva nasilja, ali da nije tipična i prihvatljiva žrtva nasilja, te da zbog toga nije imala nikakvu šansu protiv moćnog bivšeg supruga i instruiranog javnog mnjenja i b) da se američki sud oglušio o presudu britanskog suda iz 2020. kojom je Depova tužba odbijena „pošto je sud utvrdio 12 slučajeva fizičkog nasilja Depa prema Herd, te da je ona strahovala za vlastiti život“. Druga tačka mi se činila posebno zanimljivom.

Osvrnimo se kratko na prvi zaključak. Malbaša u svom tekstu navodi da „nije naivno verovala da će samo nekoliko godina nakon #MeToo pokreta svaka žena moći otvoreno da progovori o nasilju koje je pretrpela, niti da će svi nasilnici biti osuđeni“. Ovde je potrebno kratko (i još jednom) napomenuti da postupak pred američkim sudom nije bio postupak u kome je Dep uopšte i mogao biti osuđen, jer se radilo o građanskom postupku u kome je Dep bio tužilac. On je bio tužilac baš zbog toga što je u tiražnom svetskom mediju označen kao učinilac nasilja u porodici, iako do objavljivanja članka, a ni kasnije, to nije utvrđeno odlukom nijednog nadležnog državnog organa. U tom smislu, Malbaša, možda i nenamerno, opštu publiku navodi na krivi trag, ostavljajući utisak da američko suđenje jeste bilo o nasilju, da je Dep bio okrivljen, a zatim odlukom porote oslobođen. Da je postavka Malbašinog teksta takva (na relaciji krivica-odsustvo krivice) vidimo i kada kaže da je, iako je Herd bila ta koja je tražila razvod i zaštitu od nasilja, „bilo dovoljno da Dep postavi pitanje Ako se plašila za život zašto nije otišla? pa da svu krivicu usmeri na nju“.

Situacija je u stvarnosti bila drugačija – nije bilo rasprave o krivici, postupak je bio građanski. Dep je bio tužilac, a na njemu je bio teret dokazivanja neistinosti navoda iz Vašington posta, teret dokazivanja da je došlo do povrede njegovog ugleda i časti, kao i da je ona od strane tužene učinjena namerno, sa svešću o neistinosti navoda. Dakle, struktura sudskog postupka je bila takva da je štitila Herd i njenu slobodu govora, koja je mogla biti ograničena samo ako druga strana, u ovom slučaju Dep, dokaže neistinitost i zlonamernost izrečenog, kao i postojanje posledica po njegov ugled. Ovaj zadatak nije bio lak, ali je – slažu se mnogi međunarodni mediji i Malbaša – bio ostvaren baš zato što je Dep ono što jeste. Nije jasno kako i dokle u toj konstrukciji doseže Depova moć, kada znamo da se kroz iglene uši američkog pravosuđa (i to u krivičnim postupcima) nisu provukli Harvi Vajnstin, Bil Kozbi, pa čak ni Vudi Alen (protiv koga je vođena višegodišnja istraga, ali do suđenja nije došlo jer je tužilac procenio da maloletna žrtva ne bi izdržala teret suđenja i ponovne viktimizacije).

Kada je u pitanju drugi zaključak, onaj o zanemarivanju presude britanskog suda o utvrđenom nasilju, zanimalo me je, kao i Dijanu Malbašu, kako je moguće da su dva suda istog (anglosaksonskog) pravnog sistema u kratkom roku u gotovo istoj materiji i istom slučaju (sa tom razlikom što je u Engleskoj tužen tabloid Sun koji je Depa nazvao „prebijačem žene“ koji joj je „naneo ozbiljne povrede zbog kojih se povremeno plašila za svoj život“) presudila dijametralno suprotno. Posebno me je zanimalo kako se američki sud tako lako oglušio o navodno već dokazane tvrdnje o nasilju.

