Sistemski zločin koji se ne priznaje nego, naprotiv, revitalizuje, postaje smrt koja odbija da umre i zauvek pripadne prošlosti. To je jedno od objašnjenja koja su nahrupila, ili onih koja predstoje, o neuspehu pokušaja da se floskulama, i onima dobronamernima, o manjem zlu i izvesnosti pročišćenja amnestira uloga srpskih socijalista u nasilnom rasturanju druge Jugoslavije, ratnim zločinima i kulturnom genocidu. U svakom slučaju, stvarnost je nalagala suočavanje sa izgledima da se na opštim izborima neće pojaviti jasna i odlučna većina, koja bi doprinela usvajanju demokratije, vladavine prava i evropskih vrednosti. Tim pre ukoliko takva odluka podrazumeva prihvatanje istine o najnovijoj prošlosti i odustajanje od ruskog i kosovskog mita. U vremenu koje predstoji, evropsko opredeljenje podrazumevaće zato, u najboljem slučaju, apstinenciju jednog dela biračkog tela, koje se do sada uporno opredeljivalo u smislu sužavanja ekonomskih i političkih sloboda i opšte moralne i kulturne kakofonije.

Pseudointelektualna mašinerija tumači ovdašnje dominantno političko opredeljenje, unapred amnestira privrženost diktatima kolektivizma, poriče ljudsku odgovornost u promišljanju postupaka i nespremnost da se greške priznaju i da se od njih odustane. Negde se zatura i kategorija savesti. Odbacuje se jedna od vrhunskih vrednosti evropske kulture, koja nalaže neprestano preispitivanje. U takvim okolnostima ponovo su dobili aritmetičku većinu izvođači Vukovara, Dubrovnika, Srebrenice, 12. marta, ubistva vojnika u kasarnama, paljevine zapadnih ambasada, progona novinara i ubijanja medija i univerziteta, izolacionizma, hiperinflacije i turbo-folk kulture. Nakon gotovo dve decenije višepartijskog sistema i slobodnog, ako ne demokratskog parlamentarizma, oni koji su tu većinu podržali ne zaslužuju prelaznu ocenu iz sopstvene sposobnosti da racionalno prosuđuju, možda ni iz osnovne ljudskosti. Jedan od načina da Srbija napusti područje političkog primitivizma i loših namera bio bi da se oni obeshrabre, a to su već učinili prepuštajući mesto, u poslednjim danima XX veka, reformskoj vladi Zorana Đinđića. U međuvremenu je još jednom obesmišljena udbaška analitika o demokratskom bloku, čiji se nacionalno odgovorni segment upravo udružio s radikalima i socijalistima u Beogradu i opštinama širom Srbije.

Za teorijama o kohabitaciji i demokratskom bloku usledila je nova poruka o potrebi za socijalno odgovornom vladom. Takvu ideju, koja podrazumeva koaliciju sa onima koji se smatraju manjim zlom, već je podržala spužvasta logoreja socijalističke spoljne politike, kojom su ponovo narušeni dobri odnosi s Hrvatskom, znatno pre 4. avgusta, kada se za tim obično sa ove strane poteže. Jer, zločin je zloćudni tumor, koji obično metastazira. Neuspeh predsednika Socijalističke internacionale Jorgosa Papandreua u procesu umivanja političkog vampira, međutim, nije proistekao iz nejasno postavljenih uslova za prijem socijalista, koji bi podrazumevao pomen ratne agresije, zločina, pljačke i masovnih povreda ljudskih prava, imovine i dostojanstva. To se dogodilo usled stvarne nezainteresovanosti socijalističkog članstva i biračkog tela u Srbiji da pripadnu, makar posredstvom Grčke i socijaldemokratije, tom segmentu civilizovanog sveta.

Ako je potrebno pomenuti i pogodbu političkih organizacija ukorenjenih u zločinačkoj, i docnije u antireformskoj epohi, postavlja se posebno pitanje – zašto su u kontekst grada Beograda uključene bezbrojne ruralne zajednice koje ne pripadaju urbanoj strukturi. Čiji pojedinačni glasovi više vrede od pojedinačnih glasova grada koji to jeste. Takva teritorijalna organizacija naših gradova i opština doprinosi ruralizaciji i radikalizaciji gradske politike, u krajnjoj instanci i propadanju samih periferija koje, zbog svog karaktera, pretežno donose pogrešne odluke. To pitanje zaslužuje posebno i uporno pretresanje.

Štaviše, oni koji su na izborima stekli najveći ucenjivački potencijal zapali su u procep između pritisaka udbi, organizovanog kriminala i tajkuna, koje su sami stvorili, ili se događalo upravo obratno, svejedno. Jedan od izlaza jeste da predsednik republike ipak poveri mandat nacional-socijalističkoj koaliciji. Ali je teško poverovati da će se oni koji su se za tu koaliciju opredelili urazumiti suočeni s podsećanjem na stvarni karakter takve politike. Ovde se ne uči na greškama. Jedva da se uči uopšte. Nemoral, tupost i bezidejnost potrebno je ukloniti iz izbornih procesa, potisnuti u apstinenciju. Da odustanu. Veoma je problematična lažna politička korektnost koja legitimiše jednakost u političkom legitimitetu nepismenih i nekompetentnih. Trebalo bi da je njihovo prošlo. I za njihovo dobro.

Druga mogućnost je da predsednik proglasi radikale antiustavnom i antisistemskom organizacijom, koja se ponosi zločinom oružane agresije. Njenom se predsedniku sudi u Hagu, ona ne poštuje sudske odluke i predsednik može da predloži zabranu te stranke. On može da odbije da poveri mandat većini, koja se krije u senci masovnih zločina i ubistva premijera, da sačeka da istekne zakonski rok za formiranje vlade i raspiše nove izbore. Ti izbori će mobilisati biračko telo naklonjeno demokratiji i Evropi i obeshrabriti deo onih čije je opredeljenje izgubilo istorijski i moralni legitimitet. To se u Vojvodini već dogodilo, i tamo će verovatno biti najteže da se loš ishod ponovi. Možda i zbog nespremnosti Vojvodine da i ovoga puta izvlači ostatak Srbije, uključujući Beograd.

Ovih dana su se pojavili grafiti – 40 godina 1968. Kao da se karakter beogradske ’68. delimično podudara s karakterom aktuelne političke Srbije i njene obalavljene, radikalske prestonice.

Moje je bilo pre 30 godina, oko ’78. Nisam prošao na audiciji grupe Tako, koja je spremala drugi album. Mada smo svirali satima. Imao sam samo 17 godina i japansku kopiju SG-ja, na kojoj sam imao fenomenalan ton, a svirao sam… tako. Bio je tu i Gagi iz Limunovog drveta (prva značajna grupa Milana Mladenovića, za mene bolja od EKV). Banuo je na neku od naših konvencija, prošle godine, sada je negde na Zapadnoj obali, bio je strašan gitarista. JJ Beba veli da sam u stvari odlično prošao. Svejedno, to vreme ne bih menjao ni za jedno prošlo, niti buduće. To nije ni moguće. A potrebno je malo adrenalina:

Close to the Edge

Peščanik.net, 29.05.2008.