Na ova pitanja su prethodnih nekoliko dana pokušali da odgovore i mediji. Primera radi, sagovornici Vašington posta, inače zainteresovane strane u ovom slučaju, jer su objavili sporni defamatorni članak, smatraju da je do suprotnih ishoda došlo jer je u Americi odluku donela porota, dok je u Engleskoj to učinio sudija (pojedinac). Ovim se implicira da je odluka sedmočlane porote laička, dok je odluka sudije pojedinca profesionalna. Greška u ovakvoj generalizaciji bi mogla biti predmet posebnog teksta. Ovde je dovoljno reći da je američkim postupkom rukovodila profesionalna sudija (vešto i prilično tolerantno u datim okolnostima), te da mnogi pravni sistemi, uključujući i srpski, poznaju sudije porotnike koji imaju svoju jasnu teorijsku i praktičnu ulogu u donošenju sudske odluke. Vašington post smatra i da je javnost suđenja, koja je omogućena u Americi, a onemogućena u Engleskoj, takođe dovela do suprotnih ishoda što paradoksalno implicira da je javnost neprijatelj pravde.

U stranim medijima sam samo na jednom mestu našla vest u kojoj je eksplicitno, mada ne naročito istaknuto, naglašeno da je „sudija Nikol (sudija pojedinac koji je sudio u britanskom predmetu, prim. aut.) utvrdio da je 12 od 14 navodnih napada na gospođu Herd utvrđeno prema građanskim standardima“.

Upravo ova trivija, uz pravničku radoznalost, odvela me je do presude britanskog suda koja je u celini javno dostupna.

Uvidom u odluku stvari postaju jasnije – sudija je jasno naglasio da prema pravilima engleskog prava tuženi (Sun) tužbu može učiniti neosnovanom samo ako dokaže da su navodi iz teksta suštinski istiniti (par. 38 presude).Sud je takođe vrlo jasno upozorio da će istinitost tvrdnji, u ovom slučaju o fizičkim napadima, ceniti ne prema standardima krivičnog prava (van razumne sumnje, tako da je donosilac odluke siguran da se određeni događaj odvio), već prema standardu istinosti u građanskim stvarima. Ovaj standard obuhvata balans verovatnoće (balance of probabilities) da se određeni događaj odvio, odnosno uverenje suda da je verovatnoća da se događaj odvio veća u odnosu na onu da se on nije odvio (par. 41 presude).

U praktičnom smislu, sud je utvrđivao postojanje nasilja uglavnom ispitivanjem Herd, koja je tvrdila da je nasilja bilo i Depa, koji je tvrdio da se ono nije dogodilo, uglavnom uz priznanje da je u određenim situacijama koristio alkohol i/ili drogu. Treća lica su ispitivana u manjem broju slučajeva, ali nisu potvrdila da je došlo do fizičkog sukoba, već do svađa i/ili razbijanja inventara od strane jedne ili obe strane. Na ovaj način je u 12 od 14 slučajeva sudija zaključio da, prema njegovoj proceni, postoji veća verovatnoća da su optužbe Herd o fizičkom nasilju osnovane, a manja verovatnoća da su neosnovane.

U ovoj igranci pravnih detalja, gde glavnu ulogu igra definicija sudske istine, a u kojoj su sudbine ljudi tek potrošna roba, stiče se utisak da je sudija svoje zaključke o većoj verovatnoći incidenata doneo ne da bi oštetio Depa ili zaštitio Herd, već da bi zaštitio Sun koji na isti način piše ne samo o Depu, već praktično o svakome čiji turbulentni život donosi tiraž i/ili klik. Ovaj utisak može proveriti svaki revnosni čitalac presude britanskog suda. „Vaganja“ suda su toliko očigledno bila naklonjena tabloidu, da je u svakom od ocenjenih incidenata vrlo teško navesti makar jedan presudni razlog zbog koga je sud poverenje poklonio iskazu A u odnosu na iskaz B.

Američki postupak je, sa druge strane, bio daleko fokusiraniji na materijalne dokaze i izjave predstavnika organa reda koji su nakon prijava primljenih od Herd ustanovili da nije bilo osnova za dalje postupanje u prekršajnom ili krivičnom postupku. Samim tim nije bilo osnova da Dep u javnosti bude označen kao učinilac nasilja ili neko ko je opstruirao pravdu.

***

Na kraju, zašto je sve ovo uopšte važno? Pre svega zbog odgovornosti za javno izgovorenu reč. Ako tvrdimo, kao Malbaša, da su činjenice o porodičnom nasilju u britanskom presuđenom slučaju nesporne, javnost moramo obavestiti da ih je sam sud sa stanovišta istinitosti definisao kao verovatne, ne i sigurne. To celoj priči daje drugačiji ton, makar ako težimo da svet oko nas posmatramo koliko-toliko objektivno, u granicama individualnih mogućnosti.

Nedovoljno precizne analize slučaja Dep protiv Herd, šalju poražavajuću poruku građanima sveta ne samo o mogućnosti zaštite od nasilja, već i o mogućoj odbrani od takvih optužbi. Suština funkcionalnog pravnog sistema jeste šansa za zaštitu od nasilja, ali je njegov podjednako važan aspekt i šansa za zaštitu od lažnih, preteranih i neosnovanih tvrdnji – bez obzira da li se na jednoj ili drugoj strani optužbe nalaze muškarac ili žena. Bez obzira da li se sud nalazi u Srbiji, Virdžiniji ili Engleskoj.

Pravosudni sistemi imaju manje ili više ozbiljne mane koje treba isticati kada smo u dovoljnoj meri sigurni da su utemeljene. U tom smislu, čini se da je tvrdnja o pristrasnosti porote i suda, zbog pola i moći tužioca u procesu koji se vodio u Virdžiniji, ipak bila ishitrena.

Ukoliko tvrdnje o pristrasnosti nisu dovoljno promišljene i utemeljene, idemo ka samo jednom mogućem ishodu – onom u kome će se javna suđenja, umesto da budu šansa za pouku, utemeljiti kao mehanizam linča. U konkretnom slučaju za Herd na društvenim mrežama ili Depa u naknadnim analizama.

Koja bi mogla biti pouka, ako je već tražimo? U paragrafima 99-101 britanske presude videćemo da su Dep i Herd svoja detinjstva opisali praktično istim rečima – kao „uznemirujuća“. Prebijanje, alkoholizam roditelja i zavisnost od drugih supstanci obeležila su nekadašnjeg Depa i nekadašnju Herd. Taj kontekst ne opravdava njihova neslaganja i sukobe koji su ih doveli do sudova u Londonu i Virdžiniji, ali ih u određenoj meri objašnjava. Dep i Herd se zaista mogu uporediti sa Titanikom i ledenim bregom iz članka u Vašington postu – možda samo na drugačiji način od onoga koji je Herd htela da opiše (ili je možda baš želela da opiše sudbonosni sudar nakon koga ostaje samo uništenje).

Umesto slepog navijanja za Titanik ili ledeni breg, za tim Herd ili tim Dep, korisnije bi bilo da se na vreme posvetimo razmišljanju o tome kakve devastirajuće posledice nasilje u ranom detinjstvu ima na decu – bez obzira da li su deca muška ili ženska; bez obzira na njihov talenat i sposobnost; bez obzira na novac i slavu koju će tokom života steći.

Peščanik.net, 10.06.2022.

Srodni linkovi:

Dijana Malbaša – Narod protiv Amber Heard: post scriptum

Dijana Malbaša – Narod protiv Amber Heard


________________

  1. Postupak je vođen zbog klevete (eng. defamation) u parničnom postupku. Kako je kleveta u domaćem pravu bila krivično delo, a u međuvremenu dekriminalizovana, ovde ćemo koristiti pojam povrede ugleda i časti koja je najčešći zahtev u tzv. medijskim sporovima kojima javne ličnosti traže sudsku zaštitu u parničnom postupku.
The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